srijeda, 4. rujna 2013.

Seks i grad, samo bez seksa i bez grada.

Tko o čemu - ja o vezama.

Ne znam kada se veza može nazvati ozbiljnom.
Je li to kada provedete dovoljno vremena skupa?
Ili to vrijeme uopće nije bitno, radi li se samo o osjećajima između dvoje ljudi, pa makar oni nastali nakon kratkog vremena?

Moja veza je od početka ozbiljna. Ne znam kako.
Imam 21 godinu, još mjesec dana. Smatrala sam se premladom za neke velike ljubavi.
Htjela sam još zabave, još bezbrižnosti i slobode. Barem još malo.
Ali pojavio se on i lagano se osjećam kao udata žena.

Nekako sam promijenila želje, prioritete...
Volim ono što sam uvijek mislila da ću mrziti.
I čudno mi je sve to.

Je li to poanta ozbiljne veze?
Vidjeti sebe s nekim za godinu, dvije, pet...
Nesvjesno se mijenjati i prilagođavati, ali da nas to čini sretnima, a ne frustriranima i tužnima.

Dugo nisam znala što da pišem. Htjela sam pisati, ali kao da se svaka tema, svaka moja misao činila davno potrošenom i istipkanom. Večeras sam pogledala 4 prastare epizode Seksa i grada. Volim tu seriju, volim Carrie u potrazi za tom nekom fatalnom ljubavi. I kao da se poistovjećujem s  njom.
Ali što se dogodi kada mislimo da smo našli tu pravu ljubav?
Jesu li duše nas tragača spremne spustiti sidro ili će jedan dio nas uvijek težiti novim potragama, iako smo svjesni da smo našli to što tražimo?
Hoćemo li se skrasiti ili pobjeći u strahu da je avantura traženja gotova?

petak, 16. kolovoza 2013.

Farbam nebo.

Svi mi pravimo planove, i cijeli život nam je neki plan.
Svaki dan je plan, onda u njemu još milijardu i jedan plan, i tako u krug.
I nekako zamislimo kako bismo htjeli da stvari izgledaju, pa pokušavamo natjerati vodu "na svoj mlin".
Ali nekada jednostavno ništa ne ide po planu. Ništa nije onako kako si mislio da će biti.
Sve je neočekivano i novo. Onakvo kakvo ni u snovima nisi zamišljao da će biti.
Ipak, dobro je. Bolje od svih tvojih planova, nada i želja.
K vragu i planovi, život nas toliko zna iznenaditi sa nekim vlastitim, da se naši počnu činiti bezvezni.
Ponekad stvari koje najmanje očekuješ zauzmu najviše mjesta u tvom srcu.
Kada ništa ne ide onako kako si zamislio, nije smak svijeta.
Možda samo početak nečega boljega.

Ja: Ne mogu vjerovati da se ovo događa...
On: Koje?
Ja: Pa ovo, o čemu se pišu knjige i snimaju filmovi... I događa se nama.
On: Ni ja ne vjerujem još.

A nije mi bilo u planu...

ponedjeljak, 5. kolovoza 2013.

Carpe diem.




Trči, pleši, pij kave, druži se s ljudima do kojih ti je stalo.
Putuj, šetaj, plači, smiji se do suza, ljubi se, izlazi, jedi što god ti padne na pamet.
Gledaj filmove, čitaj knjige, uči nove stvari. Grli, voli, raduj se sitnicama. 
Igraj se oblačenja, šminkaj se k'o što nikada do sada nisi. Pjevaj iz sveg glasa, lakiraj nokte.
Nađi hobi, vozi biciklo, pomozi nekome, pravi nakit koji nitko neće nositi.  
Budi koristan, zabavi se. Uradi nešto novo.

Samo nemoj sjediti i čekati da dan prođe. Nemoj dopustiti dosadi da ti krade dragocjeno vrijeme.
Toliko je toga što možemo raditi, toliko stvari koje nas mogu ispuniti, razveseliti, učiniti korisnima.
Pa makar korisnima samima sebi.

Odbijam provoditi svoje vrijeme na kompjuteru, pred tv-om ili spavajući cijeli dan.
Raditi ću neke druge stvari, puno bolje stvari.
Složiti ormar, plesati na ljetne pjesme, družiti se s ekipom, pričati s familijom.

Sunčati se, učiti voziti bicikl u 22.godini. Pa šta?
Nema toga što ne mogu, samo ako hoću.

A hoću. Hoću biti aktivna, hoću biti na sto strana i imati ispunjene dane.
Pa kad legnem u krevet u pola noći da zaspim u roku tri minute; zadovoljna, umorna i sretna.
I nema ništa ljepše od toga.

četvrtak, 25. srpnja 2013.

Ljeto u slikama

Volim ovo ljeto. 
Ne znam što točno volim. 
Mislim da je to činjenica da sam dva i pol mjeseca na miru, bez nekih poslova, briga, učenja. 
E to odmara! 
Biti doma, a ne biti skoro nikada doma. 
Spavati bez uključene budilice. 
Sređivati se, družiti, jesti sladoled i piti Senzaciju. 
To sam čekala. :)

Par ljetnih slikica:

Dan započeti na balkonu sa sekama, uz kavu i tortu... 
Za sve ostalo tu je Mastercard, jel.
Tipično ljetno jutro, moraš ga volit'.

Gotta luv it.

Kad se navučeš na efekte, pa se slikaš samo da ih isprobaš sve.
I samo nek' šljašte.

Sparkly.

Nisam baš sposobna u pravljenju kolača. 
Više sam za kuhanje konkretnog ručka. 
Zato se moram pohvaliti prvim samostalnim desertom. 
I bili su odlični. :)

Muffin-o-mania.

S vremena na vrijeme me treba podsjetiti da mi je skoro 22 godine i da bih se možda trebala uozbiljiti malo. To je inače tatin posao, a ako on slučajno zaboravi dogodi se nešto kao na slici ispod. :D

Damir me "krki". :D

Onda se lagano baci đir sa sekom, pa budemo totalno moderne u jeans hlačama.

Summer in GP. :D


Ili se sprema za kavu, pa mi cijeli tim pomaže.
I budem lijepa. :D

Curlyyyy. 


Bilo je tu par rođendana.
Volim rođendane, ali samo zbog poklona.
I kad vidim da ljudi ne otvaraju poklone dođe mi da ih ja otvorim, bez obzira što nisu moji.
Kad odrastem želim biti otvarač poklona. :D

Inana moja.
Jedva sam se suzdržala da ne nakrcam ovaj post sa još sto slika.
Šta ću kad ih volim. :)
Evo, mali update od mene.
Nadam se da uživate u ljetu. :*

utorak, 16. srpnja 2013.

Back in my life.



Dok u pozadini trešte brzi i plesni ritmovi, meni nešto u glavi trešti. Neki alarm da sam opet izložena udarcu. Ne znam kako pobjeći od toga. Kada god pomislim da sam bolje, zapljusne me novi val i tek onda shvatim da je pobjeći od te priče vjerojatno najteža stvar za uraditi. Sve mi se kao bumerang vrati, ali ne u glavu već u srce. Koliko god pokušavam biti jača od toga, znam da ću se i noćas vrtjeti u krevetu, a san neće doći dugo i dugo... Zašto? Zato što ta jedna osoba ima neku čudnu moć da mi poljulja život, a da toga nije niti svjesna. Zapravo mi je smiješno kako u životu donekle uspijevam kontrolirati emocije prema svima, a onda dođe ta jedna THE osoba i gotovo. Bum. Glavom o zid, jer ne znam i ne mogu drugačije. Nemam vlast nad sobom, svojim mislima i osjećajima. Barem ne u potpunosti. Da imam, davno bi ta priča završila. Ili ne bi uopće počela, još bolje. Ovako... Ostaje mi se samo boriti, boriti da me ne uništi ponovno, da ne uništi najbolju stvar koju imam. I borit' ću se, itekako. Fuck you, Z.

petak, 5. srpnja 2013.

Srećaaa.

Ne znam pisati kad sam sretna, ne znam i ne znam.
Šta da pišem?
Da sam sretna, da mi život ide nekom putanjom koja se meni izuzetno sviđa? E pa - sve to.

Ne moram učiti. Izlazim, lutam, spavam, kuham. A sve to volim.
I ljeto je. Nije još ono vruće ljeto da se mogu sunčati i dobiti finu boju, ali bit' će i to.
Do tada odbijam nositi traperice.
Ne briga me što su mi noge neon bijele (postoji li neon bijela?! :D). I što su debele. :D



Guštam. I volim ljude oko sebe. Ali ono baš baš.


I eto. Uživajte. Šta da vam drugo kažem...
:)

nedjelja, 23. lipnja 2013.

Valja, ne valja.

Kad nam je hladno - ne valja, kad ugrije - ne valja. Takvi smo mi ljudi, sve što trenutno nemamo je bolje. Kad smo sretni - ne valja, kad smo tužni - još manje. Uvijek nam nešto ne paše i uvijek bi nešto mijenjali. Uvijek bi više, drugačije... Umjesto da s vremena na vrijeme isključimo mozak i uživamo u trenutku. Pa i u ovoj vrućini, sjetiti ćemo je se za 7-8 mjeseci.

Pustiti brige i probleme, loše stvari i dileme... Moram, da.
Nije to tako lako, ha?


ponedjeljak, 10. lipnja 2013.

U zadnje vrijeme...

...preživljavam tjedan čekajući taj jedan dan. 

Uživam u ponekim trenucima mira i sitnim guštima.

Omiljena razbibriga.

Uspijevam ostati dijete i onda kada trebam biti odrasla. Barem malo. To me sprječava da ne krenem lupati glavom o zid. Slabo podnosim pritisak, ouuu da.

Dijana, ja, Mila i Nikolina.

Testiram koliko mogu biti ustrajna u odlukama i glumim pravog ekonomistu. :-P

Sad ih ima puuuno. :D

Hvatam pojedine trenutke inspiracije i pokušavam ih zadržati.

Izjavljujem.

I još uvijek imam barem malo vremena za glupiranje i vremena za najbolje prijatelje. I glupiranje s najboljim prijateljima. A toga mi stvarno nikad dovoljno. I treba mi još puno, puno trenutaka s njima. Previše sam ih propustila zbog toga što sam štreber.

Duhovi na BB-u. 

I zadnje, ali vjerojatno najvažnije - uspjeti dati srce nekome tko ga uistinu zaslužuje. Napokon!

"Sve prije onog 'volim te' jednostavno nije važno."

Kratki update.
Listopad... Pa zvuči sasvim lijepo. :)

srijeda, 29. svibnja 2013.

"Svako ima nekog koga više nema."

Valjda svi mi imamo nekoga na koga ćemo uvijek biti slabi, ma koliko mi jaki bili.
Nekoga na čiji spomen će nam se ruke zatresti, a glas zadrhtati. Na zvuk tog imena će nam srce doći u grlo, a suze u oči. I ništa se ne treba dogoditi, sami spomen te osobe izazvati će uragan emocija i poljuljati nas. Nekoga na minut - dva, nekoga na malo više od toga... I možemo mi voljeti i više i bolje, ali to "nešto" i "taj netko" će ostati negdje duboko zapisani...

Ja sam slaba na ta dva plava oka. Progone me, vrte mi se po glavi... Izazivaju u meni toliko emocija, ostajem zbunjena... Ne znam i ne mogu pisati kada sam sretna. Zato i nema baš postova u zadnje vrijeme. Ali dogodi se to nešto, vidiš tog "nekog" i cijeli tvoj svijet stane i kao da padne na tebe.


...

subota, 18. svibnja 2013.

...kad se djeca ljube i miriše na travu.

Predugo nisam ništa pisala. Obaveze, obaveze... A kad imam punu glavu briga, rokova i problema, nemam ni volje ni snage pisati postove. Da ih pišem, to bi ionako bile neke jadikovke. Ovako... Bit' će ovo sretni post. Bar se nadam.

Danas je 20 godina od pogibije Boška i Admire, "sarajevskih Romea i Julije".
Meni je ta priča posebno dirljiva i draga, na ovom linku je tekst o svemu tome, da ne pišem već napisano.

Ovih dana polako puštam konce koji me drže za lude i događaje iz prošlosti. Vrijeme je okrenuti se novim i ljepšim stvarima, lagano u sjećanje gurnuti one stvari koje su me mučile, rastuživale i gušile. Biti sretna i svjesna svih lijepih stvari koje mi se događaju.



Nije lako krenuti dalje nakon što si cijelog sebe dao u nešto. Ili za nekoga.
Ali je lakše kada shvatiš da taj netko ne zaslužuje tvoju ljubav, pažnju, a pogotovo suze.
Plakala sam se i previše, ali sada se smijem. Radujem se apsolutno svemu.
"Život je lijep." - rekao bi jedan moj jaran. A ja se moram složiti s njim.

Ugodan vikend, ljudovi moji. :-*

četvrtak, 2. svibnja 2013.

1. MAJ

Već i ptice na grani znaju da je jučer Betmenka bila kod mene u Mostaru. Ona je stavila hrpu slika na blogić, pa trk to vidjeti da nisam džaba slikala. :D
Što reći o jučerašnjem danu? Bio je pre - prekrasan i prekratak, prevruć i prezabavan. Svašta nešto.
Još se smješkam svim situacijama koje mi se motaju po glavi, svim doživljajima, i nikako da se uvjerim da je sve to bilo stvarno. Da, Dženx je bila u starMo-u, srce mi je luđački tuklo dok je izlazila iz autobusa, a od zagrljaja s njoj sve je teklo tako prirodno i fino. Ni sekunde neugodnosti, tišine. Bilo je kao da se znamo godinama, kao da nam je to tisućiti susret, a ne prvi put da se vidimo face-to-face.



I tako nađeš tu neku osobu s kojom si ti ti, bez pretvaranja, glume i potrebe da paziš što ćeš reći. Osobu koja ti se uvuče pod kožu i postane dio tebe, bez obzira na 128 kilometara koji stoje između vas.
Ludo moja, jedva čekam da se opet vidimo, bilo to u Mo ili u Sa, jer znam da ćemo se smijati, dobro jesti i pričati kako su momci kreteni. :D

Jedan kolaž. ^ ^

Zanimljivo, jučer smo bile skupa, ali danas cijeli dan pričamo na fb-u. I još uvijek imamo o čemu pričati.
Dženx je prva blogerica koju sam evo i službeno upoznala. Nadam se da će vas biti još. :)

Hvala fotografu. :D

Dok sam ispraćala Dž na autobus, emocije su mi bile u kaosu. Doslovno.
Toliko sreće jer smo se napokon vidjele i družile, a opet toliko sjete jer je kratko trajalo i jer je otišla svojoj kući tamo, tamo daleko. Stvarno previše puta poželim da imam moć teleportacije, i to ne samo kad se vraćam rano ujutro iz izlaska, a znam da se moram penjati 15 minuta do sobe. Da imam tu moć, mogla bih ići svugdje negdje i družiti se s ljudima koje volim, a koji nisu tako blizu. Ali ne mogu, pa sam osuđena na povremene, kratko-ali-slatko susrete.

1. maj je ipak lijepo završio. Išla sam gledati Iron Man-a 3. Jeste da sam se prepala 10-tak puta i pomislila "Martina, bleso, što ne kupi karte za neki romantični film!", ali dobro je prošlo. Moram se pohvaliti da imam najboljeg šanera na svijetu.



I prođe i 1. maj... Ne pamtim da mi je neki bio bolji od ovogodišnjeg. Kakav će tek biti onaj dogodine... :)


srijeda, 24. travnja 2013.

Nagradnjača.

Lolila i Betmenka su me nagradile Liebster nagradnjačom. Curke moje, hvala. :)



Ako sam dobro skužila pravila, prvo treba napisati 11 random stvari o sebi.
Sooo, here I go.

1. Obožavam duuuuga tuširanja, sve dok ima tople vode.
2. Odmornija sam nakon kraćeg sna nego nakon cijelonoćnog spavanja. Čudno.
3. Velika sam mazilica.
4. Štreber u duši, ili kako se ja zovem - kul štreber.
5. Ne volim duge shoppinge i besciljno lutanje trgovinama.
6. Za 1.maj mi dolazi Betmenka, strašno se radujem tome. Malo me hvata panika što ću obući i hoće li joj se svidjeti live verzija mene...
7. Prije sam samo gledala romantične komedije. Sad sam si ih zabranila. Iskrivile su mi sliku realne ljubavi.
8. Ne volim horoskop.
9. Znam engleski, natucam španjolski, učim njemački, želim naučiti talijanski.
10. Omiljeno godišnje doba mi je proljeće, procvjetam. :D
11. Najdraži crtani likovi su mi Patrick Zvijezda i Winnie the Pooh.

E sada, odgovori na postavljena pitanja.

Lolila me pitala:


1. Voliš li kuhati i peći kolače?  Više volim kuhati, nego peći kolače. 
2. Koje ti je prijevozno sredstvo najdraže?  Automobil. :D
3. Jesi li alergična na što?  Nisam, kao mala sam bila alergična na plišane igračke, ali srećom me prošlo.
4. Pišeš li dnevnik ili ti je blog dovoljan?  Blog mi je dovoljan, odustala sam od dnevnika nekad početkom srednje škole.
5. Koja ti je najčudnija navika? Hmmm... Ne mogu zaspati ako se ne pokrijem po glavi. Ili barem do pola glave. :D 
6. Pospremaš li krevet svako jutro nakon ustajanja? :D  Ne. Nekad žurim na fax, pa krevet čeka poslijepodne. Ili prvo popijem kavu, spremim se, pa ga nekad kasnije pospremim.
7. Koju si najskuplju stvar kupila, a kasnije shvatila da je za smeće?  Ajme, ne znam. Ne sjećam se baš nekog velikog faila... Očito imam sreće s tim. :D
8. Bojaš li kosu?  Ne. Prije jesam i opet ću morati jer lagano sijedim. -.-''
9. Imaš li naviku slušati glazbu u svim i svakavim prigodama? (dok čistiš, kuhaš, voziš se...)  Pa i ne baš. Ovisi kako sam raspoložena i jel mi se žuri obaviti što imam. 
10. Imaš li barem jednu prijateljicu iz djetinjstva s kojim si još uvijek super? Imam. Mara moja <3
11. Što misliš o blogonagradama? :D Gnjavaža ili prilika da se sazna puno toga o drugima i samoj tebi?  Ovo drugo. Nisam neko njuškalo, ali mi je zanimljivo bolje upoznavati blogerice. :)

Betmenku zanima:

  1. Koji lak imaš na noktima?  Nježno rozi šljokičasti. :D
  2. Opiši sebe u tri riječi? Emotivna, naivna, kreativna.
  3. Omijljena serija/film/knjiga?   How I met your mother/Beastly/nemam jednu omiljenu knjigu, ali recimo  bilo koja Cesarićeva ili Jesenjinova zbirka dolazi u obzir bilo kada
  4. Da li si voljela svoju učiteljicu? Pa onako, nisam baš. Nije bila naročito draga.
  5. Čega se najviše bojiš? Budućnosti, da ću razočarati i sebe i ljude oko sebe, zmija.
  6. Kad bi mogla nešto promijeniti na sebi (fizički), šta bi to bilo?  Manje kilograma. :P 
  7. Koji slatkiš/čokoladu/kolač/bombone/biloštaslatko najviše voliš?   Velika Milka s keksom. Nema dalje.
  8. Bi li radije živjela u kući ili u stanu?  Ne znam, ili u manjoj kući ili u stanu u zgradi gdje nema puno stanova. :D
  9. Ko ti je najljepši lik na planeti?  Bojan, domar u mom domu. Pa Robert Pattinson.
  10. Tvoja omiljena pjesma/pjesme?  Toše - Jedina, Nickelback - Lullaby,  Bon Jovi - Runaway...
  11. Zbog čega si ponosna na sebe? Zbog toga što sam uspjela staviti razum ispred srca i učiniti najbolje za sebe. Ma koliko to teško bilo.

E sada, ja nominiram sve one koji nisu bili nominirani. Dosta vas je već odgovaralo na ovu nagradu, ali za one koji nisu (a ne zanima me žele li, moraju :D) idu sljedeća pitanja:

1. Gdje se vidiš za 5 godina?
2. Najluđa stvar koju si ikad uradila?
3. Najgora navika?
4. Na što najviše "padaš" kod suprotnog spola? :D
5. Kad bi sad dobila loto, s novcem bi...?
6. Je li ti blog više zadovoljstvo ili obveza?
7. Da se ne zoveš kako se zoveš, voljela bi se zvati... i zašto?
8. Pjesma koju zadnjih dana najviše slušaš?
9. Najduže prijateljstvo?
10. Što misliš o društvenim mrežama?
11. Vjeruješ li u sudbinu? Da/ne, zašto?

Toliko, adio. :*

četvrtak, 18. travnja 2013.

Stoćka.

Evo, tipkam i stoti post na ovom blogu. Teško mi je povjerovati da ima sto naslova, sto tekstova i tekstića, svih mojih većih i manjih gluposti... Iako je ovo jedna od onih večeri kad bih se najradije srušila u krevet, neću. Još. Noge me izdaju i oči mi se same sklapaju, ali želim tipkati. Nekako sam radosna. Dani kada nemam pola minute za sebe maksimalno me iscrpe, ali sam puna dojmova, sretna i vesela.
Ovaj prvi troznamenkasti post posvećujem svim ljudima oko mene koji mi daju slobodu da budem ono što jesam. Ljudima s kojima se mogu brutalno zezati, bez da se itko naljuti. Ljudima s kojima su kave opuštene.
Ljudima s kojim se slikam u liftovima i duuugo biram idealnu nijansu crvenog laka za nokte. I još milijun gluposti. Takve stvari čine sreću. Male, taj trenutak možda čak i nebitne. Sjediti na Trimuši, brati tratinčice i pustiti mozak da lebdi jer nam tada baš i ne treba. I oni ljudi, kilometrima daleko, koji me svojim riječima uspiju obradovati, utješiti, nasmijati. To beskrajno volim.

Blog mi se zove "To nije moj svijet."
Možda stvarno nisam imala svoj svijet, osjećaj pripadnosti negdje i nekome, ali s vremenom osjećam da sam pronašla svoje mjesto. Kao da sam uspjela izgraditi svoj svijet. On nije ružičast, uvijek sretan i blistav. U njemu ima i tmurnih, teških i loših dana. Ali je moj. I znam da se imam zašto radovati kada pomislim da mi se ništa ne da. Znam da me čekaju genijalni dani, koje definitivno ne želim propustiti.  :)


nedjelja, 14. travnja 2013.

Give me love.

Ljudi nisu Toshiba, pa da dolaze sa "no matter what" garancijom.
Suludo je očekivati da će netko biti tu za tebe bez obzira kako se ponašaš prema njemu.
Svaki odnos zahtjeva pažnju, vrijeme i ljubav, bez obzira bio to prijateljski, rodbinski ili odnos nekog para.
Možemo mi govoriti da ne očekujemo ništa od druge strane, ali to nije istina. Svatko očekuje da pažnja, emocije i ljubav koju daje dobije natrag, i to barem u istoj mjeri. Nitko ne voli biti onaj kojemu je više stalo. Kada ti je više stalo, kada osjećaš više, kao da bacaš sve to u vjetar. Kod ovakvih emocija je poželjan bumerang efekt.

Dogodi se da ne dobivamo emocije nazad. Najgore je kada to traje i traje. Dajemo cijeloga sebe, a nemamo ništa zauzvrat. Vrijeme leti, a mi stojimo u mjestu, čekajući nešto što ne dolazi.  Možda je tada najpametnije staviti točku i krenuti dalje. Nije najlakše, ali ne vrijedi gubiti vrijeme na nekoga tko ne cijeni ono što pružamo.

Ipak, dogodi se da i mi budemo ti koji ne mogu uzvratiti emocije. Ne zato što ne želimo, nego jednostavno... Ne možemo. Ne može se čovjek natjerati da voli, da osjeća nešto što ne osjeća... To se ili dogodi ili ne. Mislim da je u ovakvim situcijama najpametnije i najkorektnije biti iskren prema drugoj strani. Reći kako stvari stoje, pa kud puklo - da puklo.

U bilo kojem slučaju istina je najbolje riješenje. Barem ja to tako gledam.
 Bolje i najgora istina, nego najljepša laž.
Bolje razočaranje na početku, nego nekada kasnije, kada postane milijun puta teže.

Svašta sam nešto u ovom postu nabacala. Danima mi se neke stvari motaju po glavi, ali nikako da se poslože. Svašta se nešto izdogađalo, i polako izlazim na kraj sama sa sobom. I dok si slažem misli i izlazim na kraj sa svime što ostavljam iza sebe, lagano me hvata muka od svega onoga što me čeka. Nemam volje za optimizam, neka bude što treba biti.

Što sam još mislila napisati?
Ah, da. Pokazati da vam je stalo do nekoga ne čini vas ranjivijima, ne ruši vam image...
Zato je potrebno ljudima dati do znanja da vam znače, da vam je stalo. Dok su još uz vas.

subota, 6. travnja 2013.

Ako potraješ mi ti.

Vjerujem u tu ludu ljubav.
Zovite me ludom, ali vjerujem.
Vjerujem da naiđeš na "tog nekoga" za koga si spreman ići glavom kroz zid, prekršiti sva pravila, uraditi i nemoguće. Jer ti je stalo.


Ne znam imaju li takvi osjećaji rok trajanja. Izblijede li, zamijene li ih neki novi. Možda bolji?
Ali i ne zanima me. Jer, trenutak koji imamo sada neće se ponoviti. Zašto ga potratiti u razmišljanju što će biti i kako će biti? Znam da treba misliti i na budućnost, ali polako... Sve će doći na svoje, vjerujem.
Preoptimistično? Možda.


Hvatam se da u pojedinim trenutcima kočim nogama o tlo da ne poletim.
Na neke riječi mi nešto u trbuhu zaigra. I poželim zadržati neke trenutke zauvijek.


Probleme i prepreke ćemo riješavati usput.
Neću s njima probijati glavu, neću im dati da me koče.
Let it be.


Nakrcala sam post ljubavnim slikama. Htjela sam jednu ili dvije, ali kroničnom romantičaru su sve lijepe i ne može se odlučiti. Pa vam eto puno slika. I malo teksta. Jer ja ne znam pisati kad sam sretna.

Zapravo, ne znam opisati svoje raspoloženje. Ne skačem od sreće, već sam onako... kul.
Čekam što će biti, uživam u svemu što polako dolazi. Nadam se najboljem, ne očekujem ništa.
Sve je staro, a opet je sve novo.


Čuvaj me.

ponedjeljak, 1. travnja 2013.

Ako su to samo bile laži.

Ako išta mrzim, to je laž.
Postala sam alergična na nju.
Mala, velika, ozbiljna ili ne, svejedno.
Laž mi je laž.
Ne koristim se njome, ili barem to ne primijećujem.
Idem iskreno, pa kako završi. Možda to i nije uvijek najbolje, ali jedino tako znam.
Međutim, nismo svi isti. Netko će koristiti laži da izvuče neku korist za sebe, netko da napravi smiješnu podvalu. Svejedno, kad me jednom slažeš, moje povjerenje u tebe pada.
Kako onda očekivati da vjerujem bez zrnca sumnje u bilo što poslije laži?
Jednom poljuljano povjerenje teško je ponovno učvrstiti, vratiti na staro.
Čuvaj ono što imaš dok je uz tebe, jer kasnije može biti kasno. I nemoj jeftinim lažima poljuljati sve prije rečeno i učinjeno. Nije vrijedno toga.

Uz malo zakašnjenje neka je blagoslovljen Uskrs svima koji slave! :)
Nadam se da se niste prejele kao ja.

Danas je 1. april. Valjda su danas šale i sitne laži dozvoljene. Budite kreativne, ali nemojte pretjerati. :)

subota, 30. ožujka 2013.

Bez straha.

Puno se sekiram.
Ne u zadnje vrijeme, već općenito.
Uvijek brinem brige, a zapravo ih ne treba brinuti. Barem ne toliko.
Čuvam se od ovoga, pazim onoga, bojim da ne bi bilo ovo ili ono...
Ali to zapravo nema nikakvog smisla.
"Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi." Meša Selimović

Polako popuštam kočnice i pokušavam se naviknuti na onu 'Neka bude što treba biti.'
Čuvajući se od stvari, bojeći se postupaka, samo sprječavamo testirati vlastite granice i dokazati da smo jači i bolji od svih strahova. Pa i glavom kroz zid ako treba, samo ne pasivno čekati da nam se stvari odigraju pred očima jer nas je strah djelovati. Treba rušiti vlastite granice i postavljati nove. Pa i te srušiti, da shvatimo kako ne postoji granica koja bi nas mogla zaustaviti. Ne postoji strah jači od nas samih kada tako odlučimo.


srijeda, 27. ožujka 2013.

Mašta može svašta.

Mara mi je poslala knjigu koju, kako kaže, moram pročitati.
"Znam da nisi dugo čitala ništa osim skripti." -reče.
I stigla mi je pošiljka iz Dbk-a, knjiga i mašnica za kosu. Hvala Mare. :)

Stvarno mi je falio osjećaj da se isključiš iz svog života i kreneš listati stranice neke druge priče.
Uključiš  maštu i izgubiš se u vremenu.



C. S. Lewis reče: 'You can never get a cup of tea large enough or a book long enough to suit me.' 


Čudna je mašta stvar. Ali onako pozitivno čudna.
Ne da ti da te obuzme dosada. S njom možeš letjeti, skakati, pa čak i hulahopati.
A kad imaš kraj sebe još jedno maštovito biće... E, to je tek spektakl.
Krenete smišljati besmislene, smiješne priče kojima nema kraja.
Ni ne okrenem se, a već su prošle minute i sati, a samo se smijem.
Smijem se glupostima koje nikada neće biti važne, planovima koji su naprosto nemogući da bi bili ostvareni...   I razmišljam kako se čovjek može savršeno dobro zabavljati ne radeći ništa posebno, ne trošeći novac, živce, zdravlje il' nešto deseto. Ne trošeći ni maštu jer se ona ne može potrošiti, ona korištenjem samo dobija krila, postaje veća i jača. Trošimo samo minute, al' ako ih već moramo trošiti, zar ovo nije najbolji način? :)

nedjelja, 24. ožujka 2013.

Blank.

Gledam minutama u prazan ekran, ne znajući kako početi pisati i o čemu pisati.
Ne pamtim da mi se to događalo ranije. Uvijek bih samo krenula tipkati, i to bi nekako došlo samo od sebe. Ne i danas. Ili ovih dana. Bezveze sam si.

Nedjelja popodne. Internet i čitanje knjige. Napokon čitam bilo što, a da nisu skripte i knjige za fakultet. Napredak, vjerujem. U pozadini mi svira Daughtry. :love:

Što još volim u zadnje vrijeme?
Volim ljude koji me slušaju i kada po stoti put ponavljam isto, koji "žive moje stresove i besove". Dijelit' ću s vama i ljepše stvari, obećavam. :)
Volim dane bez kiše.
Volim inspirativne slike.
Volim izlaske. Ništa novo, znam.
Volim kad pobjeđujem u bilijaru, barem onom virtualnom.

Šaljem vam svima zagrljaje, do čitanja.

utorak, 19. ožujka 2013.

Because I can.

Ludo jedna, prestani misliti o njemu.
Izbaci ga iz svojih snova, nadanja... Iz svega.
Nije vrijedan toga. Nije vrijedan da na njega trošiš svoje minute, sate i dane.
Bilo je lijepih trenutaka, ali nisu vrijedni trpljenja svega lošeg.
Zaslužila si ti boljega, nekoga tko će znati cijeniti sve što imaš pružiti.
Zato prekini s tim glupim mislima i otvori srce nekome tko će biti sretan što je tu.
Za prave stvari se ne treba toliko truditi. Baš zato i jesu prave stvari. I kad dođe takvo nešto, prepoznati ćeš to, shvatiti kako lako može biti voljeti i biti voljen...






Bukowski, moj čovjek.
Zadnjih dana imam toliku želju nešto pisati, a ni sama ne znam što.
Ležim u krevetu, temperatura i gripa mi prave društvo, a vani kiša pada i pada. I opet pada.
Ovaj Mostar će postati jezero ne prestane li uskoro.
Inače mi kiša dođe kao "obarač raspoloženja". Već i ptice na grani znaju da sam proljetna osoba, da me Sunce usrećuje i onda sam sva fluffy. E pa, ova kiša zadnjih dana mi samo ide na živce jer ne mogu nigdje vani. A ne mogu ni zbog toga što me boli, pa hajde. Ali koristim ju da nekako smirim misli od svega.
Nemam volju gubiti vrijeme na razmišljanje o glupostima. I tako pokušavam prestati. Pokušavam biti ona stara, vesela, poletna, bez nekih veza koje me vuku natrag. Prošlost je prošlost. I gotovo. Život ide dalje, ja biram ići s njim. Što će se dogoditi? Nemam pojma. Ali valjda je u tome čar.

petak, 15. ožujka 2013.

Some nights.

Najteže bitke su one koje vodimo sami sa sobom.
To ovih dana shvaćam. Pa se skrivam sama od sebe, pokušavajući skriti koliko sam slaba i naivna. Koliko ne želim slušati gluplju stranu sebe. Ali od sebe se ne mogu skriti.
I tako... Glupa kiša pada i pada, lagano ubija u mozak. Cipele su mi stalno mokre.
Ali se smijemmmm. Zadnjih dana stalno.
Volim dane, ne volim noći, snove i buđenje.

petak, 8. ožujka 2013.

Sve što ti neću reći.

Nemam ti hrabrosti reći neke stvari. Odnosno, ne da mi se objašnjavati ti stvari koje vjerojatno nećeš shvatiti, ili ćeš pogrešno shvatiti. Muško si, moja razmišljanja su ti vjerojatno previše, moje emocije nepotrebne. Ne znam...
Izluđuješ me. Izluđuje me to što me ne želiš kraj sebe, a opet me ne puštaš na miru. Ne dozvoljavaš mi da te izbacim iz glave, da ohladim od tebe. Zašto?!
I kad te nema, tu si. Uvijek si tu. Žao mi je, ali se ne mogu pretvarati da nije ništa bilo. Meni je bilo. Ja sam bila ta koja je osjećala, koja još uvijek osjeća. A ti kao da se pokušavaš naslađivati s time.
Mi ne možemo biti prijatelji, barem dok ja osjećam prema tebi nešto više od toga. Kako da ti to objasnim? Kako da ti objasnim da me svakodnevnim javljanjem navikavaš na sebe, ne daš mi da ohladim?
Jer.. Hvatam se da mi srce skakuće kad si online, kad nisi pitam se gdje si. A ne smijem, ne bih trebala.
Glupa navika. Ne znam kako se odviknuti. Možda se i ne želim odviknuti. Od tebe, od nas... Ali moram.
Moji pokušaji da budem bitchy prema tebi u cilju da smanjimo komunikaciju završe time što me grize savjest jer to nisam ja, ali moram biti.
Koliko god ne želim da me pustiš, moraš. Moraš mi dati vremena i prostora da se odviknem od tebe, da ove osjećaje izbacim iz sebe, da dopustim nekome drugome da mi se približi. Ovako... Ovako to ide teže, gotovo pa nemoguće. Dan bez tebe prođe ok, onda sutra sve ispočetka - ti, fore, javljanje radi javljanja, gluposti. I smijem se, srce mi se smije, i pomislim da želim da to potraje. Ali istina je da nema šta potrajati.
Zato mi daj tog vražjeg vremena, vremena bez tebe. Treba mi.
Pusti me. 

ponedjeljak, 4. ožujka 2013.

Brlj - Mrlj.

Volim piti kavu. Ali nije to do kave, nisam ovisnik o njoj, nego volim onih 20 minuta mira koje imam za sebe dok pijem tu kavu. Malo vremena samo za mene, moje misli. Upaliti neku finu pjesmu i zaboraviti na svijet. Zaboraviti da poslije te kave moram na tisuću i jednu stranu. I ako imam 10 minuta da ju popijem, radije ju neću piti. Volim instant kavu, ali ne volim instant sreću, instant ljubav, instant živote. Promiješaj i eto ga. Ne pitaj kako i odakle, važno da je tu. E pa nije. Nekako imam osjećaj da sve što se brzo i lako dobije, kratko i potraje. Želim prave stvari, koje se namučiš da dobiješ, ali onda imaš dobar osjećaj jer znaš kako si došao do toga, imaš neku sigurnost da se to neće raspasti pri prvom jačem vjetru.
Ne znam što pričam, samo mi se priča. Ležim u krevetu i tjeram se da ustanem.
Dan k'o stvoren za šetnje i kavice na suncu.
Bit' će ovo jedan od onih dobrih dana, već vidim. Zato što ću ga sama sebi takvim učiniti.

četvrtak, 28. veljače 2013.

I moja sjena se od mene odrekla.

Ni sama sebe ne slušam u zadnje vrijeme. Govorim, ponavljam, ali ova "ja" unutra neće da sluša.
Tvrdoglava ja. Koliko god da se trudim uvjeriti se u neke stvari, ne uspijeva mi. Padam pred vlastitim željama, ciljevima, odlukama. Poželim da se mogu uključiti u struju i napuniti nekim naponom.
Treba mi snage. Stvarne snage. Jake želje, odlučnosti, ustrajnosti. Ne ove snage kakvu glumim da imam, kada nabacim osmijeh ujutro u 7 sati, pa ga skinem navečer pred spavanje. Jer se očekuje da sam dobro, da sam sretna i nasmiješena. A i uvijek je bilo lakše reći da si dobro, nego objašnjavati zašto nisi.
Evo što lažem druge da sam bolje nego što jesam, ali gore od toga je što i sebe lažem, pokušavam se uvjeriti u nešto što nije potpuna istina. Kao da će me priznanje da me neke stvari smetaju, pogađaju učiniti krhkom poput stakla.

Ovo slušam  zadnjih dana. Divna pjesma. "Zaboravom tugu pokrijem." Tako nekako...
Nađem si pjesmu za pojedine faze. Sad je ova na repertoaru, pa do daljnjega.

Dobro sam ja... Bit' ću dobro.

ponedjeljak, 25. veljače 2013.

Bajke su za laku noć.

Kad cijeli život živiš u nekoj vlastitoj bajci, teško se naviknuti na stvarnost i spustiti na zemlju.
Stvoriš si u glavi fikciju, sliku kakvo bi nešto trebalo biti, nesvjestan toga da takva slika stvari nije realna.
A onda odjednom... Udariš nosom o zid i shvatiš da cijelo vrijeme ganjaš neku iluziju, umjesto da živiš zbilju.
Ljudi nisu kakvim ih zamišljaš, nije niti život, ni ljubav. Ništa od toga nije bajkovito i savršeno, ali može i dalje biti lijepo. I bajke su lijepe, prekrasne, ali nisu stvarne. Dobre su kao uspavanke, ali ne i kao životne vodilje. Jer... Nikada ništa nije savršeno, i ako cijelo vrijeme živimo u uvjerenju da stvari nisu dobre jer nisu savršene, nikada nećemo biti sretni, radovati se sitnicama. Nećemo naučiti zanemariti sitne gluposti i cijeniti nesavršene stvari. Upravo to na prvi pogled nesavršeno, ono koje se ne uklapa u naš svijet, u našu viziju onoga što želimo, na kraju može biti sve što trebamo. Živjeti danas, u stvarnosti. U groznom, okrutnom, nimalo bajkovitom svijetu. Ali i svijetu punim prekrasnih sitnica koje će nas obradovati i podsjetiti koliko je važno voljeti male stvari. Koliko je lijepo u svakom danu naći pozitivu, a onda se pred spavanje umjesto bajkom uspavati vlastitom srećom i iščekivanjem novog, najstvarnijeg, dana.

nedjelja, 17. veljače 2013.

Pravo - kriva stvar.

Vjerujem da smo svi nekada u životu uradili nešto za što smo od početka znali da nije dobro za nas. Vodili se onom "Pokušat' ću, pa šta bude.", nadajući se da će to "šta bude" biti ono što želimo i čemu se nadamo.
Kad znaš da je nešto od početka osuđeno na propast, ali si i dalje spreman boriti se za to. Kada osjećaš da je sve u vezi toga krivo i niti blizu onome što si očekivao, ali i dalje pokušavaš i trudiš se. Jer je to ono što u tom trenutku želiš, trebaš, što te usrećuje. Bez obzira što nije ni blizu tvojim očekivanjima i nadanjima.
Cijelo vrijeme znaš da činiš pogrešnu stvar. Pogrešnu ponajprije za tebe. Ali te nije briga jer te ta pogrešna stvar u tom trenutku čini sretnim, pa osjetiš da bi mogao letjeti, skakati i još tisuću čudesa koje sreća donese sa sobom. Ali... Sve to završi i shvatiš da ono što želiš i ono što je dobro za tebe često nije isto. Htio - ne htio moraš se pomiriti s tim da je nekad bolje uraditi pametniju stvar. Jer ne živimo od danas do sutra. Bilo bi super da jesmo. Danas uradiš što želiš, to se sutra ne broji, i tako u nedogled. Ipak, sve naše odluke će i sutra biti bitne, njihove posljedice ćemo duže od dana osjećati. Lako je danas živjeti s nekom odlukom, nekim činom, ali što će sutra biti s tim već je drugo pitanje. I onda kada znamo da ovo od danas sutra, prekosutra ili za godinu dana neće izaći na dobro, bolje je riješiti odmah. Sam sebe uvjeriti da se želje mogu promijeniti, da se ljudi mogu zamijeniti. Staviti sebe na vrh liste prioriteta. I biti sretan sam sa sobom. Ostatak sreće će već doći, vjerujem.

petak, 15. veljače 2013.

The end. Fuck it.

Valentinovo. Jebeno Valentinovo. Nikad ga nisam voljela, ali ove godine sam za Valentinovo u vezi s 
momkom u kojeg sam zaljubljena. Još uvijek u toj nekoj vezi, čekajući da dođe pa da i službeno prekinemo. 
Jer se on ne može zaljubiti. Jer je kreten, kako kaže. Prekinuti na Valentinovo... Divno. Nemam riječi za 
opisati kako se trenutno osjećam. Uvijek kada ne znam što uraditi krenem tipkati. Da bol izađe kroz 
tipkovnicu u slova koja će me nekada podsjetiti da je sve to bilo stvarno. Sutra bi nam bilo dva mjeseca 
veze. Dva mjeseca kraj njega. I sad ću ga posljednji put vidjeti. Možda se nećemo ni poljubiti. I to boli, 
najgora moguća bol. Više od činjenice da prekidamo boli me to što ne znam kamo sa svime ovime što 
osjećam. Time što mi prestajemo kao par ne prestaju moji osjećaji prema njemu. I puštam njemu najdražu 
pjesmu. Gle ironije, "Kako posle nas". I vrte mi se momenti s njim, trenutci kada sam se osjećala tako 
sretnom, kao da mi više ništa na svijetu ne treba. Ti trenutci koji se više neće ponoviti. Šta da radim s ovim 
osjećajima? Znam da zaslužujem bolje, ali ne želim to bolje. Kad hoću samo njega. A naša priča završava.

subota, 9. veljače 2013.

Samo ostani tu.

U noćima poput ove prizivam u misli one trenutke s tobom koje sam pokušala zalediti u 

sjećanju. Fali mi da mi srce kuca u ritmu tvoga disanja, tvoreći neku uspavljujuću melodiju. 

Pa onda malo ubrza kada ti ruka okrzne moje rame. Ti, ja i tišina. Baš tada se osjetim 

najsretnijom, kao da je taj trenutak, taj osjećaj sve što mi treba. Poželim ti šapnuti "Samo 

ostani tu.", ali riječi bi samo pokvarile sve. Tvoj dah na mom licu, tvoje tijelo uz moje. Zar 

je stvarno toliko malo potrebno za sreću?




utorak, 5. veljače 2013.

Mobitel ne zvoni. Mora da si ti.

Zatičem se kako prečesto zurim u mobitel, očekujući da zazvoni. Nadajući se da će zazvoniti.
Kao da mislima pokušavam prizvati tvoje ime na ekranu. Ne pali.
I iako se još uvijek dio mene ljuti, znam da bi me tvoj glas otopio. Otopio bi sve ove moje pokušaje da budem bitchy, da smanjim sa osjećajima i pustim da se za promjenu ti trudiš.
Stvar je u tome da što si bolji - ljudi te uzimaju "zdravo za gotovo". Misle kako se ne moraju truditi oko tebe jer ćeš ti ionako biti tu za njih, ma što rekli i učinili. Uvijek ćeš imati osmijeh i utjehu, sve ćeš shvatiti i dočekati ih raširenih ruku. Jer si takva. Ja bih se nazvala glupom. 
Sve ima svoje granice, pa i dobrota, shvaćanje i ljubav. Nije sve bezuvjetno. 
Mnogo toga trebaš i zaslužiti. 

srijeda, 30. siječnja 2013.

Check in.

Živa sam. Pakleni siječanj je skoro gotov, i ne mogu riječima opisati kako mi je drago. Srećom, sve je dobro prošlo, pa će veljača biti puno više odmaranja, a minimalno učenja. Puno više bloga, u to sam sigurna.
Falilo mi je tipkanje. Navikla sam se sve negativne emocije ispucati ovdje, a zadnjih skoro mjesec dana nisam imala ni snage ni volje ni za što.
Al' zato sam sad super. Sjedim doma, tipkam i pijem čaj. Razmišljam kako mi se život fino sredio u zadnje vrijeme. Kockice se malo po malo slažu, iako to nisam baš očekivala. Sve dolazi na svoje...
Sretna sam. Nekada više, nekada manje, ali sam sretna. Imam najbolje prijatelje na svijetu, s kojima vrijeme prolazi kao ludo. Ova moja šašava familija me svaki dan zabavlja, a i faks sam rasturila. Još onaj moj smrad dragi s kojim volim biti više od ičega... I iako je još zima, meni u glavi sja proljetno Sunce. Smijem se bez posebnog razloga, a s najviše razloga na svijetu - što sam živa i zdrava, što volim i što sam voljena. I ne bih svoje ljude mijenjala ni za što.

subota, 12. siječnja 2013.

Nek' prođe mi januar.

Nisu ovo moji dani. Raspoloženje mi varira kao i vrijeme, a ono je uglavnom dosadno, tmurno, maglovito. Pa tako i ja, učahurim se i nemam volje komunicirati ni s kim, pa ni tipkati.
Najradije bih prespavala narednih 20-tak dana, dok se riješe sve moguće zavrzlame u mom životu.
Ali one se ne mogu riješiti bez mene, i s tim se polako nosim.

Playlista zadnjih dana:
Parni Valjak - Pusti nek' traje
Ed Sheeran - Firefly
Elitni Odredi - Beograd
3 Doors Down - When you're young

Čitam Cesarića i Mešu Selimovića, ponovno i ponovno.

Volim POVRATAK.

"Još bi nam mogla desiti se ljubav, 
Desiti – velim, 
Ali ja ne znam da li da je želim, 
Ili ne želim. "

Želim svoje staro raspoloženje natrag.
Ne želim ponovno milijun misli i scenarija u glavi. Ne želim strahove i kočnice.



ponedjeljak, 7. siječnja 2013.

You bring me joy, you bring me sadness.

Čudno kako te jedna osoba može tako lako usrećiti. I nije važno onih 50 ili 100 koje te ne vole, koje ne voliš. Važna je samo ta jedna, koja ti stavlja osmijeh na lice i učini da ti srce kuca u grlu kad god ugledaš njeno ime na ekranu mobitela. Uvuče ti se u misli i izmami onaj osmijeh u kutu usana kad god je se sjetiš. A to je uglavnom stalno. Pa vrtiš u glavi scene, doživljaje... Sve ono što si pokušavao zapamtiti kako bi u noćima poput ove iščupao iz sjećanja sve to i prigrlio kao uspavanku.
A opet, ista ta osoba ima moć učiniti tvoje dane tmurnima i nikakvima. I to bez da kaže ijednu riječ. Ima mogućnost učiniti tvoj dan odličnim ili groznim. Pa kako ju volja...



nedjelja, 6. siječnja 2013.

Shine bright.

Danas je dan za hejt post. Odavno nije bio bolji dan za hejt post, zapravo. Sve mi ide na živce, ali baš sve. Sve što hoda, gmiže, leti, priča, stoji... I kad bih krenula pisati stvari koje danas ne podnosim, vjerojatno bi ih bilo preko 50. Samo loš dan za koji ne nalazim opravdanje.
Neće ovo biti hejt post. U inat svemu što me živcira pisati ću o onome što volim u ovom trenutku.
Kad te život baci u crnilo, ti prospi boje. I šljokice, po mogućnosti.
Shine bright like a diamond i te spike.

Volim što imam sebe. Naivnu, glupastu sebe.

Volim OVU STVAR najviše na svijetu.

Volim činjenicu da ću za 3 sata biti u svojoj maloj sobici. Zasitila sam se kuće.

Volim trenutnu boju svojih noktiju. Što reći - žensko. :)

Volim činjenicu da pozitivnim mislima donekle uspijevam tjerati loše raspoloženje.

Volim blogove, makar me ponekad rastuže jer shvatim nove stvari o sebi. Danas je isto to "ponekad".

Volim to što mi se u glavi vrte samo hejtovi, a ne tipkam ih. Woohoo.

Volim Emeli Sande, žena je genijalna, a danas mi je dan za ovu PJESMU.

Toliko. :)



četvrtak, 3. siječnja 2013.

Here we go again.

Ponovno se broji ispočetka. Novih 365 dana je pred nama.
Sretna vam svima Nova, nek' bude dobra prema vama. :)

Nisam brojala dobre i loše stvari u prošloj godini. Mislim da je ovo prva godina u koju sam ušla bez razmišljanja o prošloj, o svim prilikama, uspjesima i padovima. Nisam mislila o tome što sam naučila u prošlih godinu dana. I nemam novogodišnjih odluka. Nekako imam dobar osjećaj za ovu 2013. Pa sad... Neka bude što treba biti. Znam da ću se i ove godine truditi oko svega što radim i nadati se da će sve biti u najboljem redu. Ali naučila sam nositi se i sa situacijama koje mi nisu po volji. Što god da se dogodi, znam da ću nekako izaći na kraj s tim. Spremna sam na sve, nadajući se dobrome.