Ponavljanje je majka znanja.

Ne možeš mi pobjeći iz misli sve i da hoćeš.

Sjedim vani i švrljam ovo. Obični papir i olovka, kako ugodna promjena.

Nisam u najboljim odnosima s tipkovnicom u zadnje vrijeme. Zapravo, nisam ni sama sa sobom u nekim dobrim odnosima.

Znam samo da si mi se uvukao u svaku misao, i samo bih htjela a si tu, da ti je stalo. 

Ne tražim romantiku, patetiku... Samo taj neki pogled, da znam da je stalo.

Ljeto je, odmaram, uživam, ali ipak... Fali to nešto, netko da mi pokaže da sam posebna, netko tko će me voljeti zbog onog što jesam, a ne zbog onog što bi mogla biti.

Istina je... Pa, da sam ja skoro 21-godišnja djevojčica, smušena, smotana i zbrkana.

Još vjerujem u ljubav, snove, čaroliju.

Nadam se najboljem, ali očekujem najgore.

I samo mi treba netko da me uzme za ruku i pokaže mi da stvarnost može biti ljepša od snova... :)

'Look at the stars, look how they shine for you...'

Samo mi treba zagrljaj.

Dođu oni dani kad te uhvati sjeta. I spoji se par takvih dana, onako, bez najave.
Pa šutim i mislim se, maštam i pokušavam staviti osmijeh na lice. Ne ide baš, jer sve što želim se trenutno čini tako daleko, neostvarivo. Znam da ću se opet smijati, voljeti... Da ću opet biti zadovoljna svojim životom, sretna onime što imam, i neću se zamarati onime što nemam. Ali sada nije to vrijeme. Sada mi fali taj netko moj. Opet. Kad svi pobjegnu na svoju stranu, da on ostane tu, na mojoj. Da ne mislim ni o čemu osim o nama.
Nedostaje mi moja ekipa, druženje po Mostaru... Kave, šetnje, ma sve. I mislim da će za par dana, kad ih sve ponovno vidim, stvari biti bolje. Još kad dođe jesen, svo ono lišće, opet smijeh od jutra do mraka... Neću ni stići misliti ni na što drugo. Jesen, da, to je ono što trebam. Svoje ljude, slobodu. :)
I sad samo želim da me netko čvrsto zagrli. Ne treba reći da će sve biti u redu, ne treba reći ništa. Samo da osjetim da u mom životu postoji bar jedna sigurna stvar. Nešto što neće propasti, okrenuti mi leđa, nestati...

Sve što mi treba ispod ovog neba.

"I ne znam kako ni kada, ali u svim tim našim pričama, ludostima..." - zastao je i pogledao me, sa onim malim osmijehom u kutu usana. Uzvratila sam mu sličnim, čekajući da nastavi. "U svemu tome postala si jedino o čemu razmišljam. Volim te, znaš? Ali ne ono da te volim danas, sutra ne... Ili da te volim samo kad si kraj mene. Ne znam... Volim i tvoju najveću glupost, eto."
Napokon je prevalio te riječi preko usana. Znam da mu nije bilo lako, preponosan je on. Kad se sjetim naših početaka! Nije mi davao nikakav znak da mu je bar malo stalo. A vidi sada... Do čega smo došli.
Gledala sam ga i smješkala mu se. Znam da je očekivao da mu kažem da i ja njega volim. Mislim da to već pomalo i zna. "Pa, znaš da i ja tebe, ovaj, pa volim i ja tebe."- rekla sam zbunjeno.
Gledali smo se sekundama, a meni se činilo da je vrijeme stalo. Bio je tu, preda mnom, onako savršen, neiskvaren. Onaj koji mi je stavljao osmijeh na lice i bio razlog zbog kojeg sam svaku večer gledala kroz prozor, pokušavajući smiriti misli i zaspati. A sad je tu, uz mene. I tako će i ostati.

I napokon je sve bilo na svom mjestu. On, ja, pogledi. Naša srca, poljupci, razgovori, smijeh.
Sve je bilo baš onakvo kakvo je odavno i trebalo biti, baš onakvo kako sam se oduvijek nadala da će biti.
Dok su nam se prsti isprepletali znala sam da je to sve što trebam.

I maštam, uvijek maštam.

Maštati nije ništa loše, zar ne?
Maštati o stvarima koje se nikada neće dogoditi, o onima koje se možda i dogode...
Znam da silno maštanje stvara očekivanja, ali što ako sam sretna maštajući?
Napokon mi se vraćaju sve stare misli, stara "ja". Odmaram, gledam zvijezde. Ponovno su mi drage.
I maštam, uvijek maštam. Nekako mi je postao običaj uspavati se nekom pričom. U glavi si razvijem neki film, ma kako nestvaran, i zaspim k'o beba.
-Do what makes you happy.- netko je nekad rekao.
Ako je tako, onda si mogu dopustiti maštanje bez ozbiljnih granica, tipkanje do ranojutarnjih sati, druženje s najdražom ekipom... Mogu si dopustiti sate i sate gledanja u ovo zvijezdano nebo. Sve dok mi je osmijeh na licu. :)


I sada
koračam sretnija,
koračam hrabrija.

Ljeto on, mozak off!

Zapostavila sam blog, i sad počinje vrijeme ispravljanja. Ispiti su (skoro) gotovi, ljeto mi je napokon počelo. Falio mi je blog, falili ste mi vi. Trebat' će mi sto godina da pročitam sve zaostatke, ali polako. :)
Pisala sam ovih dana, švrljala po papirima gotovo svaki dan, podsjećajući se na onu sebe od 14-15 godina, koja je svaku večer pisala dnevnik i čitala ono napisano prethodnog dana.

Novosti?
Dobro sam. Mislila sam da ću nakon velikog priznanja i cijele te priče biti danima nikakva, ali nisam. Došla sam doma, smirila se, prihvatila stanje kakvo jeste i odlučila u potpunosti uživati u ljetu, bez razmišljanja i brige oko nepotrebnog. I bilo je tako par dana... Dok se nisam čula s njim neku večer, a onda ga i vidjela jučer. Here we go again. Sve po starom, ali tješim se da će proći. I gore stvari su prolazile...
Počela sam se radovati ljetu, stalno pravim nove planove i nadam se da će se bar pola od njih ostvariti. Sretna sam jer sam doma, jer sam se vratila u svoju sobu. Ne nedostaje mi Mostar ni stan ni upola koliko sam mislila. Volim svoju vagu, sluša me u zadnje vrijeme. Volim svoje prijatelje, koji mi već sada užasno fale, i jedva čekam da ih sve vidim. Neke ću viđati češće, neke malo rijeđe, neke nikako do jeseni... Ljudi, volim vas, ja bez vas ne bih mogla ništa. Tek sad vidim kolika je sreća biti okružen ljudima koje voliš i koji te vole, u koje imaš potpuno povjerenje, s kojima ti sati prolete u minuti... S kojima i šutnja zna biti ugodna. I ne treba mi ništa više od toga. Oni su moja doza sreće, hrabrosti, realnosti, smijeha i suza, sve po potrebi.
Raduje me pomisao na jesen. Ovo je bila dobra godina, ali iduća će biti još bolja, uvjerena sam u to.
Čekam more, vrućine, lijenčarenje i gledanje filmova po pola dana. Tek se privikavam kako je to ne učiti. :P

Stavljam osmijeh na lice. To je dodatak koji ću cijelo ljeto nositi.
Imam i previše razloga da budem sretna, moram postati toga svjesna. Neću više kukati zbog onog što nemam, već naučiti više cijeniti ovo što imam. Uživati, izlaziti, sređivati se, pisati, šetati, kupati se, piti kave i koktele... Ići na nova mjesta, pročitati ove 3 nepročitane knjige sa police. I još milijun drugih stvari.

A on... Bit' će mi u mislima vjerojatno još neko vrijeme. Ali u svakom slučaju mi je drago da sam mu rekla što osjećam, da sam to breme skinula s ramena. Ogromno je to olakšanje, vjerujte mi. Sad... Ne znam što nosi budućnost. Imam još neke male nade, za koje nisam sigurna trebam li ih ostaviti na miru ili smaknuti. O tome ću misliti nekada drugi put.

Želim vam ljeto za pamćenje, i čitamo se sada malo češće. :-*

Čuvaj moje srce još, kad sretnem te da ga vratiš.

Svima koji su proteklih mjeseci čitali o mojim ljubavnim jadima, toj nekoj zaljubljenosti, koji su bili poticaj i podrška dužna sam ovaj post.

Trenutak ludosti ili hrabrosti, ni sama ne znam.
Dosadilo mi je čekati pravu priliku, mjesto i vrijeme. Vjerojatno je ne bih ni dočekala, kako je počelo.
I nađem se s njim.
Sve je to bilo prije 2-3  sata, dojmovi su još svježi... Možda i bolje da odmah ovo pišem, sutra vjerojatno ne bih mogla probuditi sve ove emocije koje mi kolaju po tijelu, dolaze iz srca u glavu, pa obrnuto, i tako non-stop.

Kažem mu da mi se sviđa već duže vrijeme... I pokušam na usne dozvati govor koji mi se odavno vrzma po glavi. Nenapadan, a opet iskren. Vjerojatno sam zvučala zbunjeno, možda glupo. Ne znam. Ja sam se osjećala malo izgubljeno u svemu tome. Kao da mu dajem svoje srce, ili bar dio njega, i samo čekam kad će ga zgaziti, zgnječiti, nešto. Nije. Bio je i suviše kulturan, normalan, fin... Baš onakav kakav i je. Samo mi je rekao da nije za veze i da voli biti sam. Ni sama ne znam kako sam reagirala na to. Odlučila sam ne očekivati ništa, ali mi ljudi smo takvi da se uvijek nečemu nadamo. Pa tako i ja, ne znam zašto sam mislila da je on taj koji me može ''popraviti'', pokazati mi kako je to kad si potpuno sretan...
Šetali smo i pričali o svemu i svačemu. Ne znam jesam mu bila naporna, zanimljiva... Ništa ne znam. Primjetila sam da se malo izgubim pored njega. Nisam baš sva svoja.

S jedne strane osjećam ogromno olakšanje što sam to uradila, jer znam da ne bih mogla još dugo po starome... Hrabrija sam ja nego što mislim. Čak se osjećam malo ponosno na sebe. Ne znam kako sam to uradila, ali uradila sam. Možda se to nekome čini kao glupost, reći nekome da ti se sviđa...Ali meni nije. Teško priznajem svoje osjećaje, teško pokazujem da mi je stalo. I sad cijela ta situacija, mjesecima zbrkana ja je odlučila da je vrijeme pokušati, pa kud puklo - da puklo. I puklo je po meni.

Ta druga strana priče... Ne znam kako nju opisati. Strah me da sada neću imati o čemu maštati, nadati se... Šetam večeras sama do stana, i po prvi puta u predugo vremena me zvijezde ne zanimaju. Najradije bih ih sve pošutala nogama, odgurnula, šta bilo. I lagano puše vjetar, a meni kao da ova noć odnosi sve želje, nade, očekivanja... Sve ono što me je mjesecima držalo "budnom", što mi je davalo poticaj...

Tužna sam jer eto ništa od moje bajke. Nije morala biti bajka, morala je samo biti moja, ma kakva priča to bila. Sad... Trebat' će mi i vremena i snage da pređem preko svega toga. Ali nisam sigurna želim li i mogu li to.
Dok me cimerica grlila, tješila me rječima "Bit' će drugi D.", a ja sam joj na to rekla "Ja ne želim drugog D.!"
Ne želim nikoga. Osim njega. Ali ništa od toga. Stari recept - isplakati se i krenuti dalje. Vrijeme će pokazati kako i kuda dalje.

Valjda će i moja sreća doći već nekada. Iako su mi sve manje nade u to.
Ovo je bilo nešto pravo, nešto stvarno, nešto i previše za sreću - osjećala sam to.

Neki drugi put.

Nisam mu danas rekla što osjećam prema njemu.
Nisam imala prilike, a kada sam mislila da ću ju imati uhvatila me tolika panika, da je vjerojatno bolje da sam dobila još par dana "pripreme".
Prijateljica mi je dala dobar savjet: "Ne brini. Najvažnije je da si odlučila reći mu. I to je veliki pomak. Trenutak je sada manje bitan."
Valjda.

Sad ostaje samo da u glavi još milijun puta ponovim mali govor i nastojim izbjeći tremu. Moći ću ja to, morat' ću. Do tada ću odmarati, učiti, šetati i lutati. Pokušati nadoknaditi propušteno. Pokušati biti sretna ovdje i sada.
A sutra... Polako, nek' bude što treba biti.

Nadam se nekom napadu kreativnosti, nekom postu o bilo čemu osim o njemu.
Do tada vas sve grlim. <3

Suddenly I'm feeling brave.

Dok sam čekala da me izvuku nakon pada u preko 3 metra duboku rupu, kroz glavu mi je prolazila samo jedna stvar: "Bilo bi bolje da je sve završilo ovdje i sada." Pet dana poslije ležim doma, i opet mi slična misao u glavi.

Ali ne, odganjam depresiju, skupljam hrabrost. Trebat' će mi. Trebat' će mi da objasnim svima šta je bilo, kako je bilo. Da preživim još tisuću "Hvala Bogu da si dobro, skoro si poginula."

Znam, hvala.

Ali najviše će mi hrabrosti trebati kad stanem pred njega sa odlukom da izbacim iz sebe sve ovo što me već mjesecima muči, guši i podapinje. Da prevalim to "Sviđaš mi se." preko usana, pa makar se odmah raspala.

Samo da se toga rješim.

Kako čudno, prije ove "nezgode" nije mi padalo na pamet da mu samo priđem i to kažem. Smišljala sam neke scenarije, što bi, kako bi, ali nisam mislila reći mu to u lice.
Ali sada... Sada mi se to čini kao najrazumnija opcija. I jedva čekam da to prođe. Čekam petak da ga pokušam uloviti na putu do stana. Molim se da i uspijem.
Ne znam kako će on reagirati.
Ne znam ni kako ću ja reagirati. Bit' ću prestravljena, ali se nadam da će ova navala hrabrosti znati kada treba izbiti na površinu.
Spremna sam podnijeti gotovo sve. Nije mi više važno. Predugo čekam na nešto, sada moram poduzeti nešto da umirim svoju glavu i srce, a za ostalo ću brinuti kasnije.

Valjda neće prelaziti cestu kad me vidi. Nadam se. Za ostalo ću već nekako.

Remember those walls I built?

Baš kad sam pomislila da stvari ne mogu biti gore, bacila sve nade u vodu i odlučila pustiti sve nek' ide gdje hoće, pomiriti se sa tim da ne napredujem nimalo, dogodi se preokret. I to kakav.

Slušam Halo. Od jučer mi je u ušima.

Dva dana provesti neko vrijeme nasamo s njim. Neopisivo. Tolika sreća da ti se cimerice smiju kad uđeš u stan jer se ponašaš kao luđakinja. Ali nema veze.
Nije bilo ništa romantično, samo put od faxa do stana skupa, ali napokon sam uspjela pričati s njim bez nekog trećeg, pričati o nečemu osim o faxu. I mislila sam da ću se izgubiti, ali nisam. Sve je išlo tako... Lako.
Tako normalno, divno. Još prebirem dojmove, još mu se probam sjetiti lica dok je koračao pored mene.
I poželim da je svaki dan takav. Nije. Možda bude, a možda bude i bolji od toga.

Kako god bude, moram naučiti ne očekivati. Moram biti sretna sa sitnicama i ne tražiti odmah više, više, sve.
Ako se treba dogoditi, valjda će se dogoditi. Danas ili sutra, na jesen ili nikad, to nije baš u mojoj moći.

Na meni je da smirim srce da ne iskoči svaki put kad ga vidim.

I da, on svira gitaru <3

Nagrada

Marinica mi je proslijedila zanimljivu nagradicu, pa da pokušam. :)

Pravila:

• Napisati 7 stvari o sebi
• Nagradu proslijediti 6 blogerica i obavijestiti ih o tome 

Krećem!

1. Nepopravljivi sam romantičar. Obožavam ljubavne filmove, romane, tužne pjesme, ruže i patetiku. I to je neizlječivo, uzalud mi pokušavati. Nema veze, volim to što mi je za idealnu večer potreban samo romantični film i ništa drugo.

2. Previše sam djetinjasta za svoje godine. Znam biti ozbiljna kad baš baš treba, ali inače se glupiram, skačem, pjevam, k'o beba. :D Valjda je to moj način borbe protiv odrastanja, preuzimanja odgovornosti za sve i svašta. Ili bar odgađanje istog.

3. Volim make-up, lakove, nakit, modu. Sve što i većina cura, samo možda malo više od većine cura. :D

4. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje. Ne samo bloga, nego i svega onoga za što sam prije imala vremena, a i inspiracije...

5. Vjerujem u pravu ljubav, onu koja te pokosi, koja ti ne da da vidiš nikoga drugoga osim te jedne osobe. I  da s njom možeš biti vječnost, a opet ti ne bi dosadilo. I čekam tu neku takvu ljubav.

6. Želim par dana za lijenčarenje, trebam par takvih dana. Čekam da završe predavanja, kolokviji, ispiti, da uhvatim dan - dva spavanja, gledanja tv-a, šetnji i kava.

7. Svoje prijatelje ne bih mijenjala za sve novce ovog svijeta (a stvarno obožavam novce).

E sada, nagrada ide na sljedećih 6 blogova:

1. Matei sa bloga Click 4 Chic

2. Kristini sa bloga My time for dreams

3. Mariji sa bloga moda febbre

4. Curama sa bloga Lia's beautyland

5. Persi sa B&S

6. Sari sa bloga Sara's magical world

Radujem se njihovim odgovorima. :)

Do čitanja. <3

Sve će doć' na svoje misto...

Najradije bih kraj naslova posta dodala još stotinjak upitnika. Ali neću.
Pokušavam samu sebe ubijediti da će biti tako, da će se sve posložiti.
Da sve ovo što se događa ima neki smisao, netko zna šta radi.

Ovo slušam cijeli dan. Nakon sinoćnje depresivne večeri i pomalo depresivnog tjedna, treba mi tješenje.
Treba mi zagrljaj i riječi ''Brzo će jesen, sve će biti dobro, ti ćeš biti dobro.''
A nema nikoga tu da me utješi.
I u glavi vrtim prošla ljeta, bezbrižnost. Sate i sate šetnji s Marom. A ovo ljeto neće biti nijedna takva šetnja. Neće biti Mare do jeseni... Nema više šetnji pod zvijezdana, glupiranja, pričanja o svemu i svačemu.   Vrijeme je uozbiljiti se i raditi nešto od života.
Vrijeme je odrasti.
Kad smo postali takvi, ni sama ne znam. Kad smo odrasli, kad smo se zadubili u vlastite živote i zaboravili kako je prije bilo?

Ne znam gdje ću biti za mjesec dana, što ću raditi...
Malo stvari znam ovih dana. Zbrkana sam i ne mogu se dovesti u red. Ne mogu razmišljati.
Samo želim zaspati i probuditi se u nekoj 2008.-2009.-oj godini. Ponovno biti djetinjasta, velika beba, bezbrižno se smijati, ne brinuti se oko ispita, novca, posla... Ne znam jesam li spremna odrasti, početi brinuti za sebe. Nekako više volim brinuti za druge. Ja... Ja ne pripadam ovdje. Ja ne pripadam nigdje.

Ponovno ti.

„Voljela bih da si sada ovdje. Ili da sam ja tamo. Ili da smo zajedno bilo gdje.“
Vrteći ovu rečenicu u glavi po tisućiti put postaje mi drago što nisam jedina koja se ovako osjeća. Što nisam jedina koja bi sad najradije iz sveg glasa vrištala tvoje ime, nadajući se da ćeš me, makar kilometrima daleko, čuti i doletjeti k meni.
Tužno je, zapravo, kako čovjeku može toliko nedostajati nešto bez čega je donedavno mogao normalno funkcionirati. Kako srce nadglasava razum, vičući da želi tebe, samo tebe i nijednog drugog.
Usamljenost je zeznuta stvar, osobito ako je dugo uz vas. Naviknete se biti sami, a onda kada postoji i najmanji plamičak nade da vas netko želi, da biste mogli biti sretni (možda po prvi put u životu uistinu sretni) sve u vama podivlja, leti, skače, galami. I sve misli na njega, on je u svemu.
Moraš biti zaista poseban da mi se toliko uvučeš u misli, znaš?
Moraš biti ono „nešto“ što tražim već stoljeće. Bar se čini da je prošlo toliko…
I jedina želja mi je sada da sam s tobom, da te gledam… Da sam sretna, da sam voljena. Ali jedino za što se uistinu molim je da si ti sretan… Kako glupo? Ne znam.
Grlo se steže, a misli lete i prave svoje scenarije. Neuspješno ih izbjegavam, a to rezultira milijunima slika, prizora nas dvoje. Neke romantične bajke, gluposti koje na pamet mogu pasti samo vječnim romanticima poput mene.
Proći će i ova noć, sutra će biti lakše. Neću sada misliti na to da će i sutra doći ista tamna noć, a meni u glavi tvoj lik, tamne oči…
Čudno kako te noć donese, i uspe mi u srce svu tugu jer nisi tu… I tko zna gdje si, tko zna s kim si. Samo čuti ti glas bilo bi dovoljno da mi srce poskoči do neba. Ma šta do neba! Pridržavam ga rukama da ne iskoči na sami spomen tvoga imena.
Ne znam koliko će ovo sve trajati. Koliko ću puta poželjeti reći ti sve, ali se spriječiti zbog stida, neugode, straha…? Ne znam.
Jedina stvar u što sam večeras sigurna je da sam zaljubljena u sami spomen tebe.
Za ostalo ne znam i nije me briga…

Bez tebe sve bi ovo već odavno k vragu otišlo.

Koje je bogatstvo kad pronađeš dušu tvoje duše. Tu neku osobu koja ti čita iz očiju, zna ti i najveće i najgore tajne, a i dalje je bezuvjetno uz tebe. Tu je da skupa plačete, smijete se, plešete, jedete sladoled. Tu je za sve.
Ne znam koja bi riječ opisala to kad imaš takvog nekog uz sebe. Sreća, valjda.
Ili nešto više od toga.

Znam Nikky evo već 6 godina, a kao da je prošla vječnost. K'o da je oduvijek bilo tako - ona i ja, ja i ona.
Osoba kojoj možeš reći i najgluplja razmišljanja, najveće tuge... Sve, apsolutno sve.
Previše smo slične, a opet u nekim stvarima različite, da me nekad i čudi kako tako dobro funkcioniramo.
Ne mogu zamisliti život bez nje, bez naših glupiranja, kava ili one predivne tišine. Bez svih gluposti koje su ovih godina učinile od nas ovo što smo sada  -već pomalo ozbiljne ženice, sa lošom srećom u ljubavi... Najbolje prijateljice, one koje se uvijek nadaju nečemu boljemu... One koje nabace najveći osmijeh i s njim šetaju kroz grad, a jedna pred drugom spuste maske i budu ono što zapravo i jesu - krhke, osjećajne, ponekad malo previše tužne, nježne i mirne...
Smiješno je kako vam neka osoba može prodrijeti u dušu, tako da više ni od sebe ne možete skrivati neke stvari... Kako postane dio vas, dio bez kojeg bi se cijeli sistem raspao.

Hvala ti što si tu, što me trpiš i slušaš moje gluposti, što me ne pokušavaš promijeniti...
Hvala ti što si takva kakva jesi, savršena.

Volim te budalice. <3

...but maybe it's time to change!

Ovi su dani neka ponovna prekretnica u mom životu. Donosim neke nove odluke, i čak mi se čini da će ovo sve izaći na dobro. Pokušavam posložiti stvari u glavi, tako da sam odlučila uzeti malo vremena za sebe. Valjda svatko dođe do tog trenutka kada sebi mora biti najvažniji, kada mora vidjeti gdje su njegovi problemi, nezadovoljstva i pokušati to ispraviti.
Pa, ja sam odlučila (dovoljno čvrsto, nadam se) poraditi na sebi, i psihički, ali i fizički (wee, ide, ideee :D ).
Sviđa mi se D., jako, i prečesto mi je u mislima, ali ne sada, sada nije vrijeme ni za kakva priznanja, ljubavi, veze. Neću to sada, ne još. Želim prvo pokušati poboljšati sebe na svaki mogući način.
Želim si unijeti više sreće i zadovoljstva u život, više samopouzdanja, hrabrosti i odlučnosti.

Ova pjesma mi je tako motivirajuća! Da, vrijeme je promjena, i držite mi fige da ih uspijem provesti.

I will, I will, I will! :)

Sunce obećajem - misli su mi pozitivne!

Proljeće je tu. Napokon. Duge, tmurne kiše dosadile su i meni, a i mojim tenisicama.
E pa, iz principa neću nositi gumene čizme u travnju!
Dočekala sam svoje. Sunce pecka kožu i polako me budi. Budi u meni neku euforiju, puni me energijom. Sad bih hodala, pjevala, letjela. Ali moram učiti. Damn. Nema veze, i to će proći. Barem mi ostaju kavice sa ekipicom, Trimuša, iznijeti stol na balkon i ručati u prirodi. Je da malo ptice pretjeruju, ali ajde. :D
Donijela sam neke nove stare odluke. Držim si fige da ih uspijem provoditi u djelo...
Neću mozgati, neću crnjake u glavi. ''Danas pičim samo smijeh, il' u kešu, il' na rate, meni svejedno je. Danas letim bez krila iznad ovog sivila...'' Tako nekako.

Naočale na glavu, narančaste baletanke na noge. 

Već koračam prema nečem boljem, ljepšem... Proljeće, I've been waiting for you. <3