Samo ostani tu.

U noćima poput ove prizivam u misli one trenutke s tobom koje sam pokušala zalediti u 

sjećanju. Fali mi da mi srce kuca u ritmu tvoga disanja, tvoreći neku uspavljujuću melodiju. 

Pa onda malo ubrza kada ti ruka okrzne moje rame. Ti, ja i tišina. Baš tada se osjetim 

najsretnijom, kao da je taj trenutak, taj osjećaj sve što mi treba. Poželim ti šapnuti "Samo 

ostani tu.", ali riječi bi samo pokvarile sve. Tvoj dah na mom licu, tvoje tijelo uz moje. Zar 

je stvarno toliko malo potrebno za sreću?