četvrtak, 16. listopada 2014.

Savršeno sretna.

Ovaj dan po nečemu mora biti poseban. Mora, jer baš danas sam se odlučila upaliti ovu krntiju od kompjutera i ponovno nešto pisati. Samo želim pisati, bez jasne vizije o čemu. Želim napokon pustiti misli na ekran, gledati kako se same oblikuju i povezuju. 
Do sada sam gotovo uvijek pisala kad sam tužna, kada me nešto muči, i blog mi je služio baš za to - istresti se na njemu da ne bih pravila scene u "stvarnom životu". Ali evo, kao što se i iz naslova vidi, danas pišem jer sam sretna. Da sam do sada pisala od sreće, vjerojatno bi ovaj blog imao milijardu postova. Jbga, došlo i moje vrijeme. :D 
Svi mi imamo svoje sretne i manje sretne dane, samo što se zaboravimo sjetiti da smo sretni i tako to prolazi. I ja prva zaboravim zastati i osjetiti to neko zadovoljstvo, već samo jurim u krug.
Ali sinoć sam osjetila savršenu sreću i bila svjesna toga. Ne može biti savršenije.
Tako jednostavno, tako čisto i bistro.
Dok me moj čovik grlio na čapljinskom trgu, a nad nama svjetlila starinska žuta lampa.
I to je to. Samo jedan čvrsti zagrljaj, jedna osoba najvažnija na svijetu i jedno potpuno nebitno mjesto.
Tako je malo potrebno da bi čovjek bio sretan, a uvijek letimo za velikim stvarima.
Jebo to, bolan. Pusti da te život obaspe tisućama malih sreća, i vidjet' ćeš što je velika sreća. Najveća na svijetu planetu. Zastani, pogledaj što sve imaš i odmah ćeš shvatiti da ti zapravo ništa ne nedostaje.
Ipak, nekako sam iz svog iskustva naučila da čovjek može biti sretan s drugima tek kada postane sretan sam sa sobom. Kad si sam sebi dobro društo biti ćeš i drugima, a i oni tebi. Iz nezadovoljstva samim sobom proizlaze sva druga nezadovoljstva, i to je kao začarani krug. Nikada ništa neće biti dovoljno dobro dok sam sebi ne budeš dobar. E kad se to dogodi, kreću bolje stvari. 

Princeza Ja :D


Savršeno sretna Martina je sretna kada kuha (osim ako kuham svaki dan, onda mi dosadi).
Sretna je čitajući, gledajući emisije o vjenčanjima na TV-u, družeći se sa kumašinom.
Martina je sretna jer ima najbolje prijatelje koje želi zadržati cijeli život.
Sretna sam kad mi baka dođe na kavu, pa ostane cijeli dan, i kad me ukućani ne ljute.
Sretna sam jer mi se studentski status približava kraju.
Ima tu još tisuću razloga za sreću, a  najveći među njima je ON. On koji mi svaki dan sreću čini većom, makar se to činilo nemoguće, i baš zbog toga će biti moj cijeli život. :yuppyyeeey:
Odbrojavamo. :)))

subota, 22. veljače 2014.

Vratio sam se živote :)

Već odavno mi na fejsu stoji da sam bloger, ali nisam. Ili sam jako lijeni bloger.
Zapravo, biti bloger je ljubav, ali i navika, a ja sam tu naviku nekako izgubila.
U vrtlogu svakidašnjih obveza zaboravila sam ostaviti pola sata za sebe, za tipkanje svega što mi se vrzma po glavi. A želim pisati, volim pisati. Želim i dalje biti bloger, želim imati svoj kutak, svoje riječi negdje zapisane. Pa makar one ponekad bile glupe, patetične i nikakve, moje su.

Više od pola godine nisam pisala.
Zapravo, pisala sam, ali ne ovdje.
Pisala sam pisma i pjesmice, ali ništa toliko konkretno.
Već sam prije govorila kako ne znam pisati kada sam sretna, i to je uistinu tako.
Tada stvarno ne znam što bih pisala, a da ne ispadne da ljudima nabijam na nos svoju sreću.
Kako bilo, i sada sam sretna, full sretna, ali ću pisati. Pa šta bude. :)

Što mi je na umu zadnjih dana?
Na umu mi je da sve manje volim ljude, sve manje ih podnosim.
Nisam sigurna jel' meni ponestaje tolerancije ili oni postaju sve gori.
Volim ja svoje ljude, ali neki novi me lagano izbace iz takta.
Ako nešto ne volim kod ljudi to je dvoličnost. Brate, kakav si - takav si, šta mi imaš glumiti, uvlačiti se u dupe, a onda nakon tjedan-dva-tri dana sasvim druga priča. C'mon. Budi svoj, budi što jesi. Dobar, loš, zao, kakav želiš, samo budi konstantan, bez glume i takvih gluposti. I živi svoj život. Ja živim svoj. Šta me briga netko deseti i njegove stvari. Goni svoje, živi kako želiš, boli te briga šta će selo pričati, šta će ljudi misliti. Al' isto nemoj biti njuškalo u životima drugih ljudi, nikome to ne treba.

Naučila sam baviti se sobom i svojim životom, ispunjati svoje ciljeve, tjerati naprijed i kada se čini nemogućim. Radim i još ću trebati puno raditi na sebi da ojačam i postanem manje osjetljiva na ljude i njihovu glupost, kad već ne mogu biti imuna na to. Volim sebe i volim ovo gdje sam sada. Sve ide svojim tokom, nekad bolje, nekad malo gore, ali na kraju to sve bude baš onako kako treba. Netko to Gore vidi sve. :)

Nabacan post, al' šta ću mu ja.
Bitno je da opet tipkam, oživljavam staru sebe, onu koja živi iznad kava i tračeva, besmislenih avantura i primitivizma. Onu koja ima svoj svijet, svoj svemir. I sretna je u njemu.

To jeste moj svijet. :)