Pravo - kriva stvar.

Vjerujem da smo svi nekada u životu uradili nešto za što smo od početka znali da nije dobro za nas. Vodili se onom "Pokušat' ću, pa šta bude.", nadajući se da će to "šta bude" biti ono što želimo i čemu se nadamo.
Kad znaš da je nešto od početka osuđeno na propast, ali si i dalje spreman boriti se za to. Kada osjećaš da je sve u vezi toga krivo i niti blizu onome što si očekivao, ali i dalje pokušavaš i trudiš se. Jer je to ono što u tom trenutku želiš, trebaš, što te usrećuje. Bez obzira što nije ni blizu tvojim očekivanjima i nadanjima.
Cijelo vrijeme znaš da činiš pogrešnu stvar. Pogrešnu ponajprije za tebe. Ali te nije briga jer te ta pogrešna stvar u tom trenutku čini sretnim, pa osjetiš da bi mogao letjeti, skakati i još tisuću čudesa koje sreća donese sa sobom. Ali... Sve to završi i shvatiš da ono što želiš i ono što je dobro za tebe često nije isto. Htio - ne htio moraš se pomiriti s tim da je nekad bolje uraditi pametniju stvar. Jer ne živimo od danas do sutra. Bilo bi super da jesmo. Danas uradiš što želiš, to se sutra ne broji, i tako u nedogled. Ipak, sve naše odluke će i sutra biti bitne, njihove posljedice ćemo duže od dana osjećati. Lako je danas živjeti s nekom odlukom, nekim činom, ali što će sutra biti s tim već je drugo pitanje. I onda kada znamo da ovo od danas sutra, prekosutra ili za godinu dana neće izaći na dobro, bolje je riješiti odmah. Sam sebe uvjeriti da se želje mogu promijeniti, da se ljudi mogu zamijeniti. Staviti sebe na vrh liste prioriteta. I biti sretan sam sa sobom. Ostatak sreće će već doći, vjerujem.