Dvadesetprvi iliti Kako odrastam -dio II.

Dođu ti neki dani kad ti se ništa ne da.
Kad u glavi vrtiš sto puta isti film, pokušavaš dokučiti zašto i kako.
Pa odjednom ne voliš sve što si volio, i htio bi pobjeći negdje daleko i probati nešto novo.

My place.

 Ovih dana sam takvog raspoloženja.
Ali i to je prolazna stvar.
Tuga dođe i prođe. Rasprši se kao balon od sapunice.

Jedan od dana kad sve slikam.

 I kao da je nije ni bilo.
Baciš sve loše iza sebe i kreneš dalje.
Hodaš i raduješ se. Smiješ se i ne misliš na loše stvari jer znaš da je onih dobrih više.
A za njih vrijedi trpjeti, čekati i nadati se.

4  h ujutro. Mimi's b-day, nakon neuspješnog guranja auta. ^ ^

 I shvatiš da zbog ljudi koji te vole moraš ići dalje. Nabaciti osmijeh. Tih par loših dana gurnuti sa strane...

Addicted to you.

 Ponovno voljeti sve što i do sada.

Moj nered, papiri s citatima <3

 Smijati se glupostima.

Kako ubiti cimera dok je u wc-u :D (Nije uspjelo, ne brinite)

Biti dijete, jer još uvijek to i jesam. I nadam se da ću i ostati.

Volim Winnie-ja, ne volim svoj kompjutor.

Puštam da me uspomene savladaju s vremena na vrijeme. 

I dobre i loše. Puštam da se sjećanja vrate, ona loša kao lekcije, a ona dobra kao razlog za osmijeh.

Ljeto, poslijepodne, kavica sa sekom.

I dovoljna je sitnica da ti uljepša dan. Mala stvar kao podsjetnik da netko misli na tebe, da te voli.
Ima li boljeg osjećaja od toga?

Uspomene <3

Što sam htjela reći sa ovim postom?
Pa... Kako medalja ima dvije strane, tako i život.
Koliko god divnih dana proživjeli, svakome dođu oni sivi, i misli kako će zauvijek biti tako.
Nekako sam s godina od pesimista prerasla u optimista, drago mi je zbog toga.
U redu je biti nikakav, tužan. U redu je plakati. Ali s vremena na vrijeme.
Život je "šaka suza, vrića smija", rekli bi TBF-ovci.
Uzimam njihove mjere, puštam da mi bude puno više smijeha nego suza.
Prihvaćam stvarnost, mijenjam što mogu, uživam u onome što mi se sviđa.
Napokon prihvaćam sebe.

Nekad prije skoro godinu dana.

Na kraju večeri, kad se skinu maske i ostanemo sami, svi smo mi ljudi.
Sretni, tužni, uzbuđeni, uspješni, zadovoljni, lijepi ili manje lijepi. Ali još uvijek ljudi.
Samo je pitanje tko na kraju dana za sebe može reći da je čovjek.
Zato... Carpe diem. Možda je samo jedan osmijeh dovoljan za popraviti nekome dan.
Poziv, poruka, zagrljaj. Ja znam da je to za mene i više no dovoljno...

                                                                                               ... nastaviti će se.

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio I.

Odbrojavam sitno do rođendana. Dvadeset i prvi. Opa.
Osjećam se staro. Prvo sam bila pokisla zbog činjenice da ću uskoro biti punoljetna u svim zemljama, a kada mi je tata rekao da je vrijeme da se uozbiljim i nađem kakva ozbiljna momka... Genijalno.
I tako se meni nije ni slavio rođendan. Velik mi se to broj čini, a osjećam se tako mlada i neiskusna. :P Kakva ozbiljnost? Šta mi fali?
Danas cijeli dan fotkam nešto. Dosada nekad zna biti i korisna, ali rijetko, da. Pa kopam po folderima i tražim neke drage slike, kojih ima i previše. Shvatim da  ne trebam žaliti za godinama. Bilo je to dobro vrijeme, a sve mi se čini da će ovo koje dolazi biti još bolje.
Zato će do rođendana biti par ovih "više slika - manje riječi" postova, kao podsjetnik na sve ono što sam naučila, doživjela, na čemu trebam biti zahvalna godinama koje su iza mene.


Obitelj je dar koji često ne znamo cjeniti. I ja sam milijun puta ljuta na njih, pa poželim nestati i ne viđati ih neko vrijeme. Ali to su ljudi koji su tu s razlogom - da bezuvjetno vole, pomažu, slušaju.
Odrastam i mijenjam se, ali se njihova ljubav prema meni ne mijenja. Uvijek je ista: jaka, ponekad pritajena, ali uvijek prisutna. Zato se nemam razloga bojati godina koje dolaze, jer znam da će oni uvijek biti uz mene, ma što da se dogodi. A to bi mi trebalo biti i više no dovoljno.

Sister, sister, ja.

Mala zadovoljstva su ta koja me čine sretnom. Kava s dragim ljudima, šetnja, pisanje, neka dobra knjiga, zalazak sunca... I drago mi je da je tako. Drago mi je što se bez truda radujem sitnicama, što mi najmanja stvar kao što je sms može popraviti dan. 

Ili postajem manje smotana, ili je ovo prelako. Može li se čovjek zaljubiti u nokte? :D

To nije samo kava. Uz nju dobiješ razgovor, smijeh, društvo... :)

 Svaki dan je novi početak. Nova avantura. Prilika za učiniti nešto novo, prebroditi strah i biti hrabriji.
Još radim na tome.

Izgubiti se u šumi je super ako je društvo super. :P 

 Uistinu sam se promijenila u zadnje dvije godine. Naučila sam se izboriti za sebe, iznijeti svoje mišljenje, imati svoje "ja". Ne brinu me tuđi poslovi. Učim, trudim se, a rezultati će doći. Ili već dolaze.

Tad sam bila mlada. I učila sam. I bilo mi je dosadno, pa sam slikala cimericu.

Učim voljeti sebe. Mijenjati ono loše, čuvati dobro, truditi se svaki dan biti bolja osoba. Dobro, ne baš svaki dan.

"Al' samo su oči ogledalo duše."

Smijem se. Puno, nekada i previše. I tada nestanu sve brige, ostane onaj osjećaj sreće zbog ljudi koji ti stavljaju taj osmijeh na lice.

Znamo pisati pravilno engleski, samo nam to više nije zanimljivo.

Koliko nam je godina? Nije ni bitno.

Najdraža stvar koju su mi donijele godine su prijatelji.
Ljudi bez kojih ne bih mogla.
Volim vas sve.

Rekli smo ne duck face na Face, ali valjda to ne vrijedi za blog. Ubit' ćete me, znam. :D

Summertime, Stradun,  Z., M., D., ja. :D

 Negdje usput se uvjeriš da nije više ni bitno dal se dobro dobrim vraća. Naučiš ne vagati svaku sitnicu, preći preko nečega, zahvaliti na svemu što imaš.

Hvala siss <3

 

Pronađeš sebe, a da toga nisi ni svjestan.
Odjednom si... Ti.

Mostar, Stari most at night.

Naučila sam i ne zaboraviti sanjati.
Težiti nečemu većem, boljem. Jer, da nema nade, koji bi smisao svega bio?
"Good things come to those who wait." I koji vjeruju, ja bih nadodala.

Dreams do come true.

         

                                                                                          ... nastaviti će se.

She will be loved.

Sjedim u mračnoj sobi, pokušavajući prizvati sve one uspomene.
Jedino su mi one ostale od onoga što sam donedavno zvala "mi". A sve zbog glupog straha!
Ostala sam bez tebe jer sam se bojala pokazati koliko mi je stalo.
Ja i moje emocionalne gluposti! Čuvajući srce od ponovnog rastavljanja i sastavljanja, glumim ledenu kraljicu. Puštam da drugi misle kako je njima više stalo do mene nego meni do njih, a zapravo je potpuno obrnuto. Stalo mi je, i previše. To i je moj problem, previše se vežem za ljude.
Previše sam se vezala i za tebe, ali ti nisam rekla to. Nisam ti rekla da ne želim nikoga drugog kraj sebe, da si jedini kraj koga mogu biti potpuno svoja, bez maski, bez umjetnog smijeha i usiljenih razgovora.
I sada nisi više tu. Ali više od činjenice da trenutno nisi kraj mene boli me pomisao na to da misliš kako mi nisi značio. Pustila sam te da vjeruješ kako mi i nije baš stalo do tebe. Da sam pokazala barem malo više truda, možda bi ovo naše i potrajalo... Ali ne.
Sada je ionako prekasno, ti si krenuo dalje. I ja ću, valjda... I usput naučiti da me možda neće svaki put dotući ako kažem što osjećam.

"Ja želim ne samo da budem voljena, već da mi se to i kaže; svijet šutnje dovoljno je prostran s one strane groba." George Eliot

* P.S. Tekst je napad neke inspiracije, ne i osobni doživljaj. Iako se malo pronalazim u njemu, moram priznati...


 Raspoloženje: Maroon 5 - She will be loved

                                                                                                                     xoxo, M.

Ne volim kad nisi tu.

Navikla sam na tebe.
To nije dobro, znači da mi nedostaješ kad nisi tu, a to nisam željela.
Nisam se željela vezati za tebe, da mi uđeš u misli. Nije mi to trebalo.
Ali valjda se mene ništa ne pita, moram prihvatiti što dobijem i nositi se s tim.
I tako se nosim s ovim osjećajem, s tim da bih da si sada tu.
Fale mi tvoje gluposti, da se potpuno izgubim u rečenicama, ali da mi cijelo vrijeme ne silazi osmijeh s lica.
Zanimljivo je kako me i izluđuješ i zaluđuješ u isto vrijeme. Nekada bih te najradije poslala negdje daleko daleko, a onda opet jedva čekam da te uhvatim online...
Minute sporo prolaze bez tebe. Nikako da dođe vrijeme za spavanje. A naprotiv, kad si tu, vrijeme leti nepojmljivo brzo. I zabavno, u svakom slučaju.
Što želim? Želim da ovo potraje. Da te potpuno upoznam, da se i dalje smijemo.
Da ponovno pobjegnemo u Dreamland. :)

Endless summer.

Čim krenem ponovno nositi traperice, znam da je ljeto gotovo.
Takvi su mi zadnji dani.
Nema više vrućine, sladoleda, toplih večeri. Jesen stiže.

Bilo je ovo dobro ljeto, možda i bolje od očekivanog. Pamtit' ću ga po mnogo toga. Bilo je tu svašta...
Od izlazaka, koncerata, pa do izležavanja. Moji Kanađani, partyjanje gdje se stigne.
Pamtit' ću onaj zagrljaj s Marom kad je nakon dva mjeseca došla iz Dbk-a samo na dan-dva.
Bilo je tu milijun kava u Rafaellu, puno sladoleda, šetnje i zezancije.
Nikad neću zaboraviti onih par dana sa Mirjanom, Draženom i Zvonom, kavu na Stradunu, penjanje po stjenama i naša noćna kupanja. To se ne ponavlja... <3
Ovo ljeto mi je nedostajalo šetnji, ali valjda će se to nadoknaditi sada najesen.
Pamtiti ću milijun filmova i tipkanje do dugo u noć, Summer paradise na repeatu i zvijezdane noći.
Kroz ljeto se provukao i tajanstveni T., koji mi nikako ne da da ga upoznam kako spada. Ni sama ne znam zašto. I ne znam što me to vuče k njemu, drugačiji je... Nisam pametna oko toga.

Jesen je pred vratima. Raduje me Marin povratak, opet intenzivno druženje s Damirom, cimerstvo s Nikky, kave s Draženom, najluđa ekipa... Hvata me neki optimizam, ni sama ne znam odakle to. :D

'Happy girls are the prettiest.' - kažu. Zato, osmijeh na lice i u nove pobjede. :)

Moja slika s ljetovanja :D

Obožavam ovu sliku.

I <3 Dbk, over and over again.

''Voli mi se netko. Onako ludački. Da sam tužna kada ga nema. Da drhtim kada zove. Da držim palčeve da dođe. Da želim da ne ode još koji sat...''

Random one.

Fali mi kiša.
Onaj zvuk lupanja o prozor, osjećaj kao da pere ulice, ispire sve brige, donosi nešto novo.
Ljeto je bilo dobro. Ali... Nisam mislila da ću ovo reći, ali čekam jesen.
Opet povratak u kolotečinu, u moj Mostar.
Šuškanje lišća pod nogama, promjene. Svaki dan začiniti s nečim novim.
I smijeh. Fali mi smijeh. Moji luđaci, višesatne priče, šetnje...
Imala sam osjećaj da će ovo biti dobro vrijeme. Sada ne znam više, ali želim saznati.
Bez planova, očekivanja. Samo živjeti, hodati, radovati se.
Još malo, još malo. 

Slušam Summer paradise dok pokušavam odvratiti misli od Njega.
Hoće li kiša i to odnijeti?