Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio III.

 Ima li boljeg dana za završiti triologiju o rođendanu nego na sam rođendan? Valjda nema.
Pa, sretan mi rođendan. :)
Nisam mislila da će biti ovoliko ovih b-day postova. Plan mi je bio ukratko se podsjetiti na sve stvari koje su prethodne godine napravile vrijednima pamćenja. Iz nekoga razloga su se ovi postovi svidjeli mojim prijateljima (uživaju u pažnji, da :D ).  Damir je rekao: 'Ja bi da ih bude deset, ili dvadeset, ili koliko budeš imala slika'. Dosta tri, možda i previše.
Nekako sam se odjednom od izbjegavanja stavljanja privatnih slika prebacila na stavljanje hrpe takvih slika.
To mi je dobro došlo, sada mi se ovaj blog čini više "mojim".

Nisam si za ovaj rođendan ništa kupila, nije mi baš ni palo na pamet.
Zato si poklanjam ove postove i sve ove divne ljude i trenutke na njima. Boljeg poklona mi nema.

Nekad je potrebno tako malo da učini mnogo više.

Umjesto da pričam zašto mi ovaj rođendan nije drag, usredotočiti ću se na ono zbog čega mi je drago da sam starija.

Prvo, s godinama sretneš divne ljude koji ti obilježe život.
Ljude s kojima se ne moraš vidjeti mjesecima, a kada se napokon sretnete, kao da vrijeme između dva sastanka nije niti postojalo.

Since 1992. ♥

Uživam u ozbiljnim raspravama, dubokim razgovorima, dijeljenju dobrog i lošeg...

Moje.

... kao i u lavinama smijeha, uvijek novim forama...

Miševi.

Zbog ljudi oko mene ni cjelodnevna predavanja nisu ni upola naporna. I ispričavam se svim kolegama kojima smo prouzročili traume našim smijanjem, pjevanjem ili nečim trećim. I ove godine ćemo.

Manageri moji.

U srcu čuvam sve one posebne trenutke, trenutke zbog kojih ne žalim što vrijeme previše brzo juri.
Sve ono što mi život čini ispunjenim.
I u ovim trenucima dosade, kad jedva čekam povratak u kolotečinu, raduje me pomisao na bezbrojne nove avanture i izazove koji su preda mnom...

Summer 2012. ♥

... i na bezbroj novih divnih trenutaka koje ću spremno pohraniti u srce.

MiMi.

Radujem se novih 365 dana koji su preda mnom.
Nadam se da će tu biti puno smijeha, kava, šetnji, ocjena u indexu, ljubavi...
Svega onoga što si želim, samo bez puhanja svijeće.
Zapravo, možda i zapalim bar jednu. Čovjek nikada nije prestar za to, zar ne?

Želim upoznati nove ljude, sklopiti nova prijateljstva. Želim putovati, svugdje, gdje me god put (i budžet) odnese. Želim i dalje biti sebi komplicirana, drugima jednostavna.

'All we need is candle light...'

Prilično sam zadovoljna kakva sam osoba postala. Uvijek ima nešto što želim promijeniti, ali u suštini drago mi je da sam još uvijek dijete koje se raduje svojoj, ali i tuđoj sreći. Maštam i sanjam, i to me čini sretnom.

Me.

Na kraju se sve svodi na

Love, oh love!

Ljubav. Najveća pokretačka snaga.
Ljubav prema pisanju, ljubav prema ljudima. Ljubav prema ljubavi.
Nje nikada dosta. Ne znam kako bih bez nje.
Zato hvala mojoj obitelji i prijateljima što me trpe i kad samu sebe ne podnosim, što su uvijek tu za mene.
Hvala vama blogerima na divnim komentarima, na tome što me vaši postovi tako često nasmiju i razvesele.
Volim vas sve.

Volim voljeti.

                                                                           - Kraj. -

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam -dio II.

Dođu ti neki dani kad ti se ništa ne da.
Kad u glavi vrtiš sto puta isti film, pokušavaš dokučiti zašto i kako.
Pa odjednom ne voliš sve što si volio, i htio bi pobjeći negdje daleko i probati nešto novo.

My place.

 Ovih dana sam takvog raspoloženja.
Ali i to je prolazna stvar.
Tuga dođe i prođe. Rasprši se kao balon od sapunice.

Jedan od dana kad sve slikam.

 I kao da je nije ni bilo.
Baciš sve loše iza sebe i kreneš dalje.
Hodaš i raduješ se. Smiješ se i ne misliš na loše stvari jer znaš da je onih dobrih više.
A za njih vrijedi trpjeti, čekati i nadati se.

4  h ujutro. Mimi's b-day, nakon neuspješnog guranja auta. ^ ^

 I shvatiš da zbog ljudi koji te vole moraš ići dalje. Nabaciti osmijeh. Tih par loših dana gurnuti sa strane...

Addicted to you.

 Ponovno voljeti sve što i do sada.

Moj nered, papiri s citatima <3

 Smijati se glupostima.

Kako ubiti cimera dok je u wc-u :D (Nije uspjelo, ne brinite)

Biti dijete, jer još uvijek to i jesam. I nadam se da ću i ostati.

Volim Winnie-ja, ne volim svoj kompjutor.

Puštam da me uspomene savladaju s vremena na vrijeme. 

I dobre i loše. Puštam da se sjećanja vrate, ona loša kao lekcije, a ona dobra kao razlog za osmijeh.

Ljeto, poslijepodne, kavica sa sekom.

I dovoljna je sitnica da ti uljepša dan. Mala stvar kao podsjetnik da netko misli na tebe, da te voli.
Ima li boljeg osjećaja od toga?

Uspomene <3

Što sam htjela reći sa ovim postom?
Pa... Kako medalja ima dvije strane, tako i život.
Koliko god divnih dana proživjeli, svakome dođu oni sivi, i misli kako će zauvijek biti tako.
Nekako sam s godina od pesimista prerasla u optimista, drago mi je zbog toga.
U redu je biti nikakav, tužan. U redu je plakati. Ali s vremena na vrijeme.
Život je "šaka suza, vrića smija", rekli bi TBF-ovci.
Uzimam njihove mjere, puštam da mi bude puno više smijeha nego suza.
Prihvaćam stvarnost, mijenjam što mogu, uživam u onome što mi se sviđa.
Napokon prihvaćam sebe.

Nekad prije skoro godinu dana.

Na kraju večeri, kad se skinu maske i ostanemo sami, svi smo mi ljudi.
Sretni, tužni, uzbuđeni, uspješni, zadovoljni, lijepi ili manje lijepi. Ali još uvijek ljudi.
Samo je pitanje tko na kraju dana za sebe može reći da je čovjek.
Zato... Carpe diem. Možda je samo jedan osmijeh dovoljan za popraviti nekome dan.
Poziv, poruka, zagrljaj. Ja znam da je to za mene i više no dovoljno...

                                                                                               ... nastaviti će se.

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio I.

Odbrojavam sitno do rođendana. Dvadeset i prvi. Opa.
Osjećam se staro. Prvo sam bila pokisla zbog činjenice da ću uskoro biti punoljetna u svim zemljama, a kada mi je tata rekao da je vrijeme da se uozbiljim i nađem kakva ozbiljna momka... Genijalno.
I tako se meni nije ni slavio rođendan. Velik mi se to broj čini, a osjećam se tako mlada i neiskusna. :P Kakva ozbiljnost? Šta mi fali?
Danas cijeli dan fotkam nešto. Dosada nekad zna biti i korisna, ali rijetko, da. Pa kopam po folderima i tražim neke drage slike, kojih ima i previše. Shvatim da  ne trebam žaliti za godinama. Bilo je to dobro vrijeme, a sve mi se čini da će ovo koje dolazi biti još bolje.
Zato će do rođendana biti par ovih "više slika - manje riječi" postova, kao podsjetnik na sve ono što sam naučila, doživjela, na čemu trebam biti zahvalna godinama koje su iza mene.


Obitelj je dar koji često ne znamo cjeniti. I ja sam milijun puta ljuta na njih, pa poželim nestati i ne viđati ih neko vrijeme. Ali to su ljudi koji su tu s razlogom - da bezuvjetno vole, pomažu, slušaju.
Odrastam i mijenjam se, ali se njihova ljubav prema meni ne mijenja. Uvijek je ista: jaka, ponekad pritajena, ali uvijek prisutna. Zato se nemam razloga bojati godina koje dolaze, jer znam da će oni uvijek biti uz mene, ma što da se dogodi. A to bi mi trebalo biti i više no dovoljno.

Sister, sister, ja.

Mala zadovoljstva su ta koja me čine sretnom. Kava s dragim ljudima, šetnja, pisanje, neka dobra knjiga, zalazak sunca... I drago mi je da je tako. Drago mi je što se bez truda radujem sitnicama, što mi najmanja stvar kao što je sms može popraviti dan. 

Ili postajem manje smotana, ili je ovo prelako. Može li se čovjek zaljubiti u nokte? :D

To nije samo kava. Uz nju dobiješ razgovor, smijeh, društvo... :)

 Svaki dan je novi početak. Nova avantura. Prilika za učiniti nešto novo, prebroditi strah i biti hrabriji.
Još radim na tome.

Izgubiti se u šumi je super ako je društvo super. :P 

 Uistinu sam se promijenila u zadnje dvije godine. Naučila sam se izboriti za sebe, iznijeti svoje mišljenje, imati svoje "ja". Ne brinu me tuđi poslovi. Učim, trudim se, a rezultati će doći. Ili već dolaze.

Tad sam bila mlada. I učila sam. I bilo mi je dosadno, pa sam slikala cimericu.

Učim voljeti sebe. Mijenjati ono loše, čuvati dobro, truditi se svaki dan biti bolja osoba. Dobro, ne baš svaki dan.

"Al' samo su oči ogledalo duše."

Smijem se. Puno, nekada i previše. I tada nestanu sve brige, ostane onaj osjećaj sreće zbog ljudi koji ti stavljaju taj osmijeh na lice.

Znamo pisati pravilno engleski, samo nam to više nije zanimljivo.

Koliko nam je godina? Nije ni bitno.

Najdraža stvar koju su mi donijele godine su prijatelji.
Ljudi bez kojih ne bih mogla.
Volim vas sve.

Rekli smo ne duck face na Face, ali valjda to ne vrijedi za blog. Ubit' ćete me, znam. :D

Summertime, Stradun,  Z., M., D., ja. :D

 Negdje usput se uvjeriš da nije više ni bitno dal se dobro dobrim vraća. Naučiš ne vagati svaku sitnicu, preći preko nečega, zahvaliti na svemu što imaš.

Hvala siss <3

 

Pronađeš sebe, a da toga nisi ni svjestan.
Odjednom si... Ti.

Mostar, Stari most at night.

Naučila sam i ne zaboraviti sanjati.
Težiti nečemu većem, boljem. Jer, da nema nade, koji bi smisao svega bio?
"Good things come to those who wait." I koji vjeruju, ja bih nadodala.

Dreams do come true.

         

                                                                                          ... nastaviti će se.

She will be loved.

Sjedim u mračnoj sobi, pokušavajući prizvati sve one uspomene.
Jedino su mi one ostale od onoga što sam donedavno zvala "mi". A sve zbog glupog straha!
Ostala sam bez tebe jer sam se bojala pokazati koliko mi je stalo.
Ja i moje emocionalne gluposti! Čuvajući srce od ponovnog rastavljanja i sastavljanja, glumim ledenu kraljicu. Puštam da drugi misle kako je njima više stalo do mene nego meni do njih, a zapravo je potpuno obrnuto. Stalo mi je, i previše. To i je moj problem, previše se vežem za ljude.
Previše sam se vezala i za tebe, ali ti nisam rekla to. Nisam ti rekla da ne želim nikoga drugog kraj sebe, da si jedini kraj koga mogu biti potpuno svoja, bez maski, bez umjetnog smijeha i usiljenih razgovora.
I sada nisi više tu. Ali više od činjenice da trenutno nisi kraj mene boli me pomisao na to da misliš kako mi nisi značio. Pustila sam te da vjeruješ kako mi i nije baš stalo do tebe. Da sam pokazala barem malo više truda, možda bi ovo naše i potrajalo... Ali ne.
Sada je ionako prekasno, ti si krenuo dalje. I ja ću, valjda... I usput naučiti da me možda neće svaki put dotući ako kažem što osjećam.

"Ja želim ne samo da budem voljena, već da mi se to i kaže; svijet šutnje dovoljno je prostran s one strane groba." George Eliot

* P.S. Tekst je napad neke inspiracije, ne i osobni doživljaj. Iako se malo pronalazim u njemu, moram priznati...


 Raspoloženje: Maroon 5 - She will be loved

                                                                                                                     xoxo, M.

Ne volim kad nisi tu.

Navikla sam na tebe.
To nije dobro, znači da mi nedostaješ kad nisi tu, a to nisam željela.
Nisam se željela vezati za tebe, da mi uđeš u misli. Nije mi to trebalo.
Ali valjda se mene ništa ne pita, moram prihvatiti što dobijem i nositi se s tim.
I tako se nosim s ovim osjećajem, s tim da bih da si sada tu.
Fale mi tvoje gluposti, da se potpuno izgubim u rečenicama, ali da mi cijelo vrijeme ne silazi osmijeh s lica.
Zanimljivo je kako me i izluđuješ i zaluđuješ u isto vrijeme. Nekada bih te najradije poslala negdje daleko daleko, a onda opet jedva čekam da te uhvatim online...
Minute sporo prolaze bez tebe. Nikako da dođe vrijeme za spavanje. A naprotiv, kad si tu, vrijeme leti nepojmljivo brzo. I zabavno, u svakom slučaju.
Što želim? Želim da ovo potraje. Da te potpuno upoznam, da se i dalje smijemo.
Da ponovno pobjegnemo u Dreamland. :)

Endless summer.

Čim krenem ponovno nositi traperice, znam da je ljeto gotovo.
Takvi su mi zadnji dani.
Nema više vrućine, sladoleda, toplih večeri. Jesen stiže.

Bilo je ovo dobro ljeto, možda i bolje od očekivanog. Pamtit' ću ga po mnogo toga. Bilo je tu svašta...
Od izlazaka, koncerata, pa do izležavanja. Moji Kanađani, partyjanje gdje se stigne.
Pamtit' ću onaj zagrljaj s Marom kad je nakon dva mjeseca došla iz Dbk-a samo na dan-dva.
Bilo je tu milijun kava u Rafaellu, puno sladoleda, šetnje i zezancije.
Nikad neću zaboraviti onih par dana sa Mirjanom, Draženom i Zvonom, kavu na Stradunu, penjanje po stjenama i naša noćna kupanja. To se ne ponavlja... <3
Ovo ljeto mi je nedostajalo šetnji, ali valjda će se to nadoknaditi sada najesen.
Pamtiti ću milijun filmova i tipkanje do dugo u noć, Summer paradise na repeatu i zvijezdane noći.
Kroz ljeto se provukao i tajanstveni T., koji mi nikako ne da da ga upoznam kako spada. Ni sama ne znam zašto. I ne znam što me to vuče k njemu, drugačiji je... Nisam pametna oko toga.

Jesen je pred vratima. Raduje me Marin povratak, opet intenzivno druženje s Damirom, cimerstvo s Nikky, kave s Draženom, najluđa ekipa... Hvata me neki optimizam, ni sama ne znam odakle to. :D

'Happy girls are the prettiest.' - kažu. Zato, osmijeh na lice i u nove pobjede. :)

Moja slika s ljetovanja :D

Obožavam ovu sliku.

I <3 Dbk, over and over again.

''Voli mi se netko. Onako ludački. Da sam tužna kada ga nema. Da drhtim kada zove. Da držim palčeve da dođe. Da želim da ne ode još koji sat...''

Random one.

Fali mi kiša.
Onaj zvuk lupanja o prozor, osjećaj kao da pere ulice, ispire sve brige, donosi nešto novo.
Ljeto je bilo dobro. Ali... Nisam mislila da ću ovo reći, ali čekam jesen.
Opet povratak u kolotečinu, u moj Mostar.
Šuškanje lišća pod nogama, promjene. Svaki dan začiniti s nečim novim.
I smijeh. Fali mi smijeh. Moji luđaci, višesatne priče, šetnje...
Imala sam osjećaj da će ovo biti dobro vrijeme. Sada ne znam više, ali želim saznati.
Bez planova, očekivanja. Samo živjeti, hodati, radovati se.
Još malo, još malo. 

Slušam Summer paradise dok pokušavam odvratiti misli od Njega.
Hoće li kiša i to odnijeti?

Dirty little secrets.

Svi mi imamo tajne. Male, velike, djetinjaste, ozbiljne.
One čije nam otkrivanje ne bi prestavljalo veliki problem, ali i one koje bi, kada bi se saznale, djelovale poput lavine, rušeći pred sobom previše toga...
Ne volim baš tajne. Znam da je u redu držati neke stvari samo za sebe, i radim to, ali to su stvari koje ne bi povrijedile nikoga da se doznaju. Možda bi eventualno mene osramotile. Ali ono samo malo. :P

Što ako netko vama blizak ima tajnu?
Tajnu koju vi već dugo slutite, ali svaki put prelazite preko toga u strahu da će njeno otkrivanje uništiti sve što vas okružuje... Sve u što godinama vjerujete moglo bi postati samo jedna  velika laž.
I što ako u pitanju niste samo vi, nego i ljudi oko vas? Ako bi to otkrivanje značilo povrijediti druge?
Što učiniti?

 

Previše puta sam prešla preko nečega da ne bih povrijedila druge.
Možda je i bolje tako, ali postoji to nešto u meni što vrišti za istinom. Što se trgne svaki put na znak laži, i onda danima nemam mira. Znam da bi istina bila užasna, ali da li je laž čak i gora?
Počinjemo li misliti da je bolje živjeti u izmišljenoj sreći, nego govoriti istinu, pa kako bude?

Imam li pravo zbog vlastite potrebe za istinom uništiti živote drugima?
Istina, to su vjerojatno iluzije koje će nastradati, ali ipak.
Imam toliko pitanja, a odgovora nigdje.
Znam samo da hoću istinu, ma kako teška bila. Razočarati ću se, pa što?
Bar ću znati na čemu sam. Znati ću kakvo mišljenje ubuduće trebam imati.

Ovako... Ubija me neznanje, ali i pomisao da je istina sve što slutim ubila bi vjerojatno i više...
Povrijediti sebe u potrazi za istinom - to mogu podnijeti. Povrijediti druge - na to još nisam spremna.

Sudbina, šta li.

Vjerujete li u sudbinu?

Vjerujete li da postoji neka viša sila koja sve pokreće?

Da se nešto jednostavno treba dogoditi...

Ja sam se već dugo pokušavala uvjeriti da ništa nije unaprijed određeno, da sve ovisi o nama.

Ako nešto želiš, moraš doći do toga... 

I je tako, ali samo djelomično.

Ponovno počinjem vjerovati da postoji to "nešto" zapisano negdje gore, u zvijezdama, ili u čemu već...

Da mnogo toga možemo kontrolirati, ali neke stvari ipak ne. Da postoje stvari koje nam se dogode iz vedra neba, bez najave, a pogode nas kao grom... To je sudbina, vjerujem.

Dobiti neočekivano, vidjeti nešto što nikada nismo pomislili da ćemo vidjeti. Kada nas život odvede na neki novi put, valjda predviđen za nas...

Jer... Istina je... Da ne vjerujemo da postoji nešto više, bolje za nas... Da ne vjerujemo da smo predodređeni za nešto, živjeli bi samo dan za danom, isprazno, pokušavajući dobiti stvari koje želimo, ne nadajući se nemogućemu. 

Ovako... Vjerujući u to da mi je sudbina namijenila nešto dobro, živim svaki dan pokušavajući doći do toga. Nadam se i radujem, vjerujem i borim se. 

I znam da će sve biti bolje, ljepše, sretnije... Mora.

Blogonagrada

Još jedna divna nagrada stigla mi je od Wildchild. Hvalaaa :)

Pitanja služe da se na njih odgovori (valjda :D ), pa evo krećem.

1. Najdraži make-up proizvod?

Neodlučna sam, ali mogla bih reći Maybelline The colossal volum' express maskara

2. Najdraži modni trend 2011/2012?

Mislim da ću odabrati Petar Pan kragne. :D

3. Najdraži desert?

Kornet od čokolade ili komad čokoladne torte. Šta ću kad stvarno volim čokoladu.

4. Najdraža boja?
Tamnoplava, ali volim i smeđu, crnu, pink, smaragdnozelenu... :)

5. Tvoje srednje ime?

Nemam ga, ali zato imam sto nadimaka.

6. Posljednja pjesma koju si slušao/slušala?

Hoobastank - The Reason

7. Mačke ili psi?

Psi. Veliki, ogromni. :D

8. Otkrij nešto o sebi što nikada nisi spomenuo/spomenula na svom blogu.

Teško je naći nešto takvo... Možda nisam spomenula da mrzim šišati kosu. :D I da imam u glavi isplanirano cijelo svoje vjenčanje. To je malo čudno. Malo puno. :D

Evo pravila:

1. Postavite nagradu na svoj blog
2. Linkajte u postu onoga tko vas je nominirao, kako biste mu zahvalili
3. Nominirajte 5 blogova koji imaju manje od 200 sljedbenika i dajte im to do znanja.

Dakle, 5 sretnih dobitnica suuuu: 

Sara 

Maybe 

Lexie & Angie 

Kika 

Elmedina 

I to bi bilo to.

Love, M.

 

Ponavljanje je majka znanja.

Ne možeš mi pobjeći iz misli sve i da hoćeš.

Sjedim vani i švrljam ovo. Obični papir i olovka, kako ugodna promjena.

Nisam u najboljim odnosima s tipkovnicom u zadnje vrijeme. Zapravo, nisam ni sama sa sobom u nekim dobrim odnosima.

Znam samo da si mi se uvukao u svaku misao, i samo bih htjela a si tu, da ti je stalo. 

Ne tražim romantiku, patetiku... Samo taj neki pogled, da znam da je stalo.

Ljeto je, odmaram, uživam, ali ipak... Fali to nešto, netko da mi pokaže da sam posebna, netko tko će me voljeti zbog onog što jesam, a ne zbog onog što bi mogla biti.

Istina je... Pa, da sam ja skoro 21-godišnja djevojčica, smušena, smotana i zbrkana.

Još vjerujem u ljubav, snove, čaroliju.

Nadam se najboljem, ali očekujem najgore.

I samo mi treba netko da me uzme za ruku i pokaže mi da stvarnost može biti ljepša od snova... :)

'Look at the stars, look how they shine for you...'

Samo mi treba zagrljaj.

Dođu oni dani kad te uhvati sjeta. I spoji se par takvih dana, onako, bez najave.
Pa šutim i mislim se, maštam i pokušavam staviti osmijeh na lice. Ne ide baš, jer sve što želim se trenutno čini tako daleko, neostvarivo. Znam da ću se opet smijati, voljeti... Da ću opet biti zadovoljna svojim životom, sretna onime što imam, i neću se zamarati onime što nemam. Ali sada nije to vrijeme. Sada mi fali taj netko moj. Opet. Kad svi pobjegnu na svoju stranu, da on ostane tu, na mojoj. Da ne mislim ni o čemu osim o nama.
Nedostaje mi moja ekipa, druženje po Mostaru... Kave, šetnje, ma sve. I mislim da će za par dana, kad ih sve ponovno vidim, stvari biti bolje. Još kad dođe jesen, svo ono lišće, opet smijeh od jutra do mraka... Neću ni stići misliti ni na što drugo. Jesen, da, to je ono što trebam. Svoje ljude, slobodu. :)
I sad samo želim da me netko čvrsto zagrli. Ne treba reći da će sve biti u redu, ne treba reći ništa. Samo da osjetim da u mom životu postoji bar jedna sigurna stvar. Nešto što neće propasti, okrenuti mi leđa, nestati...

Sve što mi treba ispod ovog neba.

"I ne znam kako ni kada, ali u svim tim našim pričama, ludostima..." - zastao je i pogledao me, sa onim malim osmijehom u kutu usana. Uzvratila sam mu sličnim, čekajući da nastavi. "U svemu tome postala si jedino o čemu razmišljam. Volim te, znaš? Ali ne ono da te volim danas, sutra ne... Ili da te volim samo kad si kraj mene. Ne znam... Volim i tvoju najveću glupost, eto."
Napokon je prevalio te riječi preko usana. Znam da mu nije bilo lako, preponosan je on. Kad se sjetim naših početaka! Nije mi davao nikakav znak da mu je bar malo stalo. A vidi sada... Do čega smo došli.
Gledala sam ga i smješkala mu se. Znam da je očekivao da mu kažem da i ja njega volim. Mislim da to već pomalo i zna. "Pa, znaš da i ja tebe, ovaj, pa volim i ja tebe."- rekla sam zbunjeno.
Gledali smo se sekundama, a meni se činilo da je vrijeme stalo. Bio je tu, preda mnom, onako savršen, neiskvaren. Onaj koji mi je stavljao osmijeh na lice i bio razlog zbog kojeg sam svaku večer gledala kroz prozor, pokušavajući smiriti misli i zaspati. A sad je tu, uz mene. I tako će i ostati.

I napokon je sve bilo na svom mjestu. On, ja, pogledi. Naša srca, poljupci, razgovori, smijeh.
Sve je bilo baš onakvo kakvo je odavno i trebalo biti, baš onakvo kako sam se oduvijek nadala da će biti.
Dok su nam se prsti isprepletali znala sam da je to sve što trebam.

I maštam, uvijek maštam.

Maštati nije ništa loše, zar ne?
Maštati o stvarima koje se nikada neće dogoditi, o onima koje se možda i dogode...
Znam da silno maštanje stvara očekivanja, ali što ako sam sretna maštajući?
Napokon mi se vraćaju sve stare misli, stara "ja". Odmaram, gledam zvijezde. Ponovno su mi drage.
I maštam, uvijek maštam. Nekako mi je postao običaj uspavati se nekom pričom. U glavi si razvijem neki film, ma kako nestvaran, i zaspim k'o beba.
-Do what makes you happy.- netko je nekad rekao.
Ako je tako, onda si mogu dopustiti maštanje bez ozbiljnih granica, tipkanje do ranojutarnjih sati, druženje s najdražom ekipom... Mogu si dopustiti sate i sate gledanja u ovo zvijezdano nebo. Sve dok mi je osmijeh na licu. :)


I sada
koračam sretnija,
koračam hrabrija.

Ljeto on, mozak off!

Zapostavila sam blog, i sad počinje vrijeme ispravljanja. Ispiti su (skoro) gotovi, ljeto mi je napokon počelo. Falio mi je blog, falili ste mi vi. Trebat' će mi sto godina da pročitam sve zaostatke, ali polako. :)
Pisala sam ovih dana, švrljala po papirima gotovo svaki dan, podsjećajući se na onu sebe od 14-15 godina, koja je svaku večer pisala dnevnik i čitala ono napisano prethodnog dana.

Novosti?
Dobro sam. Mislila sam da ću nakon velikog priznanja i cijele te priče biti danima nikakva, ali nisam. Došla sam doma, smirila se, prihvatila stanje kakvo jeste i odlučila u potpunosti uživati u ljetu, bez razmišljanja i brige oko nepotrebnog. I bilo je tako par dana... Dok se nisam čula s njim neku večer, a onda ga i vidjela jučer. Here we go again. Sve po starom, ali tješim se da će proći. I gore stvari su prolazile...
Počela sam se radovati ljetu, stalno pravim nove planove i nadam se da će se bar pola od njih ostvariti. Sretna sam jer sam doma, jer sam se vratila u svoju sobu. Ne nedostaje mi Mostar ni stan ni upola koliko sam mislila. Volim svoju vagu, sluša me u zadnje vrijeme. Volim svoje prijatelje, koji mi već sada užasno fale, i jedva čekam da ih sve vidim. Neke ću viđati češće, neke malo rijeđe, neke nikako do jeseni... Ljudi, volim vas, ja bez vas ne bih mogla ništa. Tek sad vidim kolika je sreća biti okružen ljudima koje voliš i koji te vole, u koje imaš potpuno povjerenje, s kojima ti sati prolete u minuti... S kojima i šutnja zna biti ugodna. I ne treba mi ništa više od toga. Oni su moja doza sreće, hrabrosti, realnosti, smijeha i suza, sve po potrebi.
Raduje me pomisao na jesen. Ovo je bila dobra godina, ali iduća će biti još bolja, uvjerena sam u to.
Čekam more, vrućine, lijenčarenje i gledanje filmova po pola dana. Tek se privikavam kako je to ne učiti. :P

Stavljam osmijeh na lice. To je dodatak koji ću cijelo ljeto nositi.
Imam i previše razloga da budem sretna, moram postati toga svjesna. Neću više kukati zbog onog što nemam, već naučiti više cijeniti ovo što imam. Uživati, izlaziti, sređivati se, pisati, šetati, kupati se, piti kave i koktele... Ići na nova mjesta, pročitati ove 3 nepročitane knjige sa police. I još milijun drugih stvari.

A on... Bit' će mi u mislima vjerojatno još neko vrijeme. Ali u svakom slučaju mi je drago da sam mu rekla što osjećam, da sam to breme skinula s ramena. Ogromno je to olakšanje, vjerujte mi. Sad... Ne znam što nosi budućnost. Imam još neke male nade, za koje nisam sigurna trebam li ih ostaviti na miru ili smaknuti. O tome ću misliti nekada drugi put.

Želim vam ljeto za pamćenje, i čitamo se sada malo češće. :-*