subota, 22. veljače 2014.

Vratio sam se živote :)

Već odavno mi na fejsu stoji da sam bloger, ali nisam. Ili sam jako lijeni bloger.
Zapravo, biti bloger je ljubav, ali i navika, a ja sam tu naviku nekako izgubila.
U vrtlogu svakidašnjih obveza zaboravila sam ostaviti pola sata za sebe, za tipkanje svega što mi se vrzma po glavi. A želim pisati, volim pisati. Želim i dalje biti bloger, želim imati svoj kutak, svoje riječi negdje zapisane. Pa makar one ponekad bile glupe, patetične i nikakve, moje su.

Više od pola godine nisam pisala.
Zapravo, pisala sam, ali ne ovdje.
Pisala sam pisma i pjesmice, ali ništa toliko konkretno.
Već sam prije govorila kako ne znam pisati kada sam sretna, i to je uistinu tako.
Tada stvarno ne znam što bih pisala, a da ne ispadne da ljudima nabijam na nos svoju sreću.
Kako bilo, i sada sam sretna, full sretna, ali ću pisati. Pa šta bude. :)

Što mi je na umu zadnjih dana?
Na umu mi je da sve manje volim ljude, sve manje ih podnosim.
Nisam sigurna jel' meni ponestaje tolerancije ili oni postaju sve gori.
Volim ja svoje ljude, ali neki novi me lagano izbace iz takta.
Ako nešto ne volim kod ljudi to je dvoličnost. Brate, kakav si - takav si, šta mi imaš glumiti, uvlačiti se u dupe, a onda nakon tjedan-dva-tri dana sasvim druga priča. C'mon. Budi svoj, budi što jesi. Dobar, loš, zao, kakav želiš, samo budi konstantan, bez glume i takvih gluposti. I živi svoj život. Ja živim svoj. Šta me briga netko deseti i njegove stvari. Goni svoje, živi kako želiš, boli te briga šta će selo pričati, šta će ljudi misliti. Al' isto nemoj biti njuškalo u životima drugih ljudi, nikome to ne treba.

Naučila sam baviti se sobom i svojim životom, ispunjati svoje ciljeve, tjerati naprijed i kada se čini nemogućim. Radim i još ću trebati puno raditi na sebi da ojačam i postanem manje osjetljiva na ljude i njihovu glupost, kad već ne mogu biti imuna na to. Volim sebe i volim ovo gdje sam sada. Sve ide svojim tokom, nekad bolje, nekad malo gore, ali na kraju to sve bude baš onako kako treba. Netko to Gore vidi sve. :)

Nabacan post, al' šta ću mu ja.
Bitno je da opet tipkam, oživljavam staru sebe, onu koja živi iznad kava i tračeva, besmislenih avantura i primitivizma. Onu koja ima svoj svijet, svoj svemir. I sretna je u njemu.

To jeste moj svijet. :)


2 komentara:

  1. Hej, nabacani postovi najčešće kriju najveće istine. :D
    Drago mi je da si se vratila. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Dobro dosla nazad.Imas pozdrave od jos jednog lijenog blogera koji nije pisao vise od pola godine XD.Bitno je da si ponovo pocela pisat,pa polako :D

    OdgovoriIzbriši

Hvala. <3