Božić i sve što on nosi.

Prvo, svima koji slave Božić želim sretne i blagoslovljene ove dane! :)

Još jedan Božić. Već sam se naviknula na sve što on nosi. Ili sam barem mislila da sam se navikla. Malo kolača, malo pjesme, veselja, malo svađa, depresije i tako to. Sve je to kod mene donekle normalno. Svake godine isti scenarij, iste priče. Nije više zanimljivo. Svi furaju svoj neki film, i imam osjećaj kako su svi pobrkali Božić s nečim drugim. I ja sam, vjerojatno. Više Božić ne predstavlja rođenje Isusa, spasitelja i otkupitelja, već je to 'tada ću se srediti, da mi svi vide nove štikle'; 'uuu, bit' će sarme' i slično.

I svake godine slušam iste priče. Muka mi je od drugih. Doslovno. Trenutno imam osjećaj da samo želim pobjeći. Bježati negdje daleko, daleko... Gdje me nitko neće naći. Nikada.
Otići od svih koje znam, zaboraviti tko sam, da me više ništa ne veže za ove ljude, ovo mjesto. Kad bi sve bilo tako jednostavno, tako izvedivo...

Nije mi ovaj Božić bio ni topao, niti obiteljski. Prošao mi je, a da nisam ni shvatila. Prošao je u sjaju kuglica sa bora, u izobilju na stolu, u previše izgovorenih riječi... I u svemu tome se nekako izgubio na putu do mog srca. Između dva uzdaha shvaćam da mi se opet previše toga gomila u srcu. I pokušavam, stvarno pokušavam, ali ne ide. Kao da sam zarobljena negdje pod vodom, teško dišem, samo sa željom da se izvučem odavde. Da se izvučem, pobjegnem od tuđih riječi, dijela, misli. Od svega što me žalosti, ljuti. Da pobjegnem negdje gdje se nitko neće bez razloga izderati na mene, gdje me nitko neće optužiti za nešto za što nisam kriva. Negdje gdje me netko neće omalovažavati zato jer nemam momka, a sve druge cure imaju.

Fali mi netko samo moj, tko će mi reći da zaslužujem nešto više, ali da ovaj put u to i povjerujem. Treba mi netko tko će uvijek biti tu. Netko tko bi samo jednim pogledom obrisao tugu i suze, donio neku sreću. Donio razlog postojanja. Nešto zbog čega bih se budila ujutro.
Treba mi nešto stvarno, ovdje i sada.

I treba mi baš netko kao ti.

Najsavršenija pjesma koju sam čula u zadnje vrijeme. Nemam riječi. Kao da mi se Nina uvukla u glavu, pokupila sve ono što mislim,a ne govorim prečesto.

Tjedan dana do Božića. U mene se uvijek miješaju osjećaji u ovo blagansko vrijeme. Opet me hvata neka depresija, tuga zbog onoga što želim, što nemam... Sretna sam, oko mene su ljudi koje volim, ali osjećam da nije potpuno.
I još u meni živi ta neka nada, iako ne znam što ju još uvijek drži. Nadam se da će sve doći na svoje, ali ne znam kada. A iskreno, dosadilo mi je čekati.
Dosadilo mi je praviti se sretnija nego što jesam.
Dosadilo mi je gledati tuđu sreću i pitati se kakav je to osjećaj.

'I trebam nekog da podmetne mi leđa, da skloni ovaj umor s mojih vjeđa... Da u nečije se dane uselim, iz ladice da srce izvadim...'

Pa, tako nekako.

Život nije fer. Zašto se ne mogu pomiriti s tim?!

Još jednom sam se uvjerila kako život nije fer. Po ne znam koji put. I kad čovjek misli da sve već zna, da je to doživio mali milion puta, da ga ništa više ne može iznenaditi, pogoditi... Mene opet pogađa. I opet sam ljuta, i najradije bih vikala na cijeli svijet.
Po stoti put vidim nepravdu, gledam kako ljudi koji to nisu zaslužili odnose nešto što je trebalo biti moje.
Ali i da nije trebalo biti moje, nisu to zaslužili. Kraj priče.

Ljuti me kada vidim kako zbog nekih glupih situacija većina ljudi prođe bolje od mene. U svemu, uvijek. I totalno, ali stvarno totalno, nezasluženo.
Neću pričati o svojoj lošoj sreći, nesretnoj sudbini, bla bla bla. Nema to više ništa s tim. Na sreću ionako ne računam više puta....

Zašto jednostavno neki ljudi uvijek dobiju više nego što zaslužuju?
Primjera radi, gledam ljude na svojoj godini fakulteta. Znam da su prošlu godinu odspavali na faxu (ako su uopće dolazili), znam da su izlazili tri puta tjedno, da nisu učili, da nemaju nikakve volje za fakultet. Evo što nemaju volje, nego oni uopće nisu u mogućnosti nešto naučiti. Ali oni su upisali drugu godinu. I dalje se ponašaju kao izgubljen slučaj, ali nema veze, mogu se pohvaliti da su druga godina, redoviti studenti. I onda se pitam vrijedi li uopće što se toliko trudim, cijelu godinu radim, borim se da uspijem. Na kraju sve ionako dođe na isto.

Na ovom svijetu ne postoji pravda. U mom životu ne postoji pravda.
Da postoji stvari bi bile puno drugačije. Sve bi bilo drugačije.
Da mi bar jednom život da onoliko koliko zaslužujem. Ništa više.
Ali ne, ja gledam dok drugi uživaju u plodovima nepravde, u sreći zbog toga, makar znaju da po svim kriterijima to nisu zaslužili.
I na trudu, radu, životu drugih grade tu svoju 'sreću', 'uspjeh', šta li već.

Nema veze. Neću se prestati truditi. Ne bi to bila ja.
Naučena sam da se za sve izborim sama. Mogu ja to.
Nekada ću valjda dobiti ono što zaslužujem. Ali na temelju svoga truda, rada, znanja, sposobnosti.
I bit' ću sretna.
Nekada...

Želim.

Želim toliko toga, osjećam mi je glava puna misli, želja, snova. Negdje sam naletjela na ovu sliku i odlučila učiniti isto: u teglicu ubacivati papiriće sa željama, svim nekim čudnim mislima koje mi se motaju po glavi. Sutra kupujem papiriće i počinjem. Radujem se tome. Nekako, ma kako to suludo zvučalo, kada su želje na papiru, u nekom vidljivom obliku, osjećam kao da ih je lakše ostvariti. Kao da će se ti snovi dogoditi. Možda neka čarobna ruka bude izvlačila papirić po papirić i ostvari sve te moje prikrivene težnje.
Smušena sam, znam. Ali volim kad sam takva, kada me brinu i gluposti, ali se radujem i najmanjem osmijehu. Njegovom osmjehu. Pa se sva zbunim, pišem previše smajlića u porukama, pričam nebuloze, vrtim se i najradije bih skakala, trčala, vrištala. Bilo šta, samo da ne moram sjediti par mjesta od njega i pretvarati se da mi je trbuh prazan, dok se ovi leptiti (istina, još u čahuri) već udomaćuju u njemu.


I onda se pitam što to stvarno želim. Lakše bi bilo reći što ne želim.


Trenutno... Hmmm. Želim da položim sve kolokvije, a da ne učim. Želim šetati mostarskim ulicama, a da nema smeća okolo, da je lišće i dalje svih onih jesenskih boja,a  ne ovo smeđe kakvo je sada obasulo ulice. Želim da ga držim za ruku, da ga gledam. Želim Ness od vanilije i čašu vode, pijuckati je sa svojom Ninom, pričati o glupostima, a da pričamo o onome što nam je stvarno u srcu i glavi. Želim da mi dođe Mara iz dosadnog Dubrovnika, da pričamo satima. I opet želim Njega. Nije fer. Previše ga ima u mojim željama. Ali uvijek mi je tako, uvijek želim nešto što ne mogu imati.
Pitam se želim li ove leptire, pterodaktile, ili što već oni jesu.
Isprva sam mislila da ne želim, ali nekako mi daju neki smisao. Nije da sam prije njih bila bezvoljna, da mi život nije imao nikakvog smisla, ali ipak. 
Ne volim biti zaljubljena. Sva se izgubim, i onda samo sanjam, i sanjam, i sanjam...
Ali uvjerila sam se da previše snova vodi željama, želje očekivanjima, a neispunjena očekivanja razočaranjima, razočaranje slomljenom srcu... I tako u krug.
U mene nije nikada ni bilo drugačije.
I zbog toga se trudim ne nadati se, ne čekati, ne misliti o tome... Ali uzalud.
Srce već ima svoj plan. 
Volim biti zaljubljena?!

Jesen u meni tuguje.

Opet ta jesen. 
Osjećam ju na obrazima dok šetam ulicom.
Možda je svaka jesen slična, ali meni svaka donese nešto novo. Ipak, jedan osjećaj ostaje iz godine u godinu - neka tjeskoba, kao da mi netko stišće želudac. Ne znam bolje opisati taj osjećaj.
Gledam u nebo. Iako je noć tek na pomolu, zvijezde su već brojne. Ne znam što je u njima da me tako privlače. Dižem pogled ka nebu, po ne znam koji put u zadnje vrijeme. Tiho izgovaram već izlizanu molitvu. Sama sam sebi dosadila s njom, ali sama mi bježi s usana čim ostanem sama. 
Zamišljam mu lice, pokušavam  se prisjetiti njegova osmjeha. Ne, ne opet leptiri. Ne znam mogu li podnijeti još jedan napad tih stvorenja. Ne želim, ne mogu... 
Polako u ove zelene oči stižu odavno poznati gosti. I opet plačem, a da ni sama ne znam pravi razlog, valjani razlog.
Što želim? Želim Njega. Želim da šetamo hladnim gradom u predvečerje, da se smijemo. Samo da ga gledam, da pamtim crte njegova lica. Da ne moram skrivati pogled svaki put kada mu želim vidjeti oči.
Želim ljubav, tu neku filmsku, idealnu, ogromnu ljubav. Ljubav od koje te srce boli, ljubav koja ti ne da spavati. Predugo želim istu stvar, već se pitam da li se isplati uopće nadati se.
Prokleta jesen. Ma koliko volim šareno lišće po cesti, zvuk vjetra, trnce u predvečerje, ruke u džepovima, toliko mrzim ovu svu tugu koju budi u meni. 
Sve što želim je jedna drugačija jesen, sretnija. 
I mislim da ju zaslužujem. Napokon. Dosta je 20 godina hladnih i tužnih jeseni, vrijeme je da i ja dobijem svoju jesen iz snova.
Samo ne znam slaže li se Onaj negdje gore sa mnom.