nedjelja, 30. prosinca 2012.

Betmenki za ljubav.

Betmenka nas označi da pričamo svašta nešto o sebi. A ja volim Betmenku, pa evo.


POSLJEDNJE...
...stvar koju si popila: Voda.
...poziv: Sestra.
...SMS: Z.
...saslušana pjesma: Sergej - Ljubav nema ništa s tim.
...stvar koju si pojela: Kolač.
...pročitana knjiga: Ne sjećam se baš.
...posjećen blog: Betmenkin, da ju označim.



DVIJE HILJADE DVANAESTE GODINE SI: 
Upoznala neku novu osobu: Puno njih.
Prestala da voliš nekog: O da.
Smijala se do suza: I previše puta.
Upoznala nekog tko ti je promijenio život: Par njih.
Čula da netko priča o tebi nešto loše: I nisam.
Jela kupus: Povremeno.
Prekinula naviku: Da.
Napila se: Hahaha, ma kakvi. :P
Počela raditi nešto što te ispunjava: Ništa posebno.
Kupila nešto što neopisivo voliš: Volim sve što kupim, kupim jer volim. :D

RANDOM PITANJA:
Koliko djece bi željela imati: Troje.
Imaš li kućnog ljubimca: Imam, psa i dvije mace.
Da li bi željela da promijeniš  ime: Ne bih, hvala.
Kako si provela svoj posljednji rođendan: Roštilj, alkohol i dragi ljudi. Ne može bolje.
Kada si se probudila jutros: Probudila sam se više puta danas, ustala sam u 11.15 h.
Šta si sinoć radila u 00.00: Pričala sa ljudima na fejsu.
Šta jedva čekaš: Sutra poslije ponoći i utorak navečer.
Šta bi voljela promijeniti u svom životu: Kilažu i da sam manje naivna.
Jesi li ikada pričala sa osobom koja se zove Ševka: Neee. :D
Šta te trenutno nervira: Što vrijeme sporo prolazi.
Koje je tvoje pravo ime: Martina. 
Nadimak: Milijun njih. Tina, Tinky, ribice... :D
Imaš li momka/muža/prijatelja s beneficijama: A imam.
Voliš li ga: Nisam još.
Šta si u horoskopu: Vaga.
Koliko si visoka: 175 cm.
Prvi najbolji prijatelji: Marija i Maja.
Prvi kućni ljubimac: Bio je pas, za ime ne znam, previše sam ih imala. :D
Prvo putovanje: Slavonijaaaaa. :))
Prvi koncert na kojem si bila: Nemam pojma. Mislim Giuliano, al' premlada sam bila.
Kada si se prvi put zaljubila i u koga (simpatije iz vrtića se ne pikaju): Pero u 7. osnovne.

DA LI TRENUTNO: 
Jedeš: Ne.
Piješ: Ni to.
Najradje bi išla: U Mostar, odmah.
Slusaš: Enriquea Iglesiasa.
Šminkaš se: Ne.
Lakiraš nokte: Ne.
Pričaš s nekim: Da.
Voliš li osobu sa kojom pričaš: Da.


JESI LI IKADA: 
Poljubila nekog lika kojeg ne znaš: Ne.
Eksirala tekilu: Da.
Izgubila naočale: Ne.
Povrijedila nekoga: Valjda.
Bila povrijeđena: Hell yeah. Previše puta.
Napila: Samo malo. :P
Plakala zbog nečije smrti: Puno, puno.
Izgubila nešto vrlo važno: Da.
Jela kupus: Da.
Kupovala puter na kilu: Haha, ne.
Pravila puter: Ni to.
Jela puter: Da.
Imao viziju dajdže: Ne.
Ljubila se u liftu: Ne.
Plakala zbog ogrebotine: Kad sam bila mala curica.
Išla na noćno kupanje: Da, and I love it!

VJERUJEŠ LI U: 
Samu sebe: Da.
Čuda: Možda.
Boga: Da.
Savršenu maskaru: Da.
Reklame: Ne, ne doživljavam ih.
Ljubav na prvi pogled: Da.
Deda Mraza: Ne.
Poljubac na prvom izlasku: Nema tu vjerovati - ne vjerovati. Il' se ljubi, il' nemoj. :D
Anđele: Pa da.
Vještice: Ne.
Uskršnjeg zeku: Ne.


ILI ILI
Ananas ili banana: Banana.
Jutro ili večer: Večer.
Dečko ili cura: Dečko.
Auto ili Motor: Auto. Mrzim motore, strah me motora.
Essence ili Catrice i zašto: Essence, zbog navike.
Klasična muzika ili Hip Hop: Kako kada, ovisno o raspoloženju. Ali malo više klasika.
Laptop ili računar: Laptop.



O S O B A
...na koju trenutno misliš: Z.
...koja te najviše povrijedila: Ne znam...
... koja ti se sviđa: Z.
...koja je uvijek uz tebe: Nikky.


I M E N U J
Osobu za koju bi uradila sve: Moji prijatelji, Draža i mama.
Osobu koja ti je daleko, a opet tako blizu: Jopa.
Najzgodniju/jeg lika/trebu ikad: Channing Tatum.
Osobu koja te uvijek nasmije: Mila i Dženx.
Osobu koja te je posljednja zagrlila: Mara.



B I L O   N E K A D,  V I Š E   N E
Nekadašnja ekipa: Maja, Ana, Kika, Mile, Stipe...
Nekadašnji drug iz klupe: Maja, Nela.
Nekadašnja najbolja drugarica: Maja.
Nekadašnja ekipa sa neta: Turci na MSN-u. :D
Nekadašnja omiljena pjesma: Svaka Tošina i Enrique - Little girl.


Tko želi neka uzme tag, da mi ostali imamo šta čitati. :*

Net prijatelji.

Najdraža stvar koju mi je donio internet su moji virtualni prijatelji.
Virtualni jer se nikada nismo vidjeli, ali to je zapravo zanemariva činjenica kad sagledam koliko su mi se ti ljudi uvukli u život i postali jedan bitni dio njega. 
Upoznala sam ih na razne načine - fb, stari blog, ovaj blog, msn, grupe istomišljenika... Bilo je tu svega. Ispočetka bi nas spojili neki zajednički interesi, hobiji, stavovi. Kroz razgovore smo shvaćali da smo dosta slični i polako bi razvijali povjerenje i prijateljstvo koje ne broji kilometre koji nas dijele. S nekima se poprilično razlikujem, i vjerojatno ne bi bili prijatelji u "stvarnom svijetu", ali preko interneta smo naučili biti tu jedni za druge, slušati kad je ovome drugome potreban netko da mu se izjada. A često je rame za plakanje i dobar savjet najbolje što vam netko može pružiti. Različitosti su to što održava stvari zanimljivima. Učim od njih, a nadam se da i oni uspiju naučiti nešto od mene. Obožavam duge razgovore s njima, prepričavanje dogodovština, činjenicu da znaš da je nekome u drugoj, trećoj državi stalo do tebe. 
Imam veliku želju vidjeti se s njima, da dobijem 3D verziju ljudi koji me milijun puta usreće i obraduju.
Nadam se da će se i to jednom dogoditi. Ili da napravim tour po Balkanu - malo do Vukovara, Osijeka, Herceg Novog, Niša, Sarajeva... Ne znam ni ja gdje sve...
Ljudi, svi mi vi puno značite. 

petak, 28. prosinca 2012.

Slikotastični.

Pred spavanje šaram po netu, pa sam nabasala na par moćnih slika.
I sad ih dijelim s vama.
Hope u'll like it.




Što ako, što ako?

Ou da.




A o čemu vi raspravljate?


I naučila sam to.









Za sve blogerice knjiške moljce ^^

srijeda, 26. prosinca 2012.

Jedan ljuti.

Jučer je bio Božić. Odmah ujutro na tv-u crnjak. Odlučili su da je baš to jutro prikladno kako bi nas rasplakali tužnim pričama. Otvorim jutros portale, tamo isto. Ovaj napao onoga, žena probola muža... 
Gledam večeras Dnevnik, gotovo sve vijesti su o napadima, ubojstvima, svađama.
I mislim se i mislim... Šta je ovim ljudima? Što se to događa više?
Ne mogu vjerovati da netko može živjeti samo s ciljem da drugima uništi život. Ne vjerujem da nekome može predstavljati zadovoljstvo nekoga ubiti, povrijediti... Koliko izopačen um mora biti da satisfakciju pronalazi u probadanju ili pucanju u druge ljude? Ljudi koji ni za što nisu krivi, ljudi koji su se jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu gube život jer se neki poremećeni um odlučio baš taj dan napraviti masakr kako bi si dan učinio zanimljivijim. 
I nema nam smisla dijeliti ljude na crne, žute, bijele... Na Hrvate, Srbe, Bošnjake ili nešto deseto.
Po meni se ljudi dijele na dobre i loše. I to je jedina opravdana podjela.
Ne zanima me tvoja nacionalnost, religija ili političko opredjeljenje. Ako si dobar čovjek, to je dovoljno.
Ne vidim apsolutno nikakav smisao živjeti s mržnjom prema nekome. Ili još gore - s bezrazložnom mržnjom.
Ljuti me pomisao da su možda i ljudi oko mene zatrovani tom nekom netrpeljivošću prema drugima, što nemaju nimalo razumijevanja, ljubavi, naklonosti... Ljuta sam, da! Ljuta jer se ljudi okreću jedni protiv drugih umjesto da udruže snage i pomognu jedni drugima. Znam da ovo što ovdje pišem nema nikakav utjecaj i neće ništa promijeniti, ali mi je lakše kada vičem kroz tipkovnicu. Koliko ljudi nastrada svaki dan, a koliko bi moglo biti spašeno da mi ljudi nismo egoistični. 

"Eh kad bi ljudi znali da pruže ruku kao što podmeću nogu."

nedjelja, 23. prosinca 2012.

Ponos.

Biti ponosan je dobro, ali u određenoj mjeri.
Ponos nas sprječava da napravimo budalu sami od sebe ili da ju drugi prave od nas.
Sprječava nas da sto puta pređemo preko nečega, nadajući se da će sto i prvi put biti bolje.
Ponos je taj koji nam kaže da je dosta toga da nas netko vuče za nos, da smo bolji od toga.
Ali... Previše ponosa može uzrokovati da izgubimo ono do čega nam je stvarno stalo.
Previše ponosa da kažemo što mislimo i osjećamo, previše ponosa da učinimo taj korak koji bi mogao sve promijeniti. Ono kad ne želiš biti onaj kojemu je više stalo jer samim time riskiraš da to ta druga strana iskoristi. Jednom kad pokažeš koliko stvarno mariš, teško je to povući. I onda stisneš riječi u grlu i ponavljaš si da imaš taj glupi ponos, dovoljno ponosa da prešutiš.

Ipak, dođe to neko vrijeme kada ti u glavi zazvoni "K'vragu i ponos!"; i sve te misli, riječi i osjećaji polako izlaze na vidjelo. I vidiš da biti slabiji ponekad i nije najgora stvar na svijetu. Upravo suprotno.
To znači biti dovoljno jak da stojiš iza svojih misli i osjećaja, iza onoga što želiš.
I sve što se poslije toga dogodi nije tvoja krivica.

petak, 21. prosinca 2012.

Driving home for Christmas.

U Mostaru se ne osjeti božićni duh. Ali nikako.
A ja baš volim pred-božićno vrijeme, okićene ulice, to neko uzbuđenje. I danas sam došla doma, napokon. Tu je već drugačije stanje, osjeti se toplina, radost, ljuuubav. Samo nek' ostane tako.
Ne znam zašto, ali u glavi imam neku kočnicu koja mi ne dopušta da se odmorim. Kao da moram još nešto uraditi, pa se onda odmarati. Glup osjećaj skroz.
Puca me romantika. Prosinac i romantika, prvi put da osjećam takvu kombinaciju.
Uzimam vrijeme za odmor, pisanje i čitanje blogova. Uzimam vrijeme za spavanje i prisjećanje na zadnje tjedne. Ovo je bio one hell of a december.

Jučer je bio smak svijeta.
Sinoć:
Z: Zamisli sad bude smak svijeta, a ti i ja ovdje. K'o Titanic.
Ja: Aham, ti pogineš, ja preživim.



ponedjeljak, 17. prosinca 2012.

Neću.

Neću te takom lako pustiti k sebi. Neću ti priznati da moji zidovi polako popuštaju pred tobom.
Naučila sam da je povjerenje škakljiva stvar. I stekao si moje, jednim dijelom. Ali...
Učila sam na greškama, i naučila ne puštati ljude preblizu. Naučila sam da je bolje spriječiti nego liječiti.
Ne želim ponovno biti ona koja će plakati i žaliti, nisam zaslužila ponovno završiti slomljena srca.
A ne možeš mi garantirati da to nećeš učiniti. 
Vrijeme će pokazati mogu li ti vjerovati toliko da otpustim kočnice u glavi i dopustim si da se onako luđački zaljubim u tebe. Jer... Blizu si onoga 'sve što sam željela', ali je li to samo početna farsa ili ipak nešto drugo - vidjet' ću. Osjetiti ću da li ovo između nas ima neku budućnost ili je od danas do sutra, dok jednome od nas ne dosadi.
I neću ti priznati koliko mi se sviđaš, kako mi je fino s tobom. Neću. Nije to ponos, samo opreznost.




srijeda, 12. prosinca 2012.

O poklonima.

Polako popušta kolokviji-manija, a počinje pokloni-manija.
Obožavam poklone, i primati, ali još više darivati.
Nema mi dražeg osjećaja nego nekome pokloniti nešto što će mu se svidjeti.
Prilično dobro slušam ljude, pa mi i nije teško pogoditi pravu stvar.
Jedna od stvari koje ne volim je kupovanje poklona "reda radi".

Situacija:
Par dana pred moj rođendan mama i ja u trgovini, i nabacim ja kako mi je super neka šalica za kavu. I kupi meni mama šalicu za rođendan, ali ne tu, nego neku drugu ružnu. A znala je koju sam pokazala. Inače, moja mama je jedna od onih osoba koje kod poklona gledaju da su korisni. Mojoj prijateljici mama kupi za rođendan parfem, meni moja pidžamu (i to onu debelu, zimsku, ružnu, po mogućnosti s nekim medom ili kravama). I naučila sam ja na to. Moje pokušavanje da joj dokažem da je poanta poklona da se svidi osobi kojoj ga poklanjaš i ne pali. Kasnije mi je kupila željenu šalicu, ali samo zato jer sam plakala i ljutila se.

Dakle...
Ako se već kupuje poklon, neka to bude sa srcem, iz želje da se svidi toj osobi kojoj je namijenjen.
Iako ja obožavam neke handmade poklone, kakvim me uvijek iznenade Mara i Damir.
Padalo mi je na pamet otvoriti agenciju koja bi pomagala ljudima u odabiru prikladnih poklona.
Tko zna, možda nekada i bude nešto od te ideje.

Do tada se bacam u traženje sitnica za najmilije, dok želim da mi je budžet beskonačan.
Bitna je namjera. :)

četvrtak, 6. prosinca 2012.

Povremeno jesmo, povremeno nismo.

Ne volim neodređenost, tu sredinu kada ne znaš gdje više pripadaš.
Koliko god krajnosti bile grube, barem su određene. Znaš gdje si, na čemu si.
Ili jesi ili nisi, ili imaš ili nemaš.

Kažu da žene nikada ne znaju što žele, ali uvijek znaju što ne žele.
Pronalazim se kao izuzetak u ovome jer znam i što želim i što ne želim.
Želim znati na čemu sam. I želim da mi ne kolaju po glavi gluposti koje me tjeraju da tipkam ovako nikakve postove, a baš mi se piše nešto poletno i veselo. Samo ne znam što.

Sve mora biti komplicirano. To je tako. Da je sve jednostavno, ne bi bilo zanimljivo.
A zašto mora biti zanimljivo?


ponedjeljak, 3. prosinca 2012.

Klinički.


Poštovani gospodine NištaLjubav  SamoSex,

u sklopu predbožićne kampanje naše Klinike nudimo Vam 50% popusta na postupak vraćanja osjećaja! 
Zar ne bi bilo divno u ovo blagdansko vrijeme opet osjećati ljubav i nježnost?
Ne čekajte ni minute, odmah se prijavite za proces 'Volim da volim' na broj telefona 0212 310 ili e-mailom na: klinika_stop@osjećaji.com
Naravno, ukoliko vam se novi stari osjećaji ne svide, uvijek možete ponovno pristupiti postupku otklanjanja svih osjećaja ljubavi, brige i nježnosti u našoj Klinici, a kao naš vjerni klijent dobiti ćete tople rukavice da vas griju u hladnim danima umjesto tuđe ruke. Dostupne u čak 5 boja!

Radujemo se vašem odazivu.

Srdačan pozdrav,
Klinika 'Stop osjećajima'

subota, 1. prosinca 2012.

Hello December.

Prosinac.
Opet sam u onome -kako vrijeme leti- raspoloženju i pokušavam se sjetiti gdje sam potrošila zadnjih 11 mjeseci.
Već se osjeti predbožićno raspoloženje, a mene hvata želja za kupovinom poklona i šetanjem.
Ni jedno ni drugo ne mogu jer moram učiti, a i kiša pada već danima. 

Dobila sam nagradicu od sashkonela i Betmenke, hvala vam. :*


Ja ću ovu nagradu za cute blog proslijediti Pobješnjelome i  Dajdži jer se druže s nama curama i zabavljaju nas svojim komentarima koji i nisu slatki k'o nagrada, ali dobro. :D

Ovih dana:
-gledam: sebe ujutro u ogledalu, cimke i Branka
-slušam: uvijek istih 15 pjesma koje imam na laptopu jer mi ni YouTube ne radi kako spada u ovom domu. Vjerojatno ću ovaj post objavljivati narednih sat vremena i strah me da neću imati dovoljno živaca da se gnjavim s internetom.
-čitam: skripte, materijale, zadatke i poneki post.
-čekam: srijeduuuuu. Otići pogledati 'Praskozorje', pa na susret, onda u grad. Sve sam već ispanirala.

U međuvremenu pijem definitivno previše kava i čajeva, u čitaoni se sakrijem iza zida da ne mogu gledati Branka, smijem se sa Nikky glupostima koje samo nama mogu pasti na pamet, govorim ljudima kako mi fale i obećavam milijun druženja. Kad sam na FB-u pričam sa Tibomirom i Betmenkom. Predrage su mi cure, nisam mislila da će mi tako brzo prirasti srcu.


Situacija 1:
Ja (nakon pola sata prevrtanja po krevetu): Zašto ne mogu spavati kad hoću? Ne mogu se koncentrirati. Haos mi je u glavi. Zašto ne mogu skinuti glavu kad krenem spavati?!
Cimke: E moja Mileva... 

Situacija 2:
Z: Šta je, strah te da ćeš se zaljubiti?
Ja: Nije me strah, teško se ja zaljubljujem, rijetko...
Z: Ja sam rijedak :D

Situacija 3:
Ja: Šta ima kući?
Sestra: 
Majka Sultanija pravi kolače, Sulejman Veličanstveni leži i gleda tv cijeli dan.

Situacija 4:
Cimerica mi na sred mise šapne: Mi ćemo u pakao.

Situacija 5:
Ja (pijem čaj): Baš me zanima kakva je kombinacija mente i kamilice.
Nikky: Meka.

I te gluposti mi pomažu da preživim bezvoljne kišne dane, da se koncentriram i dam sve od sebe.
Pokušati ću ovaj mjesec uživati, radovati se zbog svega što je iza mene i ne žaliti za stvarima koje su se dogodile. Tako je trebalo biti; to me dovelo ovdje gdje sam sada i pomoglo me da budem osoba kakva jesam.
Sada znam što želim, što ne želim, znam koliko vrijedim i što mi je najvažnije.
Imam prioritete i imam puuuno razloga za radovati se i u ovom, zadnjem ove godine, mjesecu.
Dobro vam došao još jedan prosinac, nek' donese fine uspomene za buduće godine. :)