Dvadesetprvi iliti Kako odrastam -dio II.

Dođu ti neki dani kad ti se ništa ne da.
Kad u glavi vrtiš sto puta isti film, pokušavaš dokučiti zašto i kako.
Pa odjednom ne voliš sve što si volio, i htio bi pobjeći negdje daleko i probati nešto novo.

My place.

 Ovih dana sam takvog raspoloženja.
Ali i to je prolazna stvar.
Tuga dođe i prođe. Rasprši se kao balon od sapunice.

Jedan od dana kad sve slikam.

 I kao da je nije ni bilo.
Baciš sve loše iza sebe i kreneš dalje.
Hodaš i raduješ se. Smiješ se i ne misliš na loše stvari jer znaš da je onih dobrih više.
A za njih vrijedi trpjeti, čekati i nadati se.

4  h ujutro. Mimi's b-day, nakon neuspješnog guranja auta. ^ ^

 I shvatiš da zbog ljudi koji te vole moraš ići dalje. Nabaciti osmijeh. Tih par loših dana gurnuti sa strane...

Addicted to you.

 Ponovno voljeti sve što i do sada.

Moj nered, papiri s citatima <3

 Smijati se glupostima.

Kako ubiti cimera dok je u wc-u :D (Nije uspjelo, ne brinite)

Biti dijete, jer još uvijek to i jesam. I nadam se da ću i ostati.

Volim Winnie-ja, ne volim svoj kompjutor.

Puštam da me uspomene savladaju s vremena na vrijeme. 

I dobre i loše. Puštam da se sjećanja vrate, ona loša kao lekcije, a ona dobra kao razlog za osmijeh.

Ljeto, poslijepodne, kavica sa sekom.

I dovoljna je sitnica da ti uljepša dan. Mala stvar kao podsjetnik da netko misli na tebe, da te voli.
Ima li boljeg osjećaja od toga?

Uspomene <3

Što sam htjela reći sa ovim postom?
Pa... Kako medalja ima dvije strane, tako i život.
Koliko god divnih dana proživjeli, svakome dođu oni sivi, i misli kako će zauvijek biti tako.
Nekako sam s godina od pesimista prerasla u optimista, drago mi je zbog toga.
U redu je biti nikakav, tužan. U redu je plakati. Ali s vremena na vrijeme.
Život je "šaka suza, vrića smija", rekli bi TBF-ovci.
Uzimam njihove mjere, puštam da mi bude puno više smijeha nego suza.
Prihvaćam stvarnost, mijenjam što mogu, uživam u onome što mi se sviđa.
Napokon prihvaćam sebe.

Nekad prije skoro godinu dana.

Na kraju večeri, kad se skinu maske i ostanemo sami, svi smo mi ljudi.
Sretni, tužni, uzbuđeni, uspješni, zadovoljni, lijepi ili manje lijepi. Ali još uvijek ljudi.
Samo je pitanje tko na kraju dana za sebe može reći da je čovjek.
Zato... Carpe diem. Možda je samo jedan osmijeh dovoljan za popraviti nekome dan.
Poziv, poruka, zagrljaj. Ja znam da je to za mene i više no dovoljno...

                                                                                               ... nastaviti će se.