Božić i sve što on nosi.

Prvo, svima koji slave Božić želim sretne i blagoslovljene ove dane! :)

Još jedan Božić. Već sam se naviknula na sve što on nosi. Ili sam barem mislila da sam se navikla. Malo kolača, malo pjesme, veselja, malo svađa, depresije i tako to. Sve je to kod mene donekle normalno. Svake godine isti scenarij, iste priče. Nije više zanimljivo. Svi furaju svoj neki film, i imam osjećaj kako su svi pobrkali Božić s nečim drugim. I ja sam, vjerojatno. Više Božić ne predstavlja rođenje Isusa, spasitelja i otkupitelja, već je to 'tada ću se srediti, da mi svi vide nove štikle'; 'uuu, bit' će sarme' i slično.

I svake godine slušam iste priče. Muka mi je od drugih. Doslovno. Trenutno imam osjećaj da samo želim pobjeći. Bježati negdje daleko, daleko... Gdje me nitko neće naći. Nikada.
Otići od svih koje znam, zaboraviti tko sam, da me više ništa ne veže za ove ljude, ovo mjesto. Kad bi sve bilo tako jednostavno, tako izvedivo...

Nije mi ovaj Božić bio ni topao, niti obiteljski. Prošao mi je, a da nisam ni shvatila. Prošao je u sjaju kuglica sa bora, u izobilju na stolu, u previše izgovorenih riječi... I u svemu tome se nekako izgubio na putu do mog srca. Između dva uzdaha shvaćam da mi se opet previše toga gomila u srcu. I pokušavam, stvarno pokušavam, ali ne ide. Kao da sam zarobljena negdje pod vodom, teško dišem, samo sa željom da se izvučem odavde. Da se izvučem, pobjegnem od tuđih riječi, dijela, misli. Od svega što me žalosti, ljuti. Da pobjegnem negdje gdje se nitko neće bez razloga izderati na mene, gdje me nitko neće optužiti za nešto za što nisam kriva. Negdje gdje me netko neće omalovažavati zato jer nemam momka, a sve druge cure imaju.

Fali mi netko samo moj, tko će mi reći da zaslužujem nešto više, ali da ovaj put u to i povjerujem. Treba mi netko tko će uvijek biti tu. Netko tko bi samo jednim pogledom obrisao tugu i suze, donio neku sreću. Donio razlog postojanja. Nešto zbog čega bih se budila ujutro.
Treba mi nešto stvarno, ovdje i sada.