Slušam Halo. Od jučer mi je u ušima.
Dva dana provesti neko vrijeme nasamo s njim. Neopisivo. Tolika sreća da ti se cimerice smiju kad uđeš u stan jer se ponašaš kao luđakinja. Ali nema veze.
Nije bilo ništa romantično, samo put od faxa do stana skupa, ali napokon sam uspjela pričati s njim bez nekog trećeg, pričati o nečemu osim o faxu. I mislila sam da ću se izgubiti, ali nisam. Sve je išlo tako... Lako.
Tako normalno, divno. Još prebirem dojmove, još mu se probam sjetiti lica dok je koračao pored mene.
I poželim da je svaki dan takav. Nije. Možda bude, a možda bude i bolji od toga.
Kako god bude, moram naučiti ne očekivati. Moram biti sretna sa sitnicama i ne tražiti odmah više, više, sve.
Ako se treba dogoditi, valjda će se dogoditi. Danas ili sutra, na jesen ili nikad, to nije baš u mojoj moći.
Na meni je da smirim srce da ne iskoči svaki put kad ga vidim.
I da, on svira gitaru <3 |