Čuvaj moje srce još, kad sretnem te da ga vratiš.

Svima koji su proteklih mjeseci čitali o mojim ljubavnim jadima, toj nekoj zaljubljenosti, koji su bili poticaj i podrška dužna sam ovaj post.

Trenutak ludosti ili hrabrosti, ni sama ne znam.
Dosadilo mi je čekati pravu priliku, mjesto i vrijeme. Vjerojatno je ne bih ni dočekala, kako je počelo.
I nađem se s njim.
Sve je to bilo prije 2-3  sata, dojmovi su još svježi... Možda i bolje da odmah ovo pišem, sutra vjerojatno ne bih mogla probuditi sve ove emocije koje mi kolaju po tijelu, dolaze iz srca u glavu, pa obrnuto, i tako non-stop.

Kažem mu da mi se sviđa već duže vrijeme... I pokušam na usne dozvati govor koji mi se odavno vrzma po glavi. Nenapadan, a opet iskren. Vjerojatno sam zvučala zbunjeno, možda glupo. Ne znam. Ja sam se osjećala malo izgubljeno u svemu tome. Kao da mu dajem svoje srce, ili bar dio njega, i samo čekam kad će ga zgaziti, zgnječiti, nešto. Nije. Bio je i suviše kulturan, normalan, fin... Baš onakav kakav i je. Samo mi je rekao da nije za veze i da voli biti sam. Ni sama ne znam kako sam reagirala na to. Odlučila sam ne očekivati ništa, ali mi ljudi smo takvi da se uvijek nečemu nadamo. Pa tako i ja, ne znam zašto sam mislila da je on taj koji me može ''popraviti'', pokazati mi kako je to kad si potpuno sretan...
Šetali smo i pričali o svemu i svačemu. Ne znam jesam mu bila naporna, zanimljiva... Ništa ne znam. Primjetila sam da se malo izgubim pored njega. Nisam baš sva svoja.

S jedne strane osjećam ogromno olakšanje što sam to uradila, jer znam da ne bih mogla još dugo po starome... Hrabrija sam ja nego što mislim. Čak se osjećam malo ponosno na sebe. Ne znam kako sam to uradila, ali uradila sam. Možda se to nekome čini kao glupost, reći nekome da ti se sviđa...Ali meni nije. Teško priznajem svoje osjećaje, teško pokazujem da mi je stalo. I sad cijela ta situacija, mjesecima zbrkana ja je odlučila da je vrijeme pokušati, pa kud puklo - da puklo. I puklo je po meni.

Ta druga strana priče... Ne znam kako nju opisati. Strah me da sada neću imati o čemu maštati, nadati se... Šetam večeras sama do stana, i po prvi puta u predugo vremena me zvijezde ne zanimaju. Najradije bih ih sve pošutala nogama, odgurnula, šta bilo. I lagano puše vjetar, a meni kao da ova noć odnosi sve želje, nade, očekivanja... Sve ono što me je mjesecima držalo "budnom", što mi je davalo poticaj...

Tužna sam jer eto ništa od moje bajke. Nije morala biti bajka, morala je samo biti moja, ma kakva priča to bila. Sad... Trebat' će mi i vremena i snage da pređem preko svega toga. Ali nisam sigurna želim li i mogu li to.
Dok me cimerica grlila, tješila me rječima "Bit' će drugi D.", a ja sam joj na to rekla "Ja ne želim drugog D.!"
Ne želim nikoga. Osim njega. Ali ništa od toga. Stari recept - isplakati se i krenuti dalje. Vrijeme će pokazati kako i kuda dalje.

Valjda će i moja sreća doći već nekada. Iako su mi sve manje nade u to.
Ovo je bilo nešto pravo, nešto stvarno, nešto i previše za sreću - osjećala sam to.

Neki drugi put.

Nisam mu danas rekla što osjećam prema njemu.
Nisam imala prilike, a kada sam mislila da ću ju imati uhvatila me tolika panika, da je vjerojatno bolje da sam dobila još par dana "pripreme".
Prijateljica mi je dala dobar savjet: "Ne brini. Najvažnije je da si odlučila reći mu. I to je veliki pomak. Trenutak je sada manje bitan."
Valjda.

Sad ostaje samo da u glavi još milijun puta ponovim mali govor i nastojim izbjeći tremu. Moći ću ja to, morat' ću. Do tada ću odmarati, učiti, šetati i lutati. Pokušati nadoknaditi propušteno. Pokušati biti sretna ovdje i sada.
A sutra... Polako, nek' bude što treba biti.

Nadam se nekom napadu kreativnosti, nekom postu o bilo čemu osim o njemu.
Do tada vas sve grlim. <3

Suddenly I'm feeling brave.

Dok sam čekala da me izvuku nakon pada u preko 3 metra duboku rupu, kroz glavu mi je prolazila samo jedna stvar: "Bilo bi bolje da je sve završilo ovdje i sada." Pet dana poslije ležim doma, i opet mi slična misao u glavi.

Ali ne, odganjam depresiju, skupljam hrabrost. Trebat' će mi. Trebat' će mi da objasnim svima šta je bilo, kako je bilo. Da preživim još tisuću "Hvala Bogu da si dobro, skoro si poginula."

Znam, hvala.

Ali najviše će mi hrabrosti trebati kad stanem pred njega sa odlukom da izbacim iz sebe sve ovo što me već mjesecima muči, guši i podapinje. Da prevalim to "Sviđaš mi se." preko usana, pa makar se odmah raspala.

Samo da se toga rješim.

Kako čudno, prije ove "nezgode" nije mi padalo na pamet da mu samo priđem i to kažem. Smišljala sam neke scenarije, što bi, kako bi, ali nisam mislila reći mu to u lice.
Ali sada... Sada mi se to čini kao najrazumnija opcija. I jedva čekam da to prođe. Čekam petak da ga pokušam uloviti na putu do stana. Molim se da i uspijem.
Ne znam kako će on reagirati.
Ne znam ni kako ću ja reagirati. Bit' ću prestravljena, ali se nadam da će ova navala hrabrosti znati kada treba izbiti na površinu.
Spremna sam podnijeti gotovo sve. Nije mi više važno. Predugo čekam na nešto, sada moram poduzeti nešto da umirim svoju glavu i srce, a za ostalo ću brinuti kasnije.

Valjda neće prelaziti cestu kad me vidi. Nadam se. Za ostalo ću već nekako.

Remember those walls I built?

Baš kad sam pomislila da stvari ne mogu biti gore, bacila sve nade u vodu i odlučila pustiti sve nek' ide gdje hoće, pomiriti se sa tim da ne napredujem nimalo, dogodi se preokret. I to kakav.

Slušam Halo. Od jučer mi je u ušima.

Dva dana provesti neko vrijeme nasamo s njim. Neopisivo. Tolika sreća da ti se cimerice smiju kad uđeš u stan jer se ponašaš kao luđakinja. Ali nema veze.
Nije bilo ništa romantično, samo put od faxa do stana skupa, ali napokon sam uspjela pričati s njim bez nekog trećeg, pričati o nečemu osim o faxu. I mislila sam da ću se izgubiti, ali nisam. Sve je išlo tako... Lako.
Tako normalno, divno. Još prebirem dojmove, još mu se probam sjetiti lica dok je koračao pored mene.
I poželim da je svaki dan takav. Nije. Možda bude, a možda bude i bolji od toga.

Kako god bude, moram naučiti ne očekivati. Moram biti sretna sa sitnicama i ne tražiti odmah više, više, sve.
Ako se treba dogoditi, valjda će se dogoditi. Danas ili sutra, na jesen ili nikad, to nije baš u mojoj moći.

Na meni je da smirim srce da ne iskoči svaki put kad ga vidim.

I da, on svira gitaru <3

Nagrada

Marinica mi je proslijedila zanimljivu nagradicu, pa da pokušam. :)

Pravila:

• Napisati 7 stvari o sebi
• Nagradu proslijediti 6 blogerica i obavijestiti ih o tome 

Krećem!

1. Nepopravljivi sam romantičar. Obožavam ljubavne filmove, romane, tužne pjesme, ruže i patetiku. I to je neizlječivo, uzalud mi pokušavati. Nema veze, volim to što mi je za idealnu večer potreban samo romantični film i ništa drugo.

2. Previše sam djetinjasta za svoje godine. Znam biti ozbiljna kad baš baš treba, ali inače se glupiram, skačem, pjevam, k'o beba. :D Valjda je to moj način borbe protiv odrastanja, preuzimanja odgovornosti za sve i svašta. Ili bar odgađanje istog.

3. Volim make-up, lakove, nakit, modu. Sve što i većina cura, samo možda malo više od većine cura. :D

4. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje. Ne samo bloga, nego i svega onoga za što sam prije imala vremena, a i inspiracije...

5. Vjerujem u pravu ljubav, onu koja te pokosi, koja ti ne da da vidiš nikoga drugoga osim te jedne osobe. I  da s njom možeš biti vječnost, a opet ti ne bi dosadilo. I čekam tu neku takvu ljubav.

6. Želim par dana za lijenčarenje, trebam par takvih dana. Čekam da završe predavanja, kolokviji, ispiti, da uhvatim dan - dva spavanja, gledanja tv-a, šetnji i kava.

7. Svoje prijatelje ne bih mijenjala za sve novce ovog svijeta (a stvarno obožavam novce).

E sada, nagrada ide na sljedećih 6 blogova:

1. Matei sa bloga Click 4 Chic

2. Kristini sa bloga My time for dreams

3. Mariji sa bloga moda febbre

4. Curama sa bloga Lia's beautyland

5. Persi sa B&S

6. Sari sa bloga Sara's magical world

Radujem se njihovim odgovorima. :)

Do čitanja. <3

Sve će doć' na svoje misto...

Najradije bih kraj naslova posta dodala još stotinjak upitnika. Ali neću.
Pokušavam samu sebe ubijediti da će biti tako, da će se sve posložiti.
Da sve ovo što se događa ima neki smisao, netko zna šta radi.

Ovo slušam cijeli dan. Nakon sinoćnje depresivne večeri i pomalo depresivnog tjedna, treba mi tješenje.
Treba mi zagrljaj i riječi ''Brzo će jesen, sve će biti dobro, ti ćeš biti dobro.''
A nema nikoga tu da me utješi.
I u glavi vrtim prošla ljeta, bezbrižnost. Sate i sate šetnji s Marom. A ovo ljeto neće biti nijedna takva šetnja. Neće biti Mare do jeseni... Nema više šetnji pod zvijezdana, glupiranja, pričanja o svemu i svačemu.   Vrijeme je uozbiljiti se i raditi nešto od života.
Vrijeme je odrasti.
Kad smo postali takvi, ni sama ne znam. Kad smo odrasli, kad smo se zadubili u vlastite živote i zaboravili kako je prije bilo?

Ne znam gdje ću biti za mjesec dana, što ću raditi...
Malo stvari znam ovih dana. Zbrkana sam i ne mogu se dovesti u red. Ne mogu razmišljati.
Samo želim zaspati i probuditi se u nekoj 2008.-2009.-oj godini. Ponovno biti djetinjasta, velika beba, bezbrižno se smijati, ne brinuti se oko ispita, novca, posla... Ne znam jesam li spremna odrasti, početi brinuti za sebe. Nekako više volim brinuti za druge. Ja... Ja ne pripadam ovdje. Ja ne pripadam nigdje.

Ponovno ti.

„Voljela bih da si sada ovdje. Ili da sam ja tamo. Ili da smo zajedno bilo gdje.“
Vrteći ovu rečenicu u glavi po tisućiti put postaje mi drago što nisam jedina koja se ovako osjeća. Što nisam jedina koja bi sad najradije iz sveg glasa vrištala tvoje ime, nadajući se da ćeš me, makar kilometrima daleko, čuti i doletjeti k meni.
Tužno je, zapravo, kako čovjeku može toliko nedostajati nešto bez čega je donedavno mogao normalno funkcionirati. Kako srce nadglasava razum, vičući da želi tebe, samo tebe i nijednog drugog.
Usamljenost je zeznuta stvar, osobito ako je dugo uz vas. Naviknete se biti sami, a onda kada postoji i najmanji plamičak nade da vas netko želi, da biste mogli biti sretni (možda po prvi put u životu uistinu sretni) sve u vama podivlja, leti, skače, galami. I sve misli na njega, on je u svemu.
Moraš biti zaista poseban da mi se toliko uvučeš u misli, znaš?
Moraš biti ono „nešto“ što tražim već stoljeće. Bar se čini da je prošlo toliko…
I jedina želja mi je sada da sam s tobom, da te gledam… Da sam sretna, da sam voljena. Ali jedino za što se uistinu molim je da si ti sretan… Kako glupo? Ne znam.
Grlo se steže, a misli lete i prave svoje scenarije. Neuspješno ih izbjegavam, a to rezultira milijunima slika, prizora nas dvoje. Neke romantične bajke, gluposti koje na pamet mogu pasti samo vječnim romanticima poput mene.
Proći će i ova noć, sutra će biti lakše. Neću sada misliti na to da će i sutra doći ista tamna noć, a meni u glavi tvoj lik, tamne oči…
Čudno kako te noć donese, i uspe mi u srce svu tugu jer nisi tu… I tko zna gdje si, tko zna s kim si. Samo čuti ti glas bilo bi dovoljno da mi srce poskoči do neba. Ma šta do neba! Pridržavam ga rukama da ne iskoči na sami spomen tvoga imena.
Ne znam koliko će ovo sve trajati. Koliko ću puta poželjeti reći ti sve, ali se spriječiti zbog stida, neugode, straha…? Ne znam.
Jedina stvar u što sam večeras sigurna je da sam zaljubljena u sami spomen tebe.
Za ostalo ne znam i nije me briga…

Bez tebe sve bi ovo već odavno k vragu otišlo.

Koje je bogatstvo kad pronađeš dušu tvoje duše. Tu neku osobu koja ti čita iz očiju, zna ti i najveće i najgore tajne, a i dalje je bezuvjetno uz tebe. Tu je da skupa plačete, smijete se, plešete, jedete sladoled. Tu je za sve.
Ne znam koja bi riječ opisala to kad imaš takvog nekog uz sebe. Sreća, valjda.
Ili nešto više od toga.

Znam Nikky evo već 6 godina, a kao da je prošla vječnost. K'o da je oduvijek bilo tako - ona i ja, ja i ona.
Osoba kojoj možeš reći i najgluplja razmišljanja, najveće tuge... Sve, apsolutno sve.
Previše smo slične, a opet u nekim stvarima različite, da me nekad i čudi kako tako dobro funkcioniramo.
Ne mogu zamisliti život bez nje, bez naših glupiranja, kava ili one predivne tišine. Bez svih gluposti koje su ovih godina učinile od nas ovo što smo sada  -već pomalo ozbiljne ženice, sa lošom srećom u ljubavi... Najbolje prijateljice, one koje se uvijek nadaju nečemu boljemu... One koje nabace najveći osmijeh i s njim šetaju kroz grad, a jedna pred drugom spuste maske i budu ono što zapravo i jesu - krhke, osjećajne, ponekad malo previše tužne, nježne i mirne...
Smiješno je kako vam neka osoba može prodrijeti u dušu, tako da više ni od sebe ne možete skrivati neke stvari... Kako postane dio vas, dio bez kojeg bi se cijeli sistem raspao.

Hvala ti što si tu, što me trpiš i slušaš moje gluposti, što me ne pokušavaš promijeniti...
Hvala ti što si takva kakva jesi, savršena.

Volim te budalice. <3

...but maybe it's time to change!

Ovi su dani neka ponovna prekretnica u mom životu. Donosim neke nove odluke, i čak mi se čini da će ovo sve izaći na dobro. Pokušavam posložiti stvari u glavi, tako da sam odlučila uzeti malo vremena za sebe. Valjda svatko dođe do tog trenutka kada sebi mora biti najvažniji, kada mora vidjeti gdje su njegovi problemi, nezadovoljstva i pokušati to ispraviti.
Pa, ja sam odlučila (dovoljno čvrsto, nadam se) poraditi na sebi, i psihički, ali i fizički (wee, ide, ideee :D ).
Sviđa mi se D., jako, i prečesto mi je u mislima, ali ne sada, sada nije vrijeme ni za kakva priznanja, ljubavi, veze. Neću to sada, ne još. Želim prvo pokušati poboljšati sebe na svaki mogući način.
Želim si unijeti više sreće i zadovoljstva u život, više samopouzdanja, hrabrosti i odlučnosti.

Ova pjesma mi je tako motivirajuća! Da, vrijeme je promjena, i držite mi fige da ih uspijem provesti.

I will, I will, I will! :)

Sunce obećajem - misli su mi pozitivne!

Proljeće je tu. Napokon. Duge, tmurne kiše dosadile su i meni, a i mojim tenisicama.
E pa, iz principa neću nositi gumene čizme u travnju!
Dočekala sam svoje. Sunce pecka kožu i polako me budi. Budi u meni neku euforiju, puni me energijom. Sad bih hodala, pjevala, letjela. Ali moram učiti. Damn. Nema veze, i to će proći. Barem mi ostaju kavice sa ekipicom, Trimuša, iznijeti stol na balkon i ručati u prirodi. Je da malo ptice pretjeruju, ali ajde. :D
Donijela sam neke nove stare odluke. Držim si fige da ih uspijem provoditi u djelo...
Neću mozgati, neću crnjake u glavi. ''Danas pičim samo smijeh, il' u kešu, il' na rate, meni svejedno je. Danas letim bez krila iznad ovog sivila...'' Tako nekako.

Naočale na glavu, narančaste baletanke na noge. 

Već koračam prema nečem boljem, ljepšem... Proljeće, I've been waiting for you. <3

You're the reason that I breathe, you're the reason that I still believe.

Ovo je jedan sretni post.
Ovo je post u kojemu je toliko ljubavi, da to ne mogu riječima reći.
Već dugo razmišljam da napišem par rečenica o ljudima koji mi znače više od svega, o onima koji su uz mene i kad mi sve lađe tonu. Pa evo, došao je i taj dan, odnosno noć. :)

Do sada sam prolazila kroz svakakve faze, pokušavala biti svašta nešto dok nisam otkrila što sam zapravo. I kroz sve te moje hirove, faze, odrastanje oni su bili tu. Kad bi me netko pitao što je najvrjednije u mom životu, bez razmišljanja bi odgovorila - prijatelji. I oni to uistinu jesu. Oni pravi prijatelji su kao dragulji, i baš zato ih čuvam duboko u srcu, pokušavajući da ih ne izgubim na svom putu... Trpe moje najgore dane, smiju se i plaču sa mnom, pa mislim da su zaslužili i po par rečenica kao jedno malo ''hvala''.

Krećem, bez nekog reda. :)

Draža - moja 3 godine mlađa sestra. Kako odrastamo shvaćam kako je predivna osoba postala- ima svoje ''ja'', dovoljno osjećajna, a opet dovoljno jaka. Pametna, sposobna, uvijek ''tu''. Već sada su mi smiješne naše svađe od prije par godina. Bez obzira na sve znam da je uvijek tu za mene, baš kao i ja za nju. I makar se ona često ponaša kao starija sestra, a ne ja, mislim da mogu dosta toga od nje naučiti. Volim te mawena. :)

Nikolina- Često sam u srednjoj na pitanje ''A tko ti je najbolja prijateljica?'' odgovarala sa ''Imam ih više.'' 

Na to pitanje već par godina imam samo jedan odgovor - Nikky. Predivna, predivna osoba. Osjećajna, pametna, dobra. S njom ni minuta nije dosadna, a naši razgovori me tako odmaraju. Nama ne treba nitko treći, same stvaramo zabavu. Najviše od svega želim joj sreću, jer njena sreća je i moja sreća...

Damir - Najbolji prijatelj na svijetu planetu. Osoba koja pršti od energije, pozitive, opuštenosti. Luđak k'o što sam i sama. :D Zabavan, predobra osoba. Hvala za svako tješenje, hvala što si rame za plakanje, prva osoba koja mi padne na um kad mi treba prijateljska pomoć. Radujem se našim šetnjama, raspravama, remiju u parku i svim glupostima koje su valjda samo nama zanimljive.

Mara - Kako je moguće da vam netko ni nakon 20 godina ne dosadi? Ne znam, ali moguće je. Mara je kreativac, njena dobrota je neopisiva, posebna je i genijalna. Vrijeme s njom leti. Jedna je od onih osoba koje ne moraš ni čuti ni vidjeti mjesecima, a onda kad se sastanete kao da ni dan nije prošao. Za nju nikakva žrtva ne bi bila previše jer zaslužuje sve na ovom svijetu. 

Jopa - Anđeo. Nemam druge riječi. Upoznale smo se preko blogova prije oho-ho godina i toliko se sprijateljile. Znamo sve jedna o drugoj, iako se još nismo vidjele. :(
Svejedno, ja živim za dan kad ću ju napokon zagrliti i znati da netko takav uistinu postoji.

Nela - Moja ex cimerica i prijatelj već 5 godina. Osjećajna, luda, pozitivna, smiješna. Kod nje riječ 'dosada' ne postoji. Legenda od žene, nemam što drugo reći. :D

Mila & Dijana  -Moje sadašnje cimerice. Hvala vam što trpite mene, moje skakanje, urlanje, histeriju, promjene raspoloženja, pjevanje... Znam da vam nije lako. Hvala što ste tu za mene, što se smijete sa mnom, tješite me, pomažete. Stvorili smo malu obitelj koju obožavam. Predivne ste, i iz godine u godinu me sve više oduševljavate. 

Mislim da sam sve bitne napisala.

Nisam osoba koja skuplja prijatelje. Cijenim prijateljstvo, stoga ulažem u prava prijateljstva, a na ona površna i ne obraćam pozornost. Sretna sam i zahvalna na ljudima koji me okružuju, sretna sam jer znam da su tu za mene, da s njima nema glume, pretvaranja, laži i tračanja. Volim ih zbog onoga što su, ali i zbog onoga što sam ja kad sam s njima. Pomažu mi da se izgrađujem kao osoba, da svaki dan učim. Pokazuju mi sunčane strane života i daju mi razlog da idem dalje, dan po dan.

Volim vas, budale moje. <3

Just a bad day, not a bad life?

Pokušavam učiti, ali bezuspješno.
Misli mi opet lutaju nekuda, i kako god da okrenem, opet sve završi na tebi.
Grozan dan. Kiša pada k'o luda, osjećam se zarobljena u ovom stanu, u ovoj koži. I pokušavam ostati koncentrirana, ali danas mi to nikako ne uspijeva. Ni minute.
Volim ovaj osjećaj; zaljubljenost, ljubav, nazovi to kako želiš.
Volim te potajno gledati, čuti ti glas, osjećati da si blizu, makar se ne mogla okrenuti jer bi bilo previše očito.
Ali ponekad mi tako teško pada... Teško mi pada činjenica da nikada neću biti dovoljno hrabra da ti u lice priznam da mi se mjesecima sviđaš, da si zadnjih par mjeseci jedino što mi je na umu... Da se molim za tvoju sreću, istodobno se nadajući da sam to možda ja... Nisam toliko jaka da se nosim sa svim posljedicama koje bi riječi ''D., zaljubljena sam u tebe.'' mogle izazvati. Definitivno nisam.
Ipak, negdje u ovom oversize tijelu krije se mala djevojčica... Djevojčica koja samo želi tu neku pravu ljubav, šetnje, kave, pričanje satima o glupostima, poruku u dva poslije ponoći. Te male gluposti koje svi oko mene imaju, a ja čekam već predugo da se i meni dogode.
Dr.House je rekao: 'I'm fine, I'm just not happy.'
Pa, mogla bi mu i ukrasti tu izjavu. Cijeli život hodam nasmiješena, ali nikad potpuno sretna.
I sad sam tu, tipkam ove riječi bez ikakva reda jer ne znam što bi drugo. Iskreno, na um mi samo pada da vrištim iz sveg glasa, ali nešto nisam ni za to raspoložena.
Hoću da znaš da postoji netko kome značiš ''nešto više'', tko u tebi vidi baš ono što mu fali.
Hoću da znaš da mi se pri samoj pomisli na tebe ruke tresu (cijeli dan danas, poludit' ću!), da me trbuh boli k'o da su u njemu aligatori... Da si mi prečesto u snovima (iako ti snovi nemaju baš neku radnju, češće su sličniji noćnim morama, ali svejedno).
Navikla sam biti sama. To je jedna od onih stvari koje možda najbolje i znam. Navikla sam i na nesretne ljubavi, ali nisam navikla na ovo, na ove osjećaje koji mi ne daju mira, tjeraju me da pišem, pjevam, skačem, pričam previše... Na konstantne promjene raspoloženja, na želju da te gledam i slušam po cijeli dan.
Nisam navikla da nemam baš sve pod kontrolom, a u zadnje vrijeme je tako.
Ne mogu si narediti da ovo sve prestane, a najlakše bi bilo da mogu.
Ali nisam sigurna želim li to... Najlakše nije uvijek i najbolje.
Samo da prođe ovaj nemir, samo da prođe ova kiša, hladnoća, želja za zagrljajima...
Samo da me prođeš ti? To ne.

Let it rain over me.

Nisam ljubitelj kiše. Nikako. Djeluje mi tužno, k'o da vadi svu depresiju iz mene. I ništa mi se ne da, najradije bi ležala, sama sa svojim mislima.

Ali ovih dana nije tako. Kiša pomalo pada već 3-4 dana, i možda po prvi put u dugo vremena uživam u njoj.

Hodam s kišobranom, osjećajući se kao da curica sa slike - smireno, bezbrižno.

Nisam depresivna, ali nisam ni hiperaktivna, nekako sam mirna, a u glavi hrpa misli. 

Slažem ih polako, odlučujući živjeti dan za danom, ne požurivati vrijeme, sudbinu, Boga...

Nisam običan čovjek, ali sam ipak samo čovjek, nemoćan protiv nekih viših sila. 

Učiniti ću što je u mojoj moći da mi dani budu sretniji, nasmijani, dobri... 

A za ono nešto više... Pa, to će doći, ili dolazi s tim, nisam baš sigurna.

Znam samo da sam preveliki sanjar da odustanem od svih maštarija. Znam i da me okružuju divni ljudi za koje nikada neću moći biti dovoljno zahvalna. Znam i da sam zaljubljena u D., ali ne onako prolazno zaljubljena, da ga želim za sebe i samo za sebe. Neee. Ovaj put je drugačije. Želim da je sretan, pa makar ja bila nesretna. Samo da znam da je on dobro. Za mene je lako, čvršća sam nego sam mislila. Znam i da se trudim postati bolja osoba. Nekad mi ide, nekad ne baš, ali valjda će i to s vremenom doći na svoje.

Idem dalje, stavljajući najuvjerljiviji osmjeh na lice. Pokušavajući biti dovoljno sretna da smanjim pesimizam u sebi. Učeći biti sretna s ovime danas, a sutra što Bog da. Pokušavajući sitnice činiti dovoljnim izvorom snage za današnji dan, i sutrašnji po mogućnosti.

Bit' ću JA, smušena i zbrkana, tužna i sretna u isto vrijeme. Hodat' ću po kiši il' suncu, svejedno, i udisati zrak,  nadati se nečemu više, ali očekivati minimalno. Jer očekivanja me dotuku.

Sretni i blagoslovljeni blagdani svima koji ih slave. <3

Nikad glava ne bira...

Proljeće, Sunce, šetnje, predivni dani... Neka euforija me hvata, kao da mi koža upija zrake sunca i pretvara ih u neki adrenalin. Skačem, pjevam, uživam. Gledam ga, sretna sam. Sretna sam samo gledajući ga.
A onda, kako Sunce polako zalazi, u meni nestaje adrenalina, sreće, ostaje samo neka tuga. Ni sama ne znam, ali napadaju me neke promjene raspoloženja. K'o žena u menopauzi, prelazim kroz hrpu emocija u jednom danu, u jednom satu...

I opet biram slušati srce. Po stoti put pokazujem da sam (pre) emocionalna budala, koja umjesto da uživa u onome što ima uvijek traži ono ''nešto'', nešto više. Nešto posebno, moje.

"Dođu one moje noći, kada mi dođeš u misli, i natjeraš me na razmišljanje. Pa se zapitam, šta bih ti rekla da u tom trenutku staneš ispred mene, spreman da čuješ sve što ti imam reći. ''


I priznam tati, mami, svima. Priznam im da ima taj ''netko''. I slušam kako mi tata govori da je svaki dan 
premijera, da ne treba čekati nego se boriti. Sve to već znam. Ali ne mogu. Predaleko smo, još uvijek, a i ja se previše bojim onog nekog ''ne'', možda nekog srama kad uđeš na predavanje. Ne želim skrivati pogled od tebe, paziti gdje ću sjesti. Ne želim. 
Vrijeme možda i nije najgora stvar. Možda bude dobro prema meni. Napokon.


Samo ne mogu vjerovati da se čovjek može ovako osjećati. Ovako... čudno. ''To život tako režira.''
Nema mi smisla donositi odluke jer znam da se ne mogu pridržavati ničega. Samo znam da si ti jedini koji me zanima, jedini kojeg uistinu želim. Nijedan drugi nije ni približno dovoljno dobar. Možda opet idealiziram, ali nema veze, dopustit' ću si to, kao što si dopuštam da te malo previše prisvajam u nekim svojim mislima. Oprosti, stvarno, ali bar mi to ostaje...
Možda ovo nikada nećeš pročitati, možda i hoćeš. Nije niti važno. Valjda već znaš da si ono nešto što se toliko dugo traži, toliko posebno i savršeno da pomislim da nije moguće da takav netko postoji.
Da pomislim zašto takav netko nije moj netko...

U snovima.

Opet sam te sanjala. Ne znam što je to s tobom, što je to sa mnom. Odakle sve to? 

I da znaš da si bio predivan. Isto kao i jučer, kad si sjedio nedaleko od mene, a ja umirala od želje da ti kažem da ti vire narančaste bokserice. Da ti kažem bilo što... 

Ali nisam. Samo sam te promatrala, dok si ti umirao od dosade, komešao se na stolici.

Gledala sam te, maštala, nadala se. Ne puno, ali malo. Nisam mogla drugačije.

I nisam mogla, a da ne pomislim zašto ti nisi taj koji me ljubi, koji me grli dok mi bura tuče o obraze...

I nikada nećeš biti, zar ne?