Akward.

Ima na MTV-u neka serija, zove se k'o i moj post.
I od cijele serije ime joj je najbolje.
Sramoćenje - priča mog života. Već sam se i navikla na to da sam rođena sa lošim smislom za ravnotežu i ponekad nedostatkom nekog takta, ali svaki put se iznenadim svom smotanluku.

Već dva dana izbjegavam D.-a. Onog D. u kojeg sam mjesecima bila truly madly deeply zaljubljena (bila?).
Pokušavala sam ga ne gledati, ne biti blizu njega, sve da ga ne bih morala pozdraviti. Nisam se psihički pripremila na to. I danas sjedne ispred mene. Ništa ja, pravim se luda, a ono propadam u zemlju.
I pođemo izlaziti iz učionice, ja sve kao tražim nešto po torbi da on izađe prvi. Nije upalilo. Pozdravi on, ja odzdravim. Onda je pitao šta ima, a ja se izgubila, nešto promrmljala, počela grabiti naprijed, u tom pohodu se sudarila s kolegicama koje su se ni krive ni dužne našle na putu. Izgubila sam se skroz, i opet ispala budala. To samo ja mogu. I sad to mene muči, pa evo otvaram ispušni ventil tipkajući ovo.

Evo vam fina pjesma.
Meni paše za ovo nikakvo mostarsko poslijepodne.