Blogonagrada II.

Drage kolegice blogerice Cynical Romantic i Meow mi dodijeliše Versatile Blogger nagradu, a kako volim čitati random stvari o drugim blogerima, valjda je pošteno napisati i par stvari o sebi (opet).
Sličan post sam već pisala ovdje, pa ću pokušati da se ne ponavljam.

Prije svega - pravila:

- zahvaliti osobi koja vas je nagradila, odnosno u mom slučaju osobama. Hvala cure :)

- staviti link na njihove blogove

Ponovno: Meow i Bitchy, za one koji linkove nisu skužili na početku.

- odabrati 15 blogera koje ste otkrili ili ih redovno pratite

And the Oscar goes to:

1. Sara ~ Sara's magical world
2. Violet fairy ~ Diary of beauty
3. Biberlee ~ Džumbus
4. Electric Anleah ~ Electric Anleah
5. Maja Sanela ~ Get Sparkly
6. Lexie & Angie ~ Lia's beautyland
7. Jagoda ~ Life is shabby
8. Elmedina ~ Neki novi klinci
9. Smizlicazaza ~ Smizlicazaza's Blog
10. Sura Dancer ~ There are short-cuts to happiness, and dancing is one of them...
11. Iva ~ My Perfect Lounge
12. Matea ~ Click 4 Chic
13. Matea ~ My Fashion Nook
14. Marija ~ Seed of joy
15. Snow ~ Snow White's beauty case



Uhh, ovo je bio najteži dio posla, pošto sam vidjela da je dosta vas već pisao ovakve nagrada - postove.

- nominirati ih za Versatile Blogger Award

Pa, nominirane ste, drage dame. Nadam se da će bar neke tipkati ovakve postove, da mi znatiželjni imamo što čitati. :D

- reći 7 random stvari o sebi

1. Uvijek nosim previše stvari sa sobom. Pretjerujem u pakiranjima, pa trenutno imam spremne tri putne torbe, a spremila sam pola stvari. (Sutra idem na fax, već u srijedu sam doma).

2. Ne volim mačke. Možda ih čak i mrzim. Uvijek su mi bile jezive sa onim očima, kandžama i dlakama koje opadaju posvuda.

3. Volim citate, pa ih dnevno pročitam bar desetak.

4. Ne volim mlijeko. Jedino mogu podnijeti kapljicu - dvije u kavi.

5. Obožavam bebe. A i one mene. :D

6. Volim kuhati, ali ne volim praviti kolače. Volim ih jesti, da.

7. Rijetko se javljam na mobitel jer ga gotovo nikad ne čujem. I volim sms-ove. 

Gotova sam.
Više mi ništa ni ne pada na pamet.

Uživajte, M.

Durilica.

Ne ljutim se često.
Zapravo, mislim da se uopće ne ljutim, čak i na stvari na koje bi se drugi ljudi naljuti sto puta.
Jel se ljuti kad ne pričaš s nekim jer je bezobrazan / previše neozbiljan / i slično? Ne znam ja to.
Nekako to "progutam" i idem dalje.

Rijetko me što može izbaciti iz takta, ali ljuti me kad ne znam nešto što želim znati.
Nije da su to neke državne tajne ili stvari koje bi promijenile civilizaciju.
Da znam te stvari, i dalje ne bih osvojila Nobelovu nagradu ili bila milijunaš.
Sve bi bilo isto kao i sada, samo bih ja bila sretnija.
Pa zašto mi ne reći?
Ali ne...

Ne znam do kada ću odolijevati potrebi da neke ljude pošaljem u 3 pm.
Život će mi biti tužniji, ali manje kompliciran.
I neće više biti

raspoloženja. Ovo nije prijetnja, samo upozorenje. :D

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio III.

 Ima li boljeg dana za završiti triologiju o rođendanu nego na sam rođendan? Valjda nema.
Pa, sretan mi rođendan. :)
Nisam mislila da će biti ovoliko ovih b-day postova. Plan mi je bio ukratko se podsjetiti na sve stvari koje su prethodne godine napravile vrijednima pamćenja. Iz nekoga razloga su se ovi postovi svidjeli mojim prijateljima (uživaju u pažnji, da :D ).  Damir je rekao: 'Ja bi da ih bude deset, ili dvadeset, ili koliko budeš imala slika'. Dosta tri, možda i previše.
Nekako sam se odjednom od izbjegavanja stavljanja privatnih slika prebacila na stavljanje hrpe takvih slika.
To mi je dobro došlo, sada mi se ovaj blog čini više "mojim".

Nisam si za ovaj rođendan ništa kupila, nije mi baš ni palo na pamet.
Zato si poklanjam ove postove i sve ove divne ljude i trenutke na njima. Boljeg poklona mi nema.

Nekad je potrebno tako malo da učini mnogo više.

Umjesto da pričam zašto mi ovaj rođendan nije drag, usredotočiti ću se na ono zbog čega mi je drago da sam starija.

Prvo, s godinama sretneš divne ljude koji ti obilježe život.
Ljude s kojima se ne moraš vidjeti mjesecima, a kada se napokon sretnete, kao da vrijeme između dva sastanka nije niti postojalo.

Since 1992. ♥

Uživam u ozbiljnim raspravama, dubokim razgovorima, dijeljenju dobrog i lošeg...

Moje.

... kao i u lavinama smijeha, uvijek novim forama...

Miševi.

Zbog ljudi oko mene ni cjelodnevna predavanja nisu ni upola naporna. I ispričavam se svim kolegama kojima smo prouzročili traume našim smijanjem, pjevanjem ili nečim trećim. I ove godine ćemo.

Manageri moji.

U srcu čuvam sve one posebne trenutke, trenutke zbog kojih ne žalim što vrijeme previše brzo juri.
Sve ono što mi život čini ispunjenim.
I u ovim trenucima dosade, kad jedva čekam povratak u kolotečinu, raduje me pomisao na bezbrojne nove avanture i izazove koji su preda mnom...

Summer 2012. ♥

... i na bezbroj novih divnih trenutaka koje ću spremno pohraniti u srce.

MiMi.

Radujem se novih 365 dana koji su preda mnom.
Nadam se da će tu biti puno smijeha, kava, šetnji, ocjena u indexu, ljubavi...
Svega onoga što si želim, samo bez puhanja svijeće.
Zapravo, možda i zapalim bar jednu. Čovjek nikada nije prestar za to, zar ne?

Želim upoznati nove ljude, sklopiti nova prijateljstva. Želim putovati, svugdje, gdje me god put (i budžet) odnese. Želim i dalje biti sebi komplicirana, drugima jednostavna.

'All we need is candle light...'

Prilično sam zadovoljna kakva sam osoba postala. Uvijek ima nešto što želim promijeniti, ali u suštini drago mi je da sam još uvijek dijete koje se raduje svojoj, ali i tuđoj sreći. Maštam i sanjam, i to me čini sretnom.

Me.

Na kraju se sve svodi na

Love, oh love!

Ljubav. Najveća pokretačka snaga.
Ljubav prema pisanju, ljubav prema ljudima. Ljubav prema ljubavi.
Nje nikada dosta. Ne znam kako bih bez nje.
Zato hvala mojoj obitelji i prijateljima što me trpe i kad samu sebe ne podnosim, što su uvijek tu za mene.
Hvala vama blogerima na divnim komentarima, na tome što me vaši postovi tako često nasmiju i razvesele.
Volim vas sve.

Volim voljeti.

                                                                           - Kraj. -

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam -dio II.

Dođu ti neki dani kad ti se ništa ne da.
Kad u glavi vrtiš sto puta isti film, pokušavaš dokučiti zašto i kako.
Pa odjednom ne voliš sve što si volio, i htio bi pobjeći negdje daleko i probati nešto novo.

My place.

 Ovih dana sam takvog raspoloženja.
Ali i to je prolazna stvar.
Tuga dođe i prođe. Rasprši se kao balon od sapunice.

Jedan od dana kad sve slikam.

 I kao da je nije ni bilo.
Baciš sve loše iza sebe i kreneš dalje.
Hodaš i raduješ se. Smiješ se i ne misliš na loše stvari jer znaš da je onih dobrih više.
A za njih vrijedi trpjeti, čekati i nadati se.

4  h ujutro. Mimi's b-day, nakon neuspješnog guranja auta. ^ ^

 I shvatiš da zbog ljudi koji te vole moraš ići dalje. Nabaciti osmijeh. Tih par loših dana gurnuti sa strane...

Addicted to you.

 Ponovno voljeti sve što i do sada.

Moj nered, papiri s citatima <3

 Smijati se glupostima.

Kako ubiti cimera dok je u wc-u :D (Nije uspjelo, ne brinite)

Biti dijete, jer još uvijek to i jesam. I nadam se da ću i ostati.

Volim Winnie-ja, ne volim svoj kompjutor.

Puštam da me uspomene savladaju s vremena na vrijeme. 

I dobre i loše. Puštam da se sjećanja vrate, ona loša kao lekcije, a ona dobra kao razlog za osmijeh.

Ljeto, poslijepodne, kavica sa sekom.

I dovoljna je sitnica da ti uljepša dan. Mala stvar kao podsjetnik da netko misli na tebe, da te voli.
Ima li boljeg osjećaja od toga?

Uspomene <3

Što sam htjela reći sa ovim postom?
Pa... Kako medalja ima dvije strane, tako i život.
Koliko god divnih dana proživjeli, svakome dođu oni sivi, i misli kako će zauvijek biti tako.
Nekako sam s godina od pesimista prerasla u optimista, drago mi je zbog toga.
U redu je biti nikakav, tužan. U redu je plakati. Ali s vremena na vrijeme.
Život je "šaka suza, vrića smija", rekli bi TBF-ovci.
Uzimam njihove mjere, puštam da mi bude puno više smijeha nego suza.
Prihvaćam stvarnost, mijenjam što mogu, uživam u onome što mi se sviđa.
Napokon prihvaćam sebe.

Nekad prije skoro godinu dana.

Na kraju večeri, kad se skinu maske i ostanemo sami, svi smo mi ljudi.
Sretni, tužni, uzbuđeni, uspješni, zadovoljni, lijepi ili manje lijepi. Ali još uvijek ljudi.
Samo je pitanje tko na kraju dana za sebe može reći da je čovjek.
Zato... Carpe diem. Možda je samo jedan osmijeh dovoljan za popraviti nekome dan.
Poziv, poruka, zagrljaj. Ja znam da je to za mene i više no dovoljno...

                                                                                               ... nastaviti će se.

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio I.

Odbrojavam sitno do rođendana. Dvadeset i prvi. Opa.
Osjećam se staro. Prvo sam bila pokisla zbog činjenice da ću uskoro biti punoljetna u svim zemljama, a kada mi je tata rekao da je vrijeme da se uozbiljim i nađem kakva ozbiljna momka... Genijalno.
I tako se meni nije ni slavio rođendan. Velik mi se to broj čini, a osjećam se tako mlada i neiskusna. :P Kakva ozbiljnost? Šta mi fali?
Danas cijeli dan fotkam nešto. Dosada nekad zna biti i korisna, ali rijetko, da. Pa kopam po folderima i tražim neke drage slike, kojih ima i previše. Shvatim da  ne trebam žaliti za godinama. Bilo je to dobro vrijeme, a sve mi se čini da će ovo koje dolazi biti još bolje.
Zato će do rođendana biti par ovih "više slika - manje riječi" postova, kao podsjetnik na sve ono što sam naučila, doživjela, na čemu trebam biti zahvalna godinama koje su iza mene.


Obitelj je dar koji često ne znamo cjeniti. I ja sam milijun puta ljuta na njih, pa poželim nestati i ne viđati ih neko vrijeme. Ali to su ljudi koji su tu s razlogom - da bezuvjetno vole, pomažu, slušaju.
Odrastam i mijenjam se, ali se njihova ljubav prema meni ne mijenja. Uvijek je ista: jaka, ponekad pritajena, ali uvijek prisutna. Zato se nemam razloga bojati godina koje dolaze, jer znam da će oni uvijek biti uz mene, ma što da se dogodi. A to bi mi trebalo biti i više no dovoljno.

Sister, sister, ja.

Mala zadovoljstva su ta koja me čine sretnom. Kava s dragim ljudima, šetnja, pisanje, neka dobra knjiga, zalazak sunca... I drago mi je da je tako. Drago mi je što se bez truda radujem sitnicama, što mi najmanja stvar kao što je sms može popraviti dan. 

Ili postajem manje smotana, ili je ovo prelako. Može li se čovjek zaljubiti u nokte? :D

To nije samo kava. Uz nju dobiješ razgovor, smijeh, društvo... :)

 Svaki dan je novi početak. Nova avantura. Prilika za učiniti nešto novo, prebroditi strah i biti hrabriji.
Još radim na tome.

Izgubiti se u šumi je super ako je društvo super. :P 

 Uistinu sam se promijenila u zadnje dvije godine. Naučila sam se izboriti za sebe, iznijeti svoje mišljenje, imati svoje "ja". Ne brinu me tuđi poslovi. Učim, trudim se, a rezultati će doći. Ili već dolaze.

Tad sam bila mlada. I učila sam. I bilo mi je dosadno, pa sam slikala cimericu.

Učim voljeti sebe. Mijenjati ono loše, čuvati dobro, truditi se svaki dan biti bolja osoba. Dobro, ne baš svaki dan.

"Al' samo su oči ogledalo duše."

Smijem se. Puno, nekada i previše. I tada nestanu sve brige, ostane onaj osjećaj sreće zbog ljudi koji ti stavljaju taj osmijeh na lice.

Znamo pisati pravilno engleski, samo nam to više nije zanimljivo.

Koliko nam je godina? Nije ni bitno.

Najdraža stvar koju su mi donijele godine su prijatelji.
Ljudi bez kojih ne bih mogla.
Volim vas sve.

Rekli smo ne duck face na Face, ali valjda to ne vrijedi za blog. Ubit' ćete me, znam. :D

Summertime, Stradun,  Z., M., D., ja. :D

 Negdje usput se uvjeriš da nije više ni bitno dal se dobro dobrim vraća. Naučiš ne vagati svaku sitnicu, preći preko nečega, zahvaliti na svemu što imaš.

Hvala siss <3

 

Pronađeš sebe, a da toga nisi ni svjestan.
Odjednom si... Ti.

Mostar, Stari most at night.

Naučila sam i ne zaboraviti sanjati.
Težiti nečemu većem, boljem. Jer, da nema nade, koji bi smisao svega bio?
"Good things come to those who wait." I koji vjeruju, ja bih nadodala.

Dreams do come true.

         

                                                                                          ... nastaviti će se.

She will be loved.

Sjedim u mračnoj sobi, pokušavajući prizvati sve one uspomene.
Jedino su mi one ostale od onoga što sam donedavno zvala "mi". A sve zbog glupog straha!
Ostala sam bez tebe jer sam se bojala pokazati koliko mi je stalo.
Ja i moje emocionalne gluposti! Čuvajući srce od ponovnog rastavljanja i sastavljanja, glumim ledenu kraljicu. Puštam da drugi misle kako je njima više stalo do mene nego meni do njih, a zapravo je potpuno obrnuto. Stalo mi je, i previše. To i je moj problem, previše se vežem za ljude.
Previše sam se vezala i za tebe, ali ti nisam rekla to. Nisam ti rekla da ne želim nikoga drugog kraj sebe, da si jedini kraj koga mogu biti potpuno svoja, bez maski, bez umjetnog smijeha i usiljenih razgovora.
I sada nisi više tu. Ali više od činjenice da trenutno nisi kraj mene boli me pomisao na to da misliš kako mi nisi značio. Pustila sam te da vjeruješ kako mi i nije baš stalo do tebe. Da sam pokazala barem malo više truda, možda bi ovo naše i potrajalo... Ali ne.
Sada je ionako prekasno, ti si krenuo dalje. I ja ću, valjda... I usput naučiti da me možda neće svaki put dotući ako kažem što osjećam.

"Ja želim ne samo da budem voljena, već da mi se to i kaže; svijet šutnje dovoljno je prostran s one strane groba." George Eliot

* P.S. Tekst je napad neke inspiracije, ne i osobni doživljaj. Iako se malo pronalazim u njemu, moram priznati...


 Raspoloženje: Maroon 5 - She will be loved

                                                                                                                     xoxo, M.

Ne volim kad nisi tu.

Navikla sam na tebe.
To nije dobro, znači da mi nedostaješ kad nisi tu, a to nisam željela.
Nisam se željela vezati za tebe, da mi uđeš u misli. Nije mi to trebalo.
Ali valjda se mene ništa ne pita, moram prihvatiti što dobijem i nositi se s tim.
I tako se nosim s ovim osjećajem, s tim da bih da si sada tu.
Fale mi tvoje gluposti, da se potpuno izgubim u rečenicama, ali da mi cijelo vrijeme ne silazi osmijeh s lica.
Zanimljivo je kako me i izluđuješ i zaluđuješ u isto vrijeme. Nekada bih te najradije poslala negdje daleko daleko, a onda opet jedva čekam da te uhvatim online...
Minute sporo prolaze bez tebe. Nikako da dođe vrijeme za spavanje. A naprotiv, kad si tu, vrijeme leti nepojmljivo brzo. I zabavno, u svakom slučaju.
Što želim? Želim da ovo potraje. Da te potpuno upoznam, da se i dalje smijemo.
Da ponovno pobjegnemo u Dreamland. :)

Endless summer.

Čim krenem ponovno nositi traperice, znam da je ljeto gotovo.
Takvi su mi zadnji dani.
Nema više vrućine, sladoleda, toplih večeri. Jesen stiže.

Bilo je ovo dobro ljeto, možda i bolje od očekivanog. Pamtit' ću ga po mnogo toga. Bilo je tu svašta...
Od izlazaka, koncerata, pa do izležavanja. Moji Kanađani, partyjanje gdje se stigne.
Pamtit' ću onaj zagrljaj s Marom kad je nakon dva mjeseca došla iz Dbk-a samo na dan-dva.
Bilo je tu milijun kava u Rafaellu, puno sladoleda, šetnje i zezancije.
Nikad neću zaboraviti onih par dana sa Mirjanom, Draženom i Zvonom, kavu na Stradunu, penjanje po stjenama i naša noćna kupanja. To se ne ponavlja... <3
Ovo ljeto mi je nedostajalo šetnji, ali valjda će se to nadoknaditi sada najesen.
Pamtiti ću milijun filmova i tipkanje do dugo u noć, Summer paradise na repeatu i zvijezdane noći.
Kroz ljeto se provukao i tajanstveni T., koji mi nikako ne da da ga upoznam kako spada. Ni sama ne znam zašto. I ne znam što me to vuče k njemu, drugačiji je... Nisam pametna oko toga.

Jesen je pred vratima. Raduje me Marin povratak, opet intenzivno druženje s Damirom, cimerstvo s Nikky, kave s Draženom, najluđa ekipa... Hvata me neki optimizam, ni sama ne znam odakle to. :D

'Happy girls are the prettiest.' - kažu. Zato, osmijeh na lice i u nove pobjede. :)

Moja slika s ljetovanja :D

Obožavam ovu sliku.

I <3 Dbk, over and over again.

''Voli mi se netko. Onako ludački. Da sam tužna kada ga nema. Da drhtim kada zove. Da držim palčeve da dođe. Da želim da ne ode još koji sat...''

Random one.

Fali mi kiša.
Onaj zvuk lupanja o prozor, osjećaj kao da pere ulice, ispire sve brige, donosi nešto novo.
Ljeto je bilo dobro. Ali... Nisam mislila da ću ovo reći, ali čekam jesen.
Opet povratak u kolotečinu, u moj Mostar.
Šuškanje lišća pod nogama, promjene. Svaki dan začiniti s nečim novim.
I smijeh. Fali mi smijeh. Moji luđaci, višesatne priče, šetnje...
Imala sam osjećaj da će ovo biti dobro vrijeme. Sada ne znam više, ali želim saznati.
Bez planova, očekivanja. Samo živjeti, hodati, radovati se.
Još malo, još malo. 

Slušam Summer paradise dok pokušavam odvratiti misli od Njega.
Hoće li kiša i to odnijeti?

Dirty little secrets.

Svi mi imamo tajne. Male, velike, djetinjaste, ozbiljne.
One čije nam otkrivanje ne bi prestavljalo veliki problem, ali i one koje bi, kada bi se saznale, djelovale poput lavine, rušeći pred sobom previše toga...
Ne volim baš tajne. Znam da je u redu držati neke stvari samo za sebe, i radim to, ali to su stvari koje ne bi povrijedile nikoga da se doznaju. Možda bi eventualno mene osramotile. Ali ono samo malo. :P

Što ako netko vama blizak ima tajnu?
Tajnu koju vi već dugo slutite, ali svaki put prelazite preko toga u strahu da će njeno otkrivanje uništiti sve što vas okružuje... Sve u što godinama vjerujete moglo bi postati samo jedna  velika laž.
I što ako u pitanju niste samo vi, nego i ljudi oko vas? Ako bi to otkrivanje značilo povrijediti druge?
Što učiniti?

 

Previše puta sam prešla preko nečega da ne bih povrijedila druge.
Možda je i bolje tako, ali postoji to nešto u meni što vrišti za istinom. Što se trgne svaki put na znak laži, i onda danima nemam mira. Znam da bi istina bila užasna, ali da li je laž čak i gora?
Počinjemo li misliti da je bolje živjeti u izmišljenoj sreći, nego govoriti istinu, pa kako bude?

Imam li pravo zbog vlastite potrebe za istinom uništiti živote drugima?
Istina, to su vjerojatno iluzije koje će nastradati, ali ipak.
Imam toliko pitanja, a odgovora nigdje.
Znam samo da hoću istinu, ma kako teška bila. Razočarati ću se, pa što?
Bar ću znati na čemu sam. Znati ću kakvo mišljenje ubuduće trebam imati.

Ovako... Ubija me neznanje, ali i pomisao da je istina sve što slutim ubila bi vjerojatno i više...
Povrijediti sebe u potrazi za istinom - to mogu podnijeti. Povrijediti druge - na to još nisam spremna.

Sudbina, šta li.

Vjerujete li u sudbinu?

Vjerujete li da postoji neka viša sila koja sve pokreće?

Da se nešto jednostavno treba dogoditi...

Ja sam se već dugo pokušavala uvjeriti da ništa nije unaprijed određeno, da sve ovisi o nama.

Ako nešto želiš, moraš doći do toga... 

I je tako, ali samo djelomično.

Ponovno počinjem vjerovati da postoji to "nešto" zapisano negdje gore, u zvijezdama, ili u čemu već...

Da mnogo toga možemo kontrolirati, ali neke stvari ipak ne. Da postoje stvari koje nam se dogode iz vedra neba, bez najave, a pogode nas kao grom... To je sudbina, vjerujem.

Dobiti neočekivano, vidjeti nešto što nikada nismo pomislili da ćemo vidjeti. Kada nas život odvede na neki novi put, valjda predviđen za nas...

Jer... Istina je... Da ne vjerujemo da postoji nešto više, bolje za nas... Da ne vjerujemo da smo predodređeni za nešto, živjeli bi samo dan za danom, isprazno, pokušavajući dobiti stvari koje želimo, ne nadajući se nemogućemu. 

Ovako... Vjerujući u to da mi je sudbina namijenila nešto dobro, živim svaki dan pokušavajući doći do toga. Nadam se i radujem, vjerujem i borim se. 

I znam da će sve biti bolje, ljepše, sretnije... Mora.

Blogonagrada

Još jedna divna nagrada stigla mi je od Wildchild. Hvalaaa :)

Pitanja služe da se na njih odgovori (valjda :D ), pa evo krećem.

1. Najdraži make-up proizvod?

Neodlučna sam, ali mogla bih reći Maybelline The colossal volum' express maskara

2. Najdraži modni trend 2011/2012?

Mislim da ću odabrati Petar Pan kragne. :D

3. Najdraži desert?

Kornet od čokolade ili komad čokoladne torte. Šta ću kad stvarno volim čokoladu.

4. Najdraža boja?
Tamnoplava, ali volim i smeđu, crnu, pink, smaragdnozelenu... :)

5. Tvoje srednje ime?

Nemam ga, ali zato imam sto nadimaka.

6. Posljednja pjesma koju si slušao/slušala?

Hoobastank - The Reason

7. Mačke ili psi?

Psi. Veliki, ogromni. :D

8. Otkrij nešto o sebi što nikada nisi spomenuo/spomenula na svom blogu.

Teško je naći nešto takvo... Možda nisam spomenula da mrzim šišati kosu. :D I da imam u glavi isplanirano cijelo svoje vjenčanje. To je malo čudno. Malo puno. :D

Evo pravila:

1. Postavite nagradu na svoj blog
2. Linkajte u postu onoga tko vas je nominirao, kako biste mu zahvalili
3. Nominirajte 5 blogova koji imaju manje od 200 sljedbenika i dajte im to do znanja.

Dakle, 5 sretnih dobitnica suuuu: 

Sara 

Maybe 

Lexie & Angie 

Kika 

Elmedina 

I to bi bilo to.

Love, M.

 

Ponavljanje je majka znanja.

Ne možeš mi pobjeći iz misli sve i da hoćeš.

Sjedim vani i švrljam ovo. Obični papir i olovka, kako ugodna promjena.

Nisam u najboljim odnosima s tipkovnicom u zadnje vrijeme. Zapravo, nisam ni sama sa sobom u nekim dobrim odnosima.

Znam samo da si mi se uvukao u svaku misao, i samo bih htjela a si tu, da ti je stalo. 

Ne tražim romantiku, patetiku... Samo taj neki pogled, da znam da je stalo.

Ljeto je, odmaram, uživam, ali ipak... Fali to nešto, netko da mi pokaže da sam posebna, netko tko će me voljeti zbog onog što jesam, a ne zbog onog što bi mogla biti.

Istina je... Pa, da sam ja skoro 21-godišnja djevojčica, smušena, smotana i zbrkana.

Još vjerujem u ljubav, snove, čaroliju.

Nadam se najboljem, ali očekujem najgore.

I samo mi treba netko da me uzme za ruku i pokaže mi da stvarnost može biti ljepša od snova... :)

'Look at the stars, look how they shine for you...'