Because I can.

Ludo jedna, prestani misliti o njemu.
Izbaci ga iz svojih snova, nadanja... Iz svega.
Nije vrijedan toga. Nije vrijedan da na njega trošiš svoje minute, sate i dane.
Bilo je lijepih trenutaka, ali nisu vrijedni trpljenja svega lošeg.
Zaslužila si ti boljega, nekoga tko će znati cijeniti sve što imaš pružiti.
Zato prekini s tim glupim mislima i otvori srce nekome tko će biti sretan što je tu.
Za prave stvari se ne treba toliko truditi. Baš zato i jesu prave stvari. I kad dođe takvo nešto, prepoznati ćeš to, shvatiti kako lako može biti voljeti i biti voljen...

Bukowski, moj čovjek.
Zadnjih dana imam toliku želju nešto pisati, a ni sama ne znam što.
Ležim u krevetu, temperatura i gripa mi prave društvo, a vani kiša pada i pada. I opet pada.
Ovaj Mostar će postati jezero ne prestane li uskoro.
Inače mi kiša dođe kao "obarač raspoloženja". Već i ptice na grani znaju da sam proljetna osoba, da me Sunce usrećuje i onda sam sva fluffy. E pa, ova kiša zadnjih dana mi samo ide na živce jer ne mogu nigdje vani. A ne mogu ni zbog toga što me boli, pa hajde. Ali koristim ju da nekako smirim misli od svega.
Nemam volju gubiti vrijeme na razmišljanje o glupostima. I tako pokušavam prestati. Pokušavam biti ona stara, vesela, poletna, bez nekih veza koje me vuku natrag. Prošlost je prošlost. I gotovo. Život ide dalje, ja biram ići s njim. Što će se dogoditi? Nemam pojma. Ali valjda je u tome čar.