Nikad glava ne bira...

Proljeće, Sunce, šetnje, predivni dani... Neka euforija me hvata, kao da mi koža upija zrake sunca i pretvara ih u neki adrenalin. Skačem, pjevam, uživam. Gledam ga, sretna sam. Sretna sam samo gledajući ga.
A onda, kako Sunce polako zalazi, u meni nestaje adrenalina, sreće, ostaje samo neka tuga. Ni sama ne znam, ali napadaju me neke promjene raspoloženja. K'o žena u menopauzi, prelazim kroz hrpu emocija u jednom danu, u jednom satu...

I opet biram slušati srce. Po stoti put pokazujem da sam (pre) emocionalna budala, koja umjesto da uživa u onome što ima uvijek traži ono ''nešto'', nešto više. Nešto posebno, moje.

"Dođu one moje noći, kada mi dođeš u misli, i natjeraš me na razmišljanje. Pa se zapitam, šta bih ti rekla da u tom trenutku staneš ispred mene, spreman da čuješ sve što ti imam reći. ''


I priznam tati, mami, svima. Priznam im da ima taj ''netko''. I slušam kako mi tata govori da je svaki dan 
premijera, da ne treba čekati nego se boriti. Sve to već znam. Ali ne mogu. Predaleko smo, još uvijek, a i ja se previše bojim onog nekog ''ne'', možda nekog srama kad uđeš na predavanje. Ne želim skrivati pogled od tebe, paziti gdje ću sjesti. Ne želim. 
Vrijeme možda i nije najgora stvar. Možda bude dobro prema meni. Napokon.


Samo ne mogu vjerovati da se čovjek može ovako osjećati. Ovako... čudno. ''To život tako režira.''
Nema mi smisla donositi odluke jer znam da se ne mogu pridržavati ničega. Samo znam da si ti jedini koji me zanima, jedini kojeg uistinu želim. Nijedan drugi nije ni približno dovoljno dobar. Možda opet idealiziram, ali nema veze, dopustit' ću si to, kao što si dopuštam da te malo previše prisvajam u nekim svojim mislima. Oprosti, stvarno, ali bar mi to ostaje...
Možda ovo nikada nećeš pročitati, možda i hoćeš. Nije niti važno. Valjda već znaš da si ono nešto što se toliko dugo traži, toliko posebno i savršeno da pomislim da nije moguće da takav netko postoji.
Da pomislim zašto takav netko nije moj netko...

U snovima.

Opet sam te sanjala. Ne znam što je to s tobom, što je to sa mnom. Odakle sve to? 

I da znaš da si bio predivan. Isto kao i jučer, kad si sjedio nedaleko od mene, a ja umirala od želje da ti kažem da ti vire narančaste bokserice. Da ti kažem bilo što... 

Ali nisam. Samo sam te promatrala, dok si ti umirao od dosade, komešao se na stolici.

Gledala sam te, maštala, nadala se. Ne puno, ali malo. Nisam mogla drugačije.

I nisam mogla, a da ne pomislim zašto ti nisi taj koji me ljubi, koji me grli dok mi bura tuče o obraze...

I nikada nećeš biti, zar ne?

Tko sam zapravo ja?

Ovih dana razmišljam i više no obično. Valjda višak slobodnog vremena tako utječe na čovjeka. I proispitujem okolinu, priče, sve pomalo. Pa onda sebe. Tko sam ja? Ovako sebe vidim, bez ogledala, zavirujući u ta zamišljena prostranstva koja zovem duša. Kopam po onome "ja", tražeći što je to zapravo.

Ja sam osoba koja kada šuti najviše govori, a kada govori obično ne zna kako što reći na najbolji način. 

Ona koja, kad misliš da ju najbolje znaš, dokaže da ju zapravo nimalo ne poznaješ. Ni ti, niti bilo tko drugi. 

Ja sam ona koja će prešutjeti milijun puta, ali taj milijun i prvi put će sasuti na tebe i drvlje i kamenje. Ako to zaslužiš, naravno. 

Ne govorim previše o nekim bitnim stvarima, ali samo zato jer imam osjećaj da ljudi nemaju što na to reći. Ili što ne želim baš svima otkrivati svaki dio sebe. 

Ne volim i ne želim biti sa svima prijatelj. Ljude s kojima sam bliska čuvam i volim cijelim svojim srcem, makar se ponekad bojim da oni zapravo ne znaju koliko je to. 

Ono što mislim - kažem, ono što kažem uistinu i mislim. Naučila sam reći svoje mišljenje, pričati u lice umjesto iza leđa i ne bojati se posljedica koje moje mišljenje može izazvati. 

Pokušavam ne biti nepromišljena, pokušavam "prvo ispeći, pa reći". 

Nije mi teško ispričati se ako sam uistinu pogriješila, ali se neću ispričati ako se ne smatram odgovornom za nešto.

Često se pravim najpametnija, a ni sama ne znam zašto. Mrzim to. 

Ona sam kojoj je potreban samo zagrljaj neke posebne osobe da dan postane divan, ona koju  samo dvije riječi mogu rasplakati kao malo dijete. Ali prave riječi.

Idealna večer mi podrazumijeva neki romantični film. Postala sam ovisna o njima.

Što još?

E, da. Ja sam onaj tip osobe koji se boji da će život provesti u samoći, bez tog  "nekog svog". Zamišljam i nadam se nekom svom princu, ali mi se svaki dan smanjuje nada da će on uistinu i doći.

Volim biti sama, ali znati da je netko "tu". Obožavam upoznavati nove ljude, pronalaziti nešto zajedničko s drugima. Najviše mi znače oni trenutci s prijateljima kada se čini da brige ne postoje, da je svijet bolje mjesto.

Čekam, uvijek nešto čekam. Znam da je takav život, ali već sam i više no umorna od čekanja. 

Vječiti sam pesimist kada se o meni radi, ali izvrstan savjetnik, utjeha i poticaj za druge. Iako se tako ne čini, skromnost mi je vrlina. :) 

Imam neki pobjednički duh, ne znam jel' to dobra ili loša osobina. Do sada mi nije štetila...

Volim pisati. Ne, obožavam pisati. Nekako je sve lakše napisati nego reći. Ili se samo meni tako čini.

Živim u nekom drugom vremenu i prostoru, negdje u mašti. U svijetu koji je samo moj, gdje nema loših stvari, pokvarenih ljudi. Tamo gdje mogu biti potpuno sretna, gdje se sve želje ostvaruju... A onda "ponekad izmislim sadašnjost, da imam gdje da prenoćim" (M.Antić).

Ne vjerujem u pravdu, ali vjerujem da u svakom čovjeku čuči, ma kako duboko, neka dobrota. Vjerujem u ljude, ma kako to glupo i apsurdno zvučalo.

Obožavam "Sumrak sagu" i vampire. Razlog? Ovako sam ja to sebi objasnila: Vampiri, bar ovi koje ja "znam"  imaju samo jednu pravu ljubav, tu srodnu dušu. A ljubav, ti njihovi osjećaji prema voljenoj osobi... To je toliko veliko da nadilazi granice normalnog. Čarobna, ogromna, svemoćna, savršena ljubav. 

Ljubav kakvu svi želimo. Valjda...

Često se pitam jesam li dobra osoba. Svatko će za sebe vjerojatno reći da jest, sa malim odmacima. Ne brinem previše o mišljenjima ljudi (osim onih s kojima sam bliska, koji su mi važni), ali mi često dođe želja da imam taj neki dar, da mogu čitati tuđe misli. Samo da ih proletim na minutu. Ne znam kako me ljudi doživljavaju. Po nekim njihovim pričama sam draga, dobra, uvijek spremna pomoći. Da li se pronalazim u tome? Pa,  iskreno rečeno, jesam. Ali me zanima ono pravo, detaljno mišljenje pojedinih ljudi o meni. Zanima me "njegovo" mišljenje, na primjer. Imam osjećaj da bi tada sve bilo lakše. Mogla bih si posložiti želje, nade, očekivanja. Možda si čak i dopustiti nadati se nečemu, ili pak suzbiti na vrijeme nade, prije no budem povrijeđena.  Pomalo se bojim biti povrijeđena, ali se nekako nadam toj nekoj ljubavi koja će donijeti samo dobre i lijepe stvari, poštedjeti me suza i svega što ide uz njih..

Napisah iznad da uvijek nešto čekam. Trenutno čekam proljeće, M. da dođe iz Dbk-a, pa da se glupiramo, šetamo i očajavamo (iako mi nije baš jasno kako ćemo to raditi sad kad otopli. Valjda ćemo hladiti čaj, nema nam druge :D ). Čekam šetnju s D., date s dečkom koji mi se ne sviđa. Čekam predavanja da vidim dečka koji mi se sviđa. Čekam sunce da stavim sunčane naočale i idem u šetnje, ispijam mostarske kave sa svojim ludama Nikky i Nelchy. Čekam princa, ali ne mora biti princ. Nek' bude samo onakav kakvom se nadam. I ono možda što najviše čekam - da mi se snovi počnu ostvarivati, da osjetim tu neku filmsku ljubav, potpunu sreću, da pomislim da život napokon kreće u nekom pravom smjeru za mene. Da osjetim da bi ovo ipak mogao biti i moj svijet...

Ti si ta.

Ne, nisam zaboravila pisati, samo su me ispiti okupirali u potpunosti, a kad bih i uhvatila malo slobodnog vremena, insipracija bi negdje pobjegla (a ne volim pisati samo da je nešto napisano).
Sad sam na malom odmoru, a u ovom postu vam donosim jedno "pismo". Naime, u mom gradu se svake godine održava natječaj našeg gradskog radija za najljepše ljubavno pismo za Valentinovo. Ne volim Valentinovo, ali volim ljubav i pisanje, pa skoro svake godine nešto napišem i pošaljem. Ove godine sam osvojila 3.mjesto, a nagrada je kompletan kozmetički makeover tretman. Jedva čekam! :) Evo i pisma:

Ti si ta

Draga moja najbolja prijateljice!

Već danima razmišljam da li da napišem ovo pismo ili ipak ne. Sve do jutros sam zbrajao razloge „za“ i „protiv“, sve dok u novčaniku nisam vidio onaj savijeni papir koji si mi dala nakon nekoliko mjeseci poznanstva, a gdje si napisala razloge zašto me voliš. I počinjem pisati, pa kud puklo- da puklo.

Ni sam ne znam kad su moji osjećaji prema tebi postali nešto više od prijateljstva. Valjda sam, kako sam te s vremenom sve bolje i bolje upoznavao, u tebi spoznao ono nešto što već dugo tražim. Kažu da je lako pretvoriti prijateljstvo u ljubav, ali teško ljubav u prijateljstvo. I sad, dok u glavi zbrajam sve što ti želim reći, razmišljam da li je sav taj rizik vrijedan našeg prijateljstva. Ne znam kako bih se nosio s gubitkom tebe, naših druženja, svih gluposti, ali moram pokušati, moram znati da li ti osjećaš isto.

Sjećaš se kad smo neki dan pričali kako je Valentinovo glupost i kako nismo nikada ni poželjeli kupiti nekome dar za taj dan? Lagao sam. Ovo Valentinovo želim dati dar toj posebnoj osobi, tebi. U potrazi za savršenim darom odbacio sam ruže, parfeme, plišane igračke… To nisam ja, to nismo mi. Zato ti darujem ovo pismo, staromodno, ali u našem stilu, pisano na običnom papiru. Tko zna, možda se nekad nađe u tvom novčaniku.

Previše sam sretan kad sam uz tebe, a zamišljajući nas u nekoj pravoj vezi ne mogu, a da ti ne priznam što osjećam za tebe. Ti si posebna, drugačija. S tobom ni sekunda ne prođe u dosadi. Ne znam što više volim – naše duge, bučne razgovore, ili onu božanstvenu tišinu kada nestane riječi, a ostanu samo pogledi. Ili, kada gledamo film, pa naiđe neka romantična scena, a tebi se u kutu usana stvori najmanji, ali najslađi osmijeh na svijetu. Kada me pogledaš tim velikim, divnim očima, a ja osjetim kao da mi čitaš sve misli.

Pokušao sam negirati tu zaljubljenost, pokušao misliti na druge... I na čas sam mislio da uspijeva, ali samo jedna tvoja poruka pokazala bi mi da je sve to Sizifov posao, uzaludno nastojanje okrenuti srce i misli u nekom drugom smjeru.

Tražeći onu „pravu“ nisam ni slutio da ona cijelo vrijeme sjedi kraj mene, bodri me riječima da i za mene postoji srodna duša. To si ti. Uvijek si to bila ti.

I nekad dobijem dojam da ti osjećaš isto prema meni, ali onda mi počneš pričati o crnim, visokim, zgodnim momcima, o onomu koji polaže sve ispite u roku, mama mu radi u butiku pa se uvijek super oblači… I ne sluteći ubiješ i ono malo nade u meni.

Zato ti bez ikakvih očekivanja darujem svoje srce na ovom papiru. Radi što hoćeš od njega, tvoje je. Na tebi je hoćeš li ga slomiti ili možda učiniti još većim.

Znaj da nisam ni na sekundu požalio što sam te upoznao i zavolio. Za mene si jedinstvena, posebna, ona koju želim svaki dan uz sebe, možda se potajno nadajući da i ti mene gledaš nekim sličnim očima… Sretno Valentinovo, volim te!
                                                                                              L.

 (Slika iz filma 'Dear John', ako niste obavezno pogledajte) :)