Blogorođendan. ♥

Maloprije mi je palo na pamet provjeriti kada sam napisala prvi post na ovom blogu, kad tamo - prije točno godinu dana.  Brzo mi je prošla ta godina...

Počela sam pisati blog, vjerojatno kao i većina blogera, jer sam trebala ispušni ventil. Umjesto da vikanje, plakanje i depresivne momente pokazujem u "stvarnom životu", odlučih ih izraziti ovdje. Mislila sam da će to biti jedina svrha ovog bloga, da mi olakša kad mi je teško. Nisam ni sanjala da ću ovdje dijeliti sreću, ljubav, primati i učiti toliko lijepih stvari... Nisam mislila da će blog postati sastavni dio mog života, a svi vi blogeri dio mene. Sada ne mogu zamisliti da prekinem čitati druge blogove ili švrljati po svome s vremena na vrijeme. Eto, samo sam htjela reći da mi svi vi, vaši postovi, komentari, šale i utjehe puuuno značite.

Note to myself.

20:22

Ne očekuj.
Ne radi po stoti put istu grešku.
Ako se treba dogoditi - dogoditi će se.
Nemoj maštati, nadati se...
Pusti neka stvari idu svojim putem, ne trebaju tebe da ih usmjeravaš.
Shvati da samo loše radiš sebi time što se nadaš. Zanemari!
Na razmišljaj o tome, ne puni si glavu fantazijama.

Predrasude i tako to.

Bila sam maloprije na jednom predavanju, a tema je bila "Robovi predrasuda".
Mislim se kakve su mi predrasude ostale, a kojih sam se uspjela riješiti.
Čini mi se da nemam baš nekih predrasuda. Nekako sam s godinama naučila poštovati razlike među ljudima, to da je svatko na neki način drugačiji... Pa i ja.

Trenutak u kojem su moje predrasude pale u vodu bio je onaj kada sam se sprijateljila s curom koju sam gotovo pa mrzila, a da ju nisam niti poznavala. Prošlo je od toga 3-4 godine, a moja Zlatka je sada udata ženica s malom predivnom bebom.

Imam još nekih predrasuda kojih bih se voljela riješiti jer mi ne trebaju.
Ne znam što vi pomislite kada vidite curu sa zlatnim satom promjera 10 cm i još toliko dugim geliranim noktima, u krznu i sa vidljivim umetcima u kosi? Ili kada vidite cure koje povraćaju na sred kluba od previše alkohola? To su moje predrasude, bar mi se tako čini...

Pokušavam ne suditi na temelju izgleda jer ne želim da meni to rade.

Kako bi lijepo bilo živjeti u svijetu gdje druge nije briga što si obukao, kako izgledaš, s kim hodaš ili ne hodaš, što radiš, koje si spolne orijentacije, boje kože ili religije.

Ljubav se jedino broji, barem ako se mene pita.
I tu nikakva oznaka nema učinka.

She's a little runaway.

Pobjegla sam natrag u Mostar i prije no što sam mislila.
Ne mogu više biti u onoj kući, kao da se zidovi sve više ruše na mene sa svakom minutom provedenom tamo.
Pa bježim. Ne toliko daleko, ali meni dovoljno.
Dovoljno da ne slušam bespotrebnu viku, provokacije i svađe. Dovoljno da ne gledam ljutnju i nervozu.
Nisam više toliko tolerantna da mogu sve podnijeti. Sada volim svoj mir, bez galame i nereda.
Kad se sjetim da sam do ove godine živjela za vikend i povratak doma, a sada živim za prvi autobus koji će me vratiti u ovaj sobičak od cca tri kvadrata. Sobičak bez svađe, vike, bespotrebnog "istresanja gaća" na drugima, bez treniranja živaca i mjerenja granica tolerancije.
Volim ovu sobicu punu ljubavi, topline, sreće i mira.
Volim osjećaj da se nitko neće derati na mene, da me nitko ne optužuje bez valjanog razloga.
Ovdje mogu što hoću i kada hoću. Nije da sam neka razuzdanka, pa da mi smeta malo kontrole...
Samo, ovaj osjećaj da sam ovdje svoja ne bih mijenjala ni za što.
Smijem se kad hoću, vrištim kad hoću, spavam kad hoću.
Živim u miru, ne ljutim se, ne slušam gluposti ako to ne želim...
Zato bježim i ne vraćam se "doma" bar neko vrijeme.
Jer taj dom... Ne osjećam više da tu pripadam.
Sada pripadam ovdje jer sam tu sretna.

Guardian Angel.

Stvarno znam puno Damira. U zadnje vrijeme čini mi se da je to najčešće muško ime u mom životu.
Ali imam jednog posebnog Damira. Onoga kojemu je ovaj blog bookmarkovan, pa će ovo vidjeti prije ili kasnije. Evo ti post, luđače moj.

Damir (ili kako ga ja zovem - moj Damir) je moj najbolji prijatelj, ako to već moram nekako definirati. Zapravo mi se svaka definicija čini pogrešna, manjkava, ali eto...

Moj Damir je doza optimizma i kad ju trebam i kad ju ne trebam, ono rame na kojemu mi je nekako najdraže i najlakše plakati. Tjera te na hrabrost, smijeh, napredak. Jedini me uspio natjerati da se popnem na Staklenu banku, držao me za ruku dok mi je srce tuklo u grlu, a u glavi se vrtjele misli kako sam viša od svih okolnih zgrada i zašto nema ograde. Za to mu se još nisam osvetila.
Volim što voli dobru muziku i šetnje. Nas nećete baš sresti u kafiću. Ali zato po gradu, u parku, na Trimuši, na Starom mostu... :)
Pravio mi je milijun dvd-ova s filmovima kada ja nisam pojma imala o torrentima i svemu tome. Onda me naučio downloadati filmove. :D
Kupio mi je kapu kada sam govorila da mi treba kapa, ali da to meni ne stoji nikako. I to kapu koja mi stoji.
Danas je razmijenio 50-tak sms-ova sa mnom jer je meni bilo fino ležati u krevetu umjesto da sam na kompjutoru. Nasmijava me do suza. S njim se ne moram pretvarati da sam pametnija, zabavnija, ljepša. Niti to mogu. I volim ga jer je uzeo moju traku za kosu s leptirom, udario ju i vikao na nju jer mi je non stop spadala s kose.
Malo ga ne volim jer sada ima samo srijede za druženje sa mnom. Točnije, ne volim njegov fakultet zbog toga. Bit' će bolje. :)
Tišina s njim nije neugodna, nego onako... Divna.
Pokušavam se sjetiti situacija s njim koje su mi ostale baš urezane u sjećanju. Ljetos je jednom rukom vozio bicikl, a drugom me zagrlio. To mi je bilo nekako slatko, ne znam... I glumili smo izvanzemaljce, mazali ogromnog psa, učili svirati na vlasima trave... Išli smo na mise u 6 h ujutro, pa poslije njih na čaj. Gubili smo se po šumi u gluho doba noći, igrali remija u parku...

Smiruje me kada pravim paniku jer nemam što obući za izlazak. Napravio mi je milijun papirnih čuda (origami), koja su sada izložena na polici u mojoj sobi.
Volim ga jer sam mu jednom poslala ovu sliku, a on mi je vratio: 'Yes, I would.'
S njim mogu pričati i tipkati na engleski jer mi je tako lakše reći neke stvari... A i njemu.
Danas mi je rekao da me čeka poruka u inboxu na Facebooku, ja tamo, a tamo:

<3

 Iliti 'Volim te' na znakovnom jeziku. Ja se raznježila i previše...
Ne pitah ga kome je još slao ovu sliku. :D

Velikim dijelom sam zbog njega ovo što jesam, jer me naučio da je u redu imati svoj stav, reći kad nešto ne želiš ili ti se nešto ne sviđa. Zbog njega sam hrabrija, jača, sretnija. Na tome mu nikada neću moći zahvaliti, jer da sam ostala ona plaha, plačljiva djevojčica do sada bih dobila slom živaca. Ovako smo cool, ne brinu nas životi drugih ljudi, pričamo o svemu i svačemu, tu smo jedno za drugo i vjerujem mu u potpunosti.

I volim ga, da. :)

O povjerenju.

Dugo se nešto tjeram napisati ovaj post. U glavi mi se mota tisuću stvari, ali kao i obično, kad krenem tipkati izgubim sve što sam htjela reći. Ili skoro sve... Štabilo.

Nešto uspoređujem ljubav i povjerenje, k'o horoskopska vaga vagam to dvoje. Horoskop ne volim, baj d vej. I skužim ja da je meni bitnije nekome vjerovati, i da mi je draže kad mi netko kaže da mi vjeruje nego da me voli. Sto puta draže. Imam neki krug ljudi koje volim, a onda manji krug ljudi kojima baš vjerujem. Svede se to na 2-3 osobe (u to ne ubrajam mamu jer sve što sam joj do sada rekla čulo je bar još 10 ljudi).
Osobe koje volim, ali im i vjerujem, spremna sam im reći baš sve i znati da će to prihvatiti, da me neće osuđivati, zamrziti ili širiti priču dalje. Nije da se ima što širiti, to ja hipotetski pričam.
Eto, volim taj osjećaj da meni netko vjeruje i da ja nekome vjerujem.
To je više od ljubavi.

Kad smo kod ljubavi, volim svoju Inanu i jedva čekam opet na 3-satnu kavu s njom, pa da pričamo o svemu i svačemu. Još mi se nisu slegle emocije od one prošle. Lov ya bič.
Nađoh neku sliku, od prošle godine, barem akademske. Bad bičz.

Brat, Inana, ja.

Nema me baš u blogosferi. Neću se izvlačiti ni na što, samo ću nadoknaditi (nadam se).
Sutra ću doma, nakon 10-tak dana odmora od svega. Ne da mi se nikako. Jedino me raduje pošten internet.
Falit' će mi moj mir, da mi nitko ne ulazi u sobu, ne govori šta trebam, a šta ne. Ali o mojim ukućanima neki drugi put. :D

kuLa noć. :*
(Ovo k'o neki mostarski fazon, ove okrenute riječi, pa se eto i ja furam na to. Šta ću, prilagođavam se :D)

Za dušu sam te zašio.

U rijetkim trenucima kada ostanem sama uhvati me neka grozna tjeskoba, ne znam što bih i gdje bih sa sobom. Spadnu sve maske, i više se ne mogu truditi biti nasmijana, sretna i bezbrižna.
Pred sobom ne mogu birati koju ću masku staviti.
I stojim tu, puštam da me emocije ovladaju, odmor od hladne glave...

Samo da me prođe ova glupa ljubav, ovaj osjećaj nedostatka nečega što želim, a nemam, da me prođe ovo razmišljanje koliko bih sretnija mogla biti. Ne znam što se treba dogoditi da me prođe On. Treba li doći neki drugi koji će mi zavrtjeti glavom? Ili si to više neću dopustiti... Poslije svega što se događalo zadnjih godinu dana, imam osjećaj da sam hladnija, opreznija, možda me strah uvijek reći što osjećam. Od onih sam što se uvijek dočekaju na srce, zato nemam niti jednu sretnu ljubav iza sebe. A želim ju, baš ju želim.
Fali mi smješkanje bez razloga, nervoza, dugi pogledi... Fali mi ljubav!

Srediti ću ja misli, biti pozitivna, pustiti vrijeme da radi svoje i sve to... Ponovno.
Do tada slušam balade, pomalo maštam i puno želim.

Evo i vama pjesma:

Sve se promijeni...

Napokon jesen kakvu sam čekala. Lišće, nema kiše, lagani vjetar, šetnje...
Napokon i promjena tempa. Od kronične ljetne dosade, pa do jesenjeg 'ne znam tko mi glavu nosi' tempa.
Faks, menza, spavanje, kave. Ne viđam internet baš. Uz ovakvu konekciju u domu, glava me zaboli samo dok mi bilo koju pjesmu otvori, da ne spominjem nešto drugo.

Tjedan mi prođe u prisjećanju na neka prošla vremena. Gledala sam slike stare 5-6 godina, neprepoznatljivi smo, ali bar smo se nasmijali. I prisjećam se prošle godine i kolika smo djeca bili. U silnom pokušaju da ne odrastem, shvatih da sam odrasla. Nije mi više sve smiješno, nije mi samo do zezanja, sada želim učiti, uspjeti. Nisam mislila da ću ikada reći da sam odrasla, ali očito se opet potvrdilo ono "nikad ne reci nikad". Drago mi je da sam zrelija, da drugačije razmišljam. Zadovoljna sam sobom. Uvijek ima sitnica koje se mogu promijeniti, ali...
Koliko god ludim tempom trenutno idem, dobro mi je. Živim u realnosti. Ja. U realnosti. Ne stižem maštati, i to je zapravo pozitivna stvar. Govorila sam si 'Real world can wait.' E pa, ne može i ne smije.
Sada sam ovdje, i trebam to napraviti vrijednim. Trebam živjeti, ne sutra, već odmah, jer današnji dan se nikada neće ponoviti i bilo je i vrijeme da to shvatim.

Izbjegavam ljude koji mi crpe energiju, družim se s ljudima s kojima mogu satima razgovarati, koji me raznježe i nasmiju... I u svemu tome shvaćam da imam divne ljude oko sebe, koje ne bih mijenjala ni za što.
To je moje bogatstvo, i sada se osjećam k'o najbogatiji čovjek (žena) na svijetu.

             "Ni mi, od nekada, nismo više isti." 

                                                Pablo Neruda

Volim.

Bitchy je stavila slike stvari koje voli, pa se ja sjetih šta ja sve volim, da ne bude više crnjak na ovome blogu.
Neću stavljati slike jer sam ih stavljala i previše u zadnjim postovima, odmor od njih.

Dakle... Volim:

- uvući se pod deku dok kiša pada

- čajeve

-gledati po 100-ti put iste epizode How I met your mother

- muške parfeme i aftershave-ove

- dane kada ne moram paliti budilicu

- osjećaj kada tek osušim kosu

- mirisne svijeće

- jesenje lišće

- imati hrpu fotografija u albumu

- London, iako ne znam zbog čega točno.

- krijesnice

- šetnje

- sms-ove

- smajlove

- zvijezde

- miris knjiga

- vampire

- kad je hladno upaliti onu malu grijalicu da mi puše u facu

- lakirati drugima nokte

- osjećaj peckanja jesenjeg Sunca na koži

- hodati po kući u potkošulji i gaćicama

- pola dana sjediti i čitati blogove

- uskakati u lokve u gumenim čizmama

- "rozu boju, dječake i novce" :D

- zagrljaje

Pa stoga:

Frustracije.

Mislim da nisam do sada napisala dva posta u jednom danu. Obično nemam šta pisati ili zaboravim šta sam imala napisati. E pa, danas je dan za previše slova na mom blogu.
Nisam prije spomenula, ali imala sam blog prije ovoga. Neki teen blog, sa crnim dizajnom i crnim mislima. Takva sam tada i bila, depresivna. Onda sam postala sva poletna i sretnija, pa sam pomislila da je vrijeme promijeniti blog. I bijaše tako.

Kad sam tek počela pisati ovaj blog, za njega je znala samo moja najbolja prijateljica, a to je kao da znam ja sama, što je sasvim u redu. S vremenom bi me ljudi raznježili, ovo - ono, i tako sada par prijatelja zna za moj blog, bookmarkovan im je i čitaju ga. I meni je krivo zbog toga jer osjećam  neku kočnicu. Kao da ne mogu napisati sve što mislim i osjećam jer će oni to pročitati, a neke stvari ipak želim ostaviti za sebe. Kako to riješiti, nemam pojma.

Dalje, skužila sam da kad god dođem doma, većinu vremena provodim perući suđe i tipkajući po netu nešto. Zadnja dva vikenda se pravim bolesnija nego što jesam samo da ne bih bila prisiljena uraditi nešto kompliciranije od slaganja čiste robe. Baš nemam volje ni za što.
I tako ja gledam po kući i brojim ove anđele što ih je mama stavila gdje je god stigla. Deset samo u dnevnom boravku. Milijun puta sam joj rekla da to skloni sa vitrine, ali džaba. Da se mene pita, a ne pita, stavila bih samo jednog, maksimalno dva. Sve više je previše. Ali eto, mene se ne pita. A kako ja pričam i kad me se pita i kad me se ne pita, onda se počnu žaliti na moj ton, bezobrazluk, pa mi je bolje šutjeti. I tipkati.

Već više od godinu dana se s ekipom dogovaram za izlet u Sarajevo, i nikako se dogovoriti. Ili su predavanja, ili su ispiti, ili se nema para, uvijek nešto. E pa, meni dosadilo dogovarati  se i čekati.
Nas tri-četiri bi išle, al' nešto nas strah ići bez muških jer nijedna nije išla prije, nemamo pojma o Sarajevu, pa onda da nas neće netko opljačkati, silovati, da se ne izgubimo... Nagovoriti ću ja njih da se napokon ode, pa makar me glave koštalo. A nadajmo se da neće.

Mrzim svoju vagu. I bilo koju drugu. Ne znam kako se udebljam, majke mi. Još mi cimerica govori kako slabo jedem. Šta bi bilo da jedem više?! Mrzim i svoj organizam, metabolizam i sve to.

Nije da nisam pokušala...

Ne volim ovaj osjećaj kao da imam temperaturu, pa ju izmjerim, a ono 36,5. Onda nemam zašto popiti Paracetamol, mada mi se pije.

Kasne mi stvari s ebay-a, puno kasne. Stvarno nemam sreće ni s tim, ništa ne dođe na vrijeme.

Puklo mi je 50 % noktiju, pa sam i ostalih 50 % morala skratiti. Sada su svi mali i ružni. Nisam od onih koji kukaju zbog toga, ali isto volim kada imam što nalakirati.

Trenutno sam neprijateljski nastrojena prema svima i svemu. Da bar mogu okriviti PMS.

Kašljem k'o dedo od 80 godina, al' mi je to barem izlika da ne izlazim iz kuće. Ne da mi se ići u babe, ma koliko ju volim, niti mi se da šetati s frendicom iz osnovne škole koja se ponovno pokušava sprijateljiti sa mnom. Valjda je skužila kolika je bitch bila zadnjih... Pa, 10-tak godina.

Smiješni su mi ljudi koji ne izlaze baš vani, pa kad izađu zatrpaju fb slikama, poveznicama i statusima kako je bilo "extra", kako im je "gorilo"... Ako je toliko dobro vani, zašto ne izađeš češće? Hellou.

Baš me zanima kad ću se vratiti u svoje uobičajeno, super nice, raspoloženje.

Nisam odavno stavila svoju sliku. Nije da sam se i slikala nešto u zadnje vrijeme, ali smo to nadoknadili u srijedu. Baš su mi falile neke nove fine slike. Ne za fejsbuk, već za privatnu kolekciju. Izraditi, spremiti u album, pa pokazivati djeci za par godina, ako bude sreće. :D
Pa evo neka, bRezveze.

Zaboravih reći da me i mobitel frustrira. Volim ga k'o da mi je dijete, ali mu se ekran izgrebao, ne znam točno kako, pa ako je svijetlost nepogodna ne vidim ni poruku pročitati. A i ružno izgleda skroz.
Trebam li napominjati da od novog nema ni 'n'?

Bacam se na čitanje Bukowskog i fejsbučenje. Nemam pametnijeg posla. Imam, moram prepisati za fax nešto, ali to mogu i neki drugi dan.

Ljudovi, pusa vam. :)

Fuck off.

Jedva sam dočekala petak, da sam kući, da je internet donekle normalan, pa da mogu napisati kakav post. I nisam uopće imala ideju šta ću pisati, ali dođe onaj trenutak kad te nešto toliko naljuti, pa moraš o tome pisati.

Kako su ljudi nezahvalni!
Toliko vremena utrošiš na nekoga, uvijek si tu za njega, pomažeš i kada ti se da i kada ti se ne da, i na kraju dobiješ jedno veliko ništa. Ne traži to nikakvo 'hvala', ali valjda bi ta druga strana trebala uvidjeti da netko troši svoje vrijeme i živce na njega, pa pokazati malo obzira. Ali ne, već se usudi nabiti ti i najmanju glupost na nos. Rekla sam već da se ne znam ljutiti, ali današnja situacija me toliko naljutila da više ne mogu normalno razmišljati.
Dođe mi da se odmaknem od svih neko vrijeme. Da ne slušam tuđe brige i probleme i ne igram se psihijatra.
Jer... Kome se zapravo da slušati moje?
Volim pomoći nekome, osjećam se bolje poslije toga, ali postoje granice kada pomaganje postaje gnjavaža, kada ti se ne da po tisućiti put slušati istu priču. Postaje mi muka od svega toga.

Trebam vremena za sebe.
Da sredim misli, uvjerim se da u životu imam dovoljno boja i da mi ne treba više crne ili sive u njemu.
Hoću se smijati sa cimericom, šetati, družiti se s ljudima koji znaju i slušati i pričati.
Želim da ne moram paziti hoće li mi nešto izletjeti i kako će se svaka moja riječ protumačiti.
Nisam baš od onih koji stavljaju na vagu svaku riječ, da slučajno ne bi bila dvosmislena. Kažem što mislim i stojim iza toga. Samo, u zadnje vrijeme situacija mi ne dopušta da se ponašam tako.
Dosta mi je biranja strana i igranja savjetnika kako kome treba. Dosta mi je tuđih života i njihovih problema.
Imam ja i svojih jada, pa ne morim ljude s njima non-stop. Povremeno, to je ok.

Dođe mi da se zapitam da li sam okružena pogrešnim ljudima. I nema veze što ih volim, valjda bih sebe trebala voljeti više.

те сакам.

Svi smo kao tinejdžeri imali nekog idola kojeg smo uzdizali u nebesa, koji nam je bio najbolji, najljepši...
Drugi su imali US5, 2Pac-a, a ja sam imala Tošu.
Pomalo opsjednuta njime, sakupljala sam sve što ima njegov lik ili ime na sebi.
 Ima toga puna velika kutija, čuvam ju i sada...

Danas je 5 godina od kada je Toše poginuo.
Kako sam starija, sve manje vremena imam za bilo što, mijenjaju mi se interesi, pa se puno puta sjetim kako već 100 godina nisam poslušala neku njegovu pjesmu, a u teen danima, kada i emocije i misli divljaju, sam u svakoj pronalazila dio sebe.

<3

"Toše je osvajao pored dobrog glasa i svojim srcem koje je zaista bilo veliko, a svoju dobrotu najviše je demonstrirao pomaganjem nemoćnim ljudima za što je dobio nagradu Majke Tereze, za rad kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje."

Meni trenutno najviše odgovara:

Toše, R.I.P.

I da, stigla mi je makedonska srećica od Ive.  Baš me obradovala, hvala puno! <3

Budite mi i dalje dobri, lijepi i pametni, a ja se bacam na krevet, ne osjećam noge više.
Držite mi fige da ovaj net u domu uspije otvoriti vaše blogove. :)
Love you all, M. :))  (Kako sam puna ljubavi danas ^^)

I need a pill to help me forget.

Između onoga što bih trebala osjećati i onoga što osjećam.
Što uraditi kada znate da nešto nije dobro za vas, ali ne možete protiv toga?

Ne znam što više reći, pjesma sve kaže.

Ne podnosim.

Čitala sam kod Bitchy i Meow postove o stvarima koje mrze, a drugi ljudi vole.
Ne znam baš reći što mrzim, ali dosta toga ne podnosim ili me živcira.

Ne podnosim štikle. Ne znam hodati u njima, a i od male potpetice me zabole noge, pa tražim baletanke.
Rekoše mi nedavno da su štikle jedino oružje za koje nema lijeka. Eto, čuvam si kralježnicu, ako ništa.

Ne volim ljude koji su sa svima dobri, koji imaju milijardu poznanika i tri miliona prijatelja.
Pa se smješkaju svima kao da su im najdraža osoba na svijetu. Fuck off.

Kad smo kod ljudi, ne podnosim ni one koji od sebe uvijek prave žrtvu i uživaju u sažaljenju drugih.
Trebalo bi ih tješiti, a ne znam zašto.

Sjetila sam se što mrzim. Ljetne čizme. Koji k su ljetne čizme?! Čemu to služi? Ne kužim stvarno.

Ne podnosim kukce niti išta leteće. Dobijem napad panike da će me ugristi, uletjeti u nos ili usta...

Ne volim nepismene ljude, koji nikako da nauče da se ne znam, ne mogu i ne bi pišu odvojeno.
U kojem se to razredu osnovne škole uči?

Sjetiti ću se ja još stvari koje me živciraju, pa će vjerojatno ovaj post dobiti nastavak.
Što mogu kada me puno toga nervira? :D

Akward.

Ima na MTV-u neka serija, zove se k'o i moj post.
I od cijele serije ime joj je najbolje.
Sramoćenje - priča mog života. Već sam se i navikla na to da sam rođena sa lošim smislom za ravnotežu i ponekad nedostatkom nekog takta, ali svaki put se iznenadim svom smotanluku.

Već dva dana izbjegavam D.-a. Onog D. u kojeg sam mjesecima bila truly madly deeply zaljubljena (bila?).
Pokušavala sam ga ne gledati, ne biti blizu njega, sve da ga ne bih morala pozdraviti. Nisam se psihički pripremila na to. I danas sjedne ispred mene. Ništa ja, pravim se luda, a ono propadam u zemlju.
I pođemo izlaziti iz učionice, ja sve kao tražim nešto po torbi da on izađe prvi. Nije upalilo. Pozdravi on, ja odzdravim. Onda je pitao šta ima, a ja se izgubila, nešto promrmljala, počela grabiti naprijed, u tom pohodu se sudarila s kolegicama koje su se ni krive ni dužne našle na putu. Izgubila sam se skroz, i opet ispala budala. To samo ja mogu. I sad to mene muči, pa evo otvaram ispušni ventil tipkajući ovo.

Evo vam fina pjesma.
Meni paše za ovo nikakvo mostarsko poslijepodne.