Nagradnjača.

Lolila i Betmenka su me nagradile Liebster nagradnjačom. Curke moje, hvala. :)

Ako sam dobro skužila pravila, prvo treba napisati 11 random stvari o sebi.
Sooo, here I go.

1. Obožavam duuuuga tuširanja, sve dok ima tople vode.
2. Odmornija sam nakon kraćeg sna nego nakon cijelonoćnog spavanja. Čudno.
3. Velika sam mazilica.
4. Štreber u duši, ili kako se ja zovem - kul štreber.
5. Ne volim duge shoppinge i besciljno lutanje trgovinama.
6. Za 1.maj mi dolazi Betmenka, strašno se radujem tome. Malo me hvata panika što ću obući i hoće li joj se svidjeti live verzija mene...
7. Prije sam samo gledala romantične komedije. Sad sam si ih zabranila. Iskrivile su mi sliku realne ljubavi.
8. Ne volim horoskop.
9. Znam engleski, natucam španjolski, učim njemački, želim naučiti talijanski.
10. Omiljeno godišnje doba mi je proljeće, procvjetam. :D
11. Najdraži crtani likovi su mi Patrick Zvijezda i Winnie the Pooh.

E sada, odgovori na postavljena pitanja.

Lolila me pitala:


1. Voliš li kuhati i peći kolače?  Više volim kuhati, nego peći kolače. 
2. Koje ti je prijevozno sredstvo najdraže?  Automobil. :D
3. Jesi li alergična na što?  Nisam, kao mala sam bila alergična na plišane igračke, ali srećom me prošlo.
4. Pišeš li dnevnik ili ti je blog dovoljan?  Blog mi je dovoljan, odustala sam od dnevnika nekad početkom srednje škole.
5. Koja ti je najčudnija navika? Hmmm... Ne mogu zaspati ako se ne pokrijem po glavi. Ili barem do pola glave. :D 
6. Pospremaš li krevet svako jutro nakon ustajanja? :D  Ne. Nekad žurim na fax, pa krevet čeka poslijepodne. Ili prvo popijem kavu, spremim se, pa ga nekad kasnije pospremim.
7. Koju si najskuplju stvar kupila, a kasnije shvatila da je za smeće?  Ajme, ne znam. Ne sjećam se baš nekog velikog faila... Očito imam sreće s tim. :D
8. Bojaš li kosu?  Ne. Prije jesam i opet ću morati jer lagano sijedim. -.-''
9. Imaš li naviku slušati glazbu u svim i svakavim prigodama? (dok čistiš, kuhaš, voziš se...)  Pa i ne baš. Ovisi kako sam raspoložena i jel mi se žuri obaviti što imam. 
10. Imaš li barem jednu prijateljicu iz djetinjstva s kojim si još uvijek super? Imam. Mara moja <3
11. Što misliš o blogonagradama? :D Gnjavaža ili prilika da se sazna puno toga o drugima i samoj tebi?  Ovo drugo. Nisam neko njuškalo, ali mi je zanimljivo bolje upoznavati blogerice. :)

Betmenku zanima:

1. Koji lak imaš na noktima?  Nježno rozi šljokičasti. :D
2. Opiši sebe u tri riječi? Emotivna, naivna, kreativna.
3. Omijljena serija/film/knjiga?   How I met your mother/Beastly/nemam jednu omiljenu knjigu, ali recimo  bilo koja Cesarićeva ili Jesenjinova zbirka dolazi u obzir bilo kada
4. Da li si voljela svoju učiteljicu? Pa onako, nisam baš. Nije bila naročito draga.
5. Čega se najviše bojiš? Budućnosti, da ću razočarati i sebe i ljude oko sebe, zmija.
6. Kad bi mogla nešto promijeniti na sebi (fizički), šta bi to bilo?  Manje kilograma. :P 
7. Koji slatkiš/čokoladu/kolač/bombone/biloštaslatko najviše voliš?   Velika Milka s keksom. Nema dalje.
8. Bi li radije živjela u kući ili u stanu?  Ne znam, ili u manjoj kući ili u stanu u zgradi gdje nema puno stanova. :D
9. Ko ti je najljepši lik na planeti?  Bojan, domar u mom domu. Pa Robert Pattinson.
10. Tvoja omiljena pjesma/pjesme?  Toše - Jedina, Nickelback - Lullaby,  Bon Jovi - Runaway...
11. Zbog čega si ponosna na sebe? Zbog toga što sam uspjela staviti razum ispred srca i učiniti najbolje za sebe. Ma koliko to teško bilo.

E sada, ja nominiram sve one koji nisu bili nominirani. Dosta vas je već odgovaralo na ovu nagradu, ali za one koji nisu (a ne zanima me žele li, moraju :D) idu sljedeća pitanja:

1. Gdje se vidiš za 5 godina?

2. Najluđa stvar koju si ikad uradila?
3. Najgora navika?
4. Na što najviše "padaš" kod suprotnog spola? :D
5. Kad bi sad dobila loto, s novcem bi...?

6. Je li ti blog više zadovoljstvo ili obveza?

7. Da se ne zoveš kako se zoveš, voljela bi se zvati... i zašto?

8. Pjesma koju zadnjih dana najviše slušaš?

9. Najduže prijateljstvo?

10. Što misliš o društvenim mrežama?

11. Vjeruješ li u sudbinu? Da/ne, zašto?

Toliko, adio. :*

Stoćka.

Evo, tipkam i stoti post na ovom blogu. Teško mi je povjerovati da ima sto naslova, sto tekstova i tekstića, svih mojih većih i manjih gluposti... Iako je ovo jedna od onih večeri kad bih se najradije srušila u krevet, neću. Još. Noge me izdaju i oči mi se same sklapaju, ali želim tipkati. Nekako sam radosna. Dani kada nemam pola minute za sebe maksimalno me iscrpe, ali sam puna dojmova, sretna i vesela.
Ovaj prvi troznamenkasti post posvećujem svim ljudima oko mene koji mi daju slobodu da budem ono što jesam. Ljudima s kojima se mogu brutalno zezati, bez da se itko naljuti. Ljudima s kojima su kave opuštene.
Ljudima s kojim se slikam u liftovima i duuugo biram idealnu nijansu crvenog laka za nokte. I još milijun gluposti. Takve stvari čine sreću. Male, taj trenutak možda čak i nebitne. Sjediti na Trimuši, brati tratinčice i pustiti mozak da lebdi jer nam tada baš i ne treba. I oni ljudi, kilometrima daleko, koji me svojim riječima uspiju obradovati, utješiti, nasmijati. To beskrajno volim.

Blog mi se zove "To nije moj svijet."
Možda stvarno nisam imala svoj svijet, osjećaj pripadnosti negdje i nekome, ali s vremenom osjećam da sam pronašla svoje mjesto. Kao da sam uspjela izgraditi svoj svijet. On nije ružičast, uvijek sretan i blistav. U njemu ima i tmurnih, teških i loših dana. Ali je moj. I znam da se imam zašto radovati kada pomislim da mi se ništa ne da. Znam da me čekaju genijalni dani, koje definitivno ne želim propustiti.  :)

Give me love.

Ljudi nisu Toshiba, pa da dolaze sa "no matter what" garancijom.
Suludo je očekivati da će netko biti tu za tebe bez obzira kako se ponašaš prema njemu.
Svaki odnos zahtjeva pažnju, vrijeme i ljubav, bez obzira bio to prijateljski, rodbinski ili odnos nekog para.
Možemo mi govoriti da ne očekujemo ništa od druge strane, ali to nije istina. Svatko očekuje da pažnja, emocije i ljubav koju daje dobije natrag, i to barem u istoj mjeri. Nitko ne voli biti onaj kojemu je više stalo. Kada ti je više stalo, kada osjećaš više, kao da bacaš sve to u vjetar. Kod ovakvih emocija je poželjan bumerang efekt.

Dogodi se da ne dobivamo emocije nazad. Najgore je kada to traje i traje. Dajemo cijeloga sebe, a nemamo ništa zauzvrat. Vrijeme leti, a mi stojimo u mjestu, čekajući nešto što ne dolazi.  Možda je tada najpametnije staviti točku i krenuti dalje. Nije najlakše, ali ne vrijedi gubiti vrijeme na nekoga tko ne cijeni ono što pružamo.

Ipak, dogodi se da i mi budemo ti koji ne mogu uzvratiti emocije. Ne zato što ne želimo, nego jednostavno... Ne možemo. Ne može se čovjek natjerati da voli, da osjeća nešto što ne osjeća... To se ili dogodi ili ne. Mislim da je u ovakvim situcijama najpametnije i najkorektnije biti iskren prema drugoj strani. Reći kako stvari stoje, pa kud puklo - da puklo.

U bilo kojem slučaju istina je najbolje riješenje. Barem ja to tako gledam.
 Bolje i najgora istina, nego najljepša laž.
Bolje razočaranje na početku, nego nekada kasnije, kada postane milijun puta teže.

Svašta sam nešto u ovom postu nabacala. Danima mi se neke stvari motaju po glavi, ali nikako da se poslože. Svašta se nešto izdogađalo, i polako izlazim na kraj sama sa sobom. I dok si slažem misli i izlazim na kraj sa svime što ostavljam iza sebe, lagano me hvata muka od svega onoga što me čeka. Nemam volje za optimizam, neka bude što treba biti.

Što sam još mislila napisati?
Ah, da. Pokazati da vam je stalo do nekoga ne čini vas ranjivijima, ne ruši vam image...
Zato je potrebno ljudima dati do znanja da vam znače, da vam je stalo. Dok su još uz vas.

Ako potraješ mi ti.

Vjerujem u tu ludu ljubav.
Zovite me ludom, ali vjerujem.
Vjerujem da naiđeš na "tog nekoga" za koga si spreman ići glavom kroz zid, prekršiti sva pravila, uraditi i nemoguće. Jer ti je stalo.

Ne znam imaju li takvi osjećaji rok trajanja. Izblijede li, zamijene li ih neki novi. Možda bolji?
Ali i ne zanima me. Jer, trenutak koji imamo sada neće se ponoviti. Zašto ga potratiti u razmišljanju što će biti i kako će biti? Znam da treba misliti i na budućnost, ali polako... Sve će doći na svoje, vjerujem.
Preoptimistično? Možda.

Hvatam se da u pojedinim trenutcima kočim nogama o tlo da ne poletim.
Na neke riječi mi nešto u trbuhu zaigra. I poželim zadržati neke trenutke zauvijek.

Probleme i prepreke ćemo riješavati usput.
Neću s njima probijati glavu, neću im dati da me koče.
Let it be.

Nakrcala sam post ljubavnim slikama. Htjela sam jednu ili dvije, ali kroničnom romantičaru su sve lijepe i ne može se odlučiti. Pa vam eto puno slika. I malo teksta. Jer ja ne znam pisati kad sam sretna.

Zapravo, ne znam opisati svoje raspoloženje. Ne skačem od sreće, već sam onako... kul.
Čekam što će biti, uživam u svemu što polako dolazi. Nadam se najboljem, ne očekujem ništa.
Sve je staro, a opet je sve novo.

Čuvaj me.

Ako su to samo bile laži.

Ako išta mrzim, to je laž.
Postala sam alergična na nju.
Mala, velika, ozbiljna ili ne, svejedno.
Laž mi je laž.
Ne koristim se njome, ili barem to ne primijećujem.
Idem iskreno, pa kako završi. Možda to i nije uvijek najbolje, ali jedino tako znam.
Međutim, nismo svi isti. Netko će koristiti laži da izvuče neku korist za sebe, netko da napravi smiješnu podvalu. Svejedno, kad me jednom slažeš, moje povjerenje u tebe pada.
Kako onda očekivati da vjerujem bez zrnca sumnje u bilo što poslije laži?
Jednom poljuljano povjerenje teško je ponovno učvrstiti, vratiti na staro.
Čuvaj ono što imaš dok je uz tebe, jer kasnije može biti kasno. I nemoj jeftinim lažima poljuljati sve prije rečeno i učinjeno. Nije vrijedno toga.

Uz malo zakašnjenje neka je blagoslovljen Uskrs svima koji slave! :)
Nadam se da se niste prejele kao ja.

Danas je 1. april. Valjda su danas šale i sitne laži dozvoljene. Budite kreativne, ali nemojte pretjerati. :)

Bez straha.

Puno se sekiram.
Ne u zadnje vrijeme, već općenito.
Uvijek brinem brige, a zapravo ih ne treba brinuti. Barem ne toliko.
Čuvam se od ovoga, pazim onoga, bojim da ne bi bilo ovo ili ono...
Ali to zapravo nema nikakvog smisla.

"Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi." Meša Selimović

Polako popuštam kočnice i pokušavam se naviknuti na onu 'Neka bude što treba biti.'
Čuvajući se od stvari, bojeći se postupaka, samo sprječavamo testirati vlastite granice i dokazati da smo jači i bolji od svih strahova. Pa i glavom kroz zid ako treba, samo ne pasivno čekati da nam se stvari odigraju pred očima jer nas je strah djelovati. Treba rušiti vlastite granice i postavljati nove. Pa i te srušiti, da shvatimo kako ne postoji granica koja bi nas mogla zaustaviti. Ne postoji strah jači od nas samih kada tako odlučimo.

Mašta može svašta.

Mara mi je poslala knjigu koju, kako kaže, moram pročitati.
"Znam da nisi dugo čitala ništa osim skripti." -reče.
I stigla mi je pošiljka iz Dbk-a, knjiga i mašnica za kosu. Hvala Mare. :)

Stvarno mi je falio osjećaj da se isključiš iz svog života i kreneš listati stranice neke druge priče.
Uključiš  maštu i izgubiš se u vremenu.

C. S. Lewis reče: 'You can never get a cup of tea large enough or a book long enough to suit me.' 

Čudna je mašta stvar. Ali onako pozitivno čudna.
Ne da ti da te obuzme dosada. S njom možeš letjeti, skakati, pa čak i hulahopati.
A kad imaš kraj sebe još jedno maštovito biće... E, to je tek spektakl.
Krenete smišljati besmislene, smiješne priče kojima nema kraja.
Ni ne okrenem se, a već su prošle minute i sati, a samo se smijem.
Smijem se glupostima koje nikada neće biti važne, planovima koji su naprosto nemogući da bi bili ostvareni...   I razmišljam kako se čovjek može savršeno dobro zabavljati ne radeći ništa posebno, ne trošeći novac, živce, zdravlje il' nešto deseto. Ne trošeći ni maštu jer se ona ne može potrošiti, ona korištenjem samo dobija krila, postaje veća i jača. Trošimo samo minute, al' ako ih već moramo trošiti, zar ovo nije najbolji način? :)

Blank.

Gledam minutama u prazan ekran, ne znajući kako početi pisati i o čemu pisati.
Ne pamtim da mi se to događalo ranije. Uvijek bih samo krenula tipkati, i to bi nekako došlo samo od sebe. Ne i danas. Ili ovih dana. Bezveze sam si.

Nedjelja popodne. Internet i čitanje knjige. Napokon čitam bilo što, a da nisu skripte i knjige za fakultet. Napredak, vjerujem. U pozadini mi svira Daughtry. :love:

Što još volim u zadnje vrijeme?
Volim ljude koji me slušaju i kada po stoti put ponavljam isto, koji "žive moje stresove i besove". Dijelit' ću s vama i ljepše stvari, obećavam. :)
Volim dane bez kiše.
Volim inspirativne slike.
Volim izlaske. Ništa novo, znam.
Volim kad pobjeđujem u bilijaru, barem onom virtualnom.

Šaljem vam svima zagrljaje, do čitanja.

Because I can.

Ludo jedna, prestani misliti o njemu.
Izbaci ga iz svojih snova, nadanja... Iz svega.
Nije vrijedan toga. Nije vrijedan da na njega trošiš svoje minute, sate i dane.
Bilo je lijepih trenutaka, ali nisu vrijedni trpljenja svega lošeg.
Zaslužila si ti boljega, nekoga tko će znati cijeniti sve što imaš pružiti.
Zato prekini s tim glupim mislima i otvori srce nekome tko će biti sretan što je tu.
Za prave stvari se ne treba toliko truditi. Baš zato i jesu prave stvari. I kad dođe takvo nešto, prepoznati ćeš to, shvatiti kako lako može biti voljeti i biti voljen...

Bukowski, moj čovjek.
Zadnjih dana imam toliku želju nešto pisati, a ni sama ne znam što.
Ležim u krevetu, temperatura i gripa mi prave društvo, a vani kiša pada i pada. I opet pada.
Ovaj Mostar će postati jezero ne prestane li uskoro.
Inače mi kiša dođe kao "obarač raspoloženja". Već i ptice na grani znaju da sam proljetna osoba, da me Sunce usrećuje i onda sam sva fluffy. E pa, ova kiša zadnjih dana mi samo ide na živce jer ne mogu nigdje vani. A ne mogu ni zbog toga što me boli, pa hajde. Ali koristim ju da nekako smirim misli od svega.
Nemam volju gubiti vrijeme na razmišljanje o glupostima. I tako pokušavam prestati. Pokušavam biti ona stara, vesela, poletna, bez nekih veza koje me vuku natrag. Prošlost je prošlost. I gotovo. Život ide dalje, ja biram ići s njim. Što će se dogoditi? Nemam pojma. Ali valjda je u tome čar.

Some nights.

Najteže bitke su one koje vodimo sami sa sobom.
To ovih dana shvaćam. Pa se skrivam sama od sebe, pokušavajući skriti koliko sam slaba i naivna. Koliko ne želim slušati gluplju stranu sebe. Ali od sebe se ne mogu skriti.
I tako... Glupa kiša pada i pada, lagano ubija u mozak. Cipele su mi stalno mokre.
Ali se smijemmmm. Zadnjih dana stalno.
Volim dane, ne volim noći, snove i buđenje.

Sve što ti neću reći.

Nemam ti hrabrosti reći neke stvari. Odnosno, ne da mi se objašnjavati ti stvari koje vjerojatno nećeš shvatiti, ili ćeš pogrešno shvatiti. Muško si, moja razmišljanja su ti vjerojatno previše, moje emocije nepotrebne. Ne znam...
Izluđuješ me. Izluđuje me to što me ne želiš kraj sebe, a opet me ne puštaš na miru. Ne dozvoljavaš mi da te izbacim iz glave, da ohladim od tebe. Zašto?!
I kad te nema, tu si. Uvijek si tu. Žao mi je, ali se ne mogu pretvarati da nije ništa bilo. Meni je bilo. Ja sam bila ta koja je osjećala, koja još uvijek osjeća. A ti kao da se pokušavaš naslađivati s time.
Mi ne možemo biti prijatelji, barem dok ja osjećam prema tebi nešto više od toga. Kako da ti to objasnim? Kako da ti objasnim da me svakodnevnim javljanjem navikavaš na sebe, ne daš mi da ohladim?
Jer.. Hvatam se da mi srce skakuće kad si online, kad nisi pitam se gdje si. A ne smijem, ne bih trebala.
Glupa navika. Ne znam kako se odviknuti. Možda se i ne želim odviknuti. Od tebe, od nas... Ali moram.
Moji pokušaji da budem bitchy prema tebi u cilju da smanjimo komunikaciju završe time što me grize savjest jer to nisam ja, ali moram biti.
Koliko god ne želim da me pustiš, moraš. Moraš mi dati vremena i prostora da se odviknem od tebe, da ove osjećaje izbacim iz sebe, da dopustim nekome drugome da mi se približi. Ovako... Ovako to ide teže, gotovo pa nemoguće. Dan bez tebe prođe ok, onda sutra sve ispočetka - ti, fore, javljanje radi javljanja, gluposti. I smijem se, srce mi se smije, i pomislim da želim da to potraje. Ali istina je da nema šta potrajati.
Zato mi daj tog vražjeg vremena, vremena bez tebe. Treba mi.
Pusti me. 

Brlj - Mrlj.

Volim piti kavu. Ali nije to do kave, nisam ovisnik o njoj, nego volim onih 20 minuta mira koje imam za sebe dok pijem tu kavu. Malo vremena samo za mene, moje misli. Upaliti neku finu pjesmu i zaboraviti na svijet. Zaboraviti da poslije te kave moram na tisuću i jednu stranu. I ako imam 10 minuta da ju popijem, radije ju neću piti. Volim instant kavu, ali ne volim instant sreću, instant ljubav, instant živote. Promiješaj i eto ga. Ne pitaj kako i odakle, važno da je tu. E pa nije. Nekako imam osjećaj da sve što se brzo i lako dobije, kratko i potraje. Želim prave stvari, koje se namučiš da dobiješ, ali onda imaš dobar osjećaj jer znaš kako si došao do toga, imaš neku sigurnost da se to neće raspasti pri prvom jačem vjetru.
Ne znam što pričam, samo mi se priča. Ležim u krevetu i tjeram se da ustanem.
Dan k'o stvoren za šetnje i kavice na suncu.
Bit' će ovo jedan od onih dobrih dana, već vidim. Zato što ću ga sama sebi takvim učiniti.

I moja sjena se od mene odrekla.

Ni sama sebe ne slušam u zadnje vrijeme. Govorim, ponavljam, ali ova "ja" unutra neće da sluša.
Tvrdoglava ja. Koliko god da se trudim uvjeriti se u neke stvari, ne uspijeva mi. Padam pred vlastitim željama, ciljevima, odlukama. Poželim da se mogu uključiti u struju i napuniti nekim naponom.
Treba mi snage. Stvarne snage. Jake želje, odlučnosti, ustrajnosti. Ne ove snage kakvu glumim da imam, kada nabacim osmijeh ujutro u 7 sati, pa ga skinem navečer pred spavanje. Jer se očekuje da sam dobro, da sam sretna i nasmiješena. A i uvijek je bilo lakše reći da si dobro, nego objašnjavati zašto nisi.
Evo što lažem druge da sam bolje nego što jesam, ali gore od toga je što i sebe lažem, pokušavam se uvjeriti u nešto što nije potpuna istina. Kao da će me priznanje da me neke stvari smetaju, pogađaju učiniti krhkom poput stakla.

Ovo slušam  zadnjih dana. Divna pjesma. "Zaboravom tugu pokrijem." Tako nekako...
Nađem si pjesmu za pojedine faze. Sad je ova na repertoaru, pa do daljnjega.

Dobro sam ja... Bit' ću dobro.

Bajke su za laku noć.

Kad cijeli život živiš u nekoj vlastitoj bajci, teško se naviknuti na stvarnost i spustiti na zemlju.
Stvoriš si u glavi fikciju, sliku kakvo bi nešto trebalo biti, nesvjestan toga da takva slika stvari nije realna.
A onda odjednom... Udariš nosom o zid i shvatiš da cijelo vrijeme ganjaš neku iluziju, umjesto da živiš zbilju.
Ljudi nisu kakvim ih zamišljaš, nije niti život, ni ljubav. Ništa od toga nije bajkovito i savršeno, ali može i dalje biti lijepo. I bajke su lijepe, prekrasne, ali nisu stvarne. Dobre su kao uspavanke, ali ne i kao životne vodilje. Jer... Nikada ništa nije savršeno, i ako cijelo vrijeme živimo u uvjerenju da stvari nisu dobre jer nisu savršene, nikada nećemo biti sretni, radovati se sitnicama. Nećemo naučiti zanemariti sitne gluposti i cijeniti nesavršene stvari. Upravo to na prvi pogled nesavršeno, ono koje se ne uklapa u naš svijet, u našu viziju onoga što želimo, na kraju može biti sve što trebamo. Živjeti danas, u stvarnosti. U groznom, okrutnom, nimalo bajkovitom svijetu. Ali i svijetu punim prekrasnih sitnica koje će nas obradovati i podsjetiti koliko je važno voljeti male stvari. Koliko je lijepo u svakom danu naći pozitivu, a onda se pred spavanje umjesto bajkom uspavati vlastitom srećom i iščekivanjem novog, najstvarnijeg, dana.

Pravo - kriva stvar.

Vjerujem da smo svi nekada u životu uradili nešto za što smo od početka znali da nije dobro za nas. Vodili se onom "Pokušat' ću, pa šta bude.", nadajući se da će to "šta bude" biti ono što želimo i čemu se nadamo.
Kad znaš da je nešto od početka osuđeno na propast, ali si i dalje spreman boriti se za to. Kada osjećaš da je sve u vezi toga krivo i niti blizu onome što si očekivao, ali i dalje pokušavaš i trudiš se. Jer je to ono što u tom trenutku želiš, trebaš, što te usrećuje. Bez obzira što nije ni blizu tvojim očekivanjima i nadanjima.
Cijelo vrijeme znaš da činiš pogrešnu stvar. Pogrešnu ponajprije za tebe. Ali te nije briga jer te ta pogrešna stvar u tom trenutku čini sretnim, pa osjetiš da bi mogao letjeti, skakati i još tisuću čudesa koje sreća donese sa sobom. Ali... Sve to završi i shvatiš da ono što želiš i ono što je dobro za tebe često nije isto. Htio - ne htio moraš se pomiriti s tim da je nekad bolje uraditi pametniju stvar. Jer ne živimo od danas do sutra. Bilo bi super da jesmo. Danas uradiš što želiš, to se sutra ne broji, i tako u nedogled. Ipak, sve naše odluke će i sutra biti bitne, njihove posljedice ćemo duže od dana osjećati. Lako je danas živjeti s nekom odlukom, nekim činom, ali što će sutra biti s tim već je drugo pitanje. I onda kada znamo da ovo od danas sutra, prekosutra ili za godinu dana neće izaći na dobro, bolje je riješiti odmah. Sam sebe uvjeriti da se želje mogu promijeniti, da se ljudi mogu zamijeniti. Staviti sebe na vrh liste prioriteta. I biti sretan sam sa sobom. Ostatak sreće će već doći, vjerujem.