nedjelja, 30. prosinca 2012.

Betmenki za ljubav.

Betmenka nas označi da pričamo svašta nešto o sebi. A ja volim Betmenku, pa evo.


POSLJEDNJE...
...stvar koju si popila: Voda.
...poziv: Sestra.
...SMS: Z.
...saslušana pjesma: Sergej - Ljubav nema ništa s tim.
...stvar koju si pojela: Kolač.
...pročitana knjiga: Ne sjećam se baš.
...posjećen blog: Betmenkin, da ju označim.



DVIJE HILJADE DVANAESTE GODINE SI: 
Upoznala neku novu osobu: Puno njih.
Prestala da voliš nekog: O da.
Smijala se do suza: I previše puta.
Upoznala nekog tko ti je promijenio život: Par njih.
Čula da netko priča o tebi nešto loše: I nisam.
Jela kupus: Povremeno.
Prekinula naviku: Da.
Napila se: Hahaha, ma kakvi. :P
Počela raditi nešto što te ispunjava: Ništa posebno.
Kupila nešto što neopisivo voliš: Volim sve što kupim, kupim jer volim. :D

RANDOM PITANJA:
Koliko djece bi željela imati: Troje.
Imaš li kućnog ljubimca: Imam, psa i dvije mace.
Da li bi željela da promijeniš  ime: Ne bih, hvala.
Kako si provela svoj posljednji rođendan: Roštilj, alkohol i dragi ljudi. Ne može bolje.
Kada si se probudila jutros: Probudila sam se više puta danas, ustala sam u 11.15 h.
Šta si sinoć radila u 00.00: Pričala sa ljudima na fejsu.
Šta jedva čekaš: Sutra poslije ponoći i utorak navečer.
Šta bi voljela promijeniti u svom životu: Kilažu i da sam manje naivna.
Jesi li ikada pričala sa osobom koja se zove Ševka: Neee. :D
Šta te trenutno nervira: Što vrijeme sporo prolazi.
Koje je tvoje pravo ime: Martina. 
Nadimak: Milijun njih. Tina, Tinky, ribice... :D
Imaš li momka/muža/prijatelja s beneficijama: A imam.
Voliš li ga: Nisam još.
Šta si u horoskopu: Vaga.
Koliko si visoka: 175 cm.
Prvi najbolji prijatelji: Marija i Maja.
Prvi kućni ljubimac: Bio je pas, za ime ne znam, previše sam ih imala. :D
Prvo putovanje: Slavonijaaaaa. :))
Prvi koncert na kojem si bila: Nemam pojma. Mislim Giuliano, al' premlada sam bila.
Kada si se prvi put zaljubila i u koga (simpatije iz vrtića se ne pikaju): Pero u 7. osnovne.

DA LI TRENUTNO: 
Jedeš: Ne.
Piješ: Ni to.
Najradje bi išla: U Mostar, odmah.
Slusaš: Enriquea Iglesiasa.
Šminkaš se: Ne.
Lakiraš nokte: Ne.
Pričaš s nekim: Da.
Voliš li osobu sa kojom pričaš: Da.


JESI LI IKADA: 
Poljubila nekog lika kojeg ne znaš: Ne.
Eksirala tekilu: Da.
Izgubila naočale: Ne.
Povrijedila nekoga: Valjda.
Bila povrijeđena: Hell yeah. Previše puta.
Napila: Samo malo. :P
Plakala zbog nečije smrti: Puno, puno.
Izgubila nešto vrlo važno: Da.
Jela kupus: Da.
Kupovala puter na kilu: Haha, ne.
Pravila puter: Ni to.
Jela puter: Da.
Imao viziju dajdže: Ne.
Ljubila se u liftu: Ne.
Plakala zbog ogrebotine: Kad sam bila mala curica.
Išla na noćno kupanje: Da, and I love it!

VJERUJEŠ LI U: 
Samu sebe: Da.
Čuda: Možda.
Boga: Da.
Savršenu maskaru: Da.
Reklame: Ne, ne doživljavam ih.
Ljubav na prvi pogled: Da.
Deda Mraza: Ne.
Poljubac na prvom izlasku: Nema tu vjerovati - ne vjerovati. Il' se ljubi, il' nemoj. :D
Anđele: Pa da.
Vještice: Ne.
Uskršnjeg zeku: Ne.


ILI ILI
Ananas ili banana: Banana.
Jutro ili večer: Večer.
Dečko ili cura: Dečko.
Auto ili Motor: Auto. Mrzim motore, strah me motora.
Essence ili Catrice i zašto: Essence, zbog navike.
Klasična muzika ili Hip Hop: Kako kada, ovisno o raspoloženju. Ali malo više klasika.
Laptop ili računar: Laptop.



O S O B A
...na koju trenutno misliš: Z.
...koja te najviše povrijedila: Ne znam...
... koja ti se sviđa: Z.
...koja je uvijek uz tebe: Nikky.


I M E N U J
Osobu za koju bi uradila sve: Moji prijatelji, Draža i mama.
Osobu koja ti je daleko, a opet tako blizu: Jopa.
Najzgodniju/jeg lika/trebu ikad: Channing Tatum.
Osobu koja te uvijek nasmije: Mila i Dženx.
Osobu koja te je posljednja zagrlila: Mara.



B I L O   N E K A D,  V I Š E   N E
Nekadašnja ekipa: Maja, Ana, Kika, Mile, Stipe...
Nekadašnji drug iz klupe: Maja, Nela.
Nekadašnja najbolja drugarica: Maja.
Nekadašnja ekipa sa neta: Turci na MSN-u. :D
Nekadašnja omiljena pjesma: Svaka Tošina i Enrique - Little girl.


Tko želi neka uzme tag, da mi ostali imamo šta čitati. :*

Net prijatelji.

Najdraža stvar koju mi je donio internet su moji virtualni prijatelji.
Virtualni jer se nikada nismo vidjeli, ali to je zapravo zanemariva činjenica kad sagledam koliko su mi se ti ljudi uvukli u život i postali jedan bitni dio njega. 
Upoznala sam ih na razne načine - fb, stari blog, ovaj blog, msn, grupe istomišljenika... Bilo je tu svega. Ispočetka bi nas spojili neki zajednički interesi, hobiji, stavovi. Kroz razgovore smo shvaćali da smo dosta slični i polako bi razvijali povjerenje i prijateljstvo koje ne broji kilometre koji nas dijele. S nekima se poprilično razlikujem, i vjerojatno ne bi bili prijatelji u "stvarnom svijetu", ali preko interneta smo naučili biti tu jedni za druge, slušati kad je ovome drugome potreban netko da mu se izjada. A često je rame za plakanje i dobar savjet najbolje što vam netko može pružiti. Različitosti su to što održava stvari zanimljivima. Učim od njih, a nadam se da i oni uspiju naučiti nešto od mene. Obožavam duge razgovore s njima, prepričavanje dogodovština, činjenicu da znaš da je nekome u drugoj, trećoj državi stalo do tebe. 
Imam veliku želju vidjeti se s njima, da dobijem 3D verziju ljudi koji me milijun puta usreće i obraduju.
Nadam se da će se i to jednom dogoditi. Ili da napravim tour po Balkanu - malo do Vukovara, Osijeka, Herceg Novog, Niša, Sarajeva... Ne znam ni ja gdje sve...
Ljudi, svi mi vi puno značite. 

petak, 28. prosinca 2012.

Slikotastični.

Pred spavanje šaram po netu, pa sam nabasala na par moćnih slika.
I sad ih dijelim s vama.
Hope u'll like it.




Što ako, što ako?

Ou da.




A o čemu vi raspravljate?


I naučila sam to.









Za sve blogerice knjiške moljce ^^

srijeda, 26. prosinca 2012.

Jedan ljuti.

Jučer je bio Božić. Odmah ujutro na tv-u crnjak. Odlučili su da je baš to jutro prikladno kako bi nas rasplakali tužnim pričama. Otvorim jutros portale, tamo isto. Ovaj napao onoga, žena probola muža... 
Gledam večeras Dnevnik, gotovo sve vijesti su o napadima, ubojstvima, svađama.
I mislim se i mislim... Šta je ovim ljudima? Što se to događa više?
Ne mogu vjerovati da netko može živjeti samo s ciljem da drugima uništi život. Ne vjerujem da nekome može predstavljati zadovoljstvo nekoga ubiti, povrijediti... Koliko izopačen um mora biti da satisfakciju pronalazi u probadanju ili pucanju u druge ljude? Ljudi koji ni za što nisu krivi, ljudi koji su se jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu gube život jer se neki poremećeni um odlučio baš taj dan napraviti masakr kako bi si dan učinio zanimljivijim. 
I nema nam smisla dijeliti ljude na crne, žute, bijele... Na Hrvate, Srbe, Bošnjake ili nešto deseto.
Po meni se ljudi dijele na dobre i loše. I to je jedina opravdana podjela.
Ne zanima me tvoja nacionalnost, religija ili političko opredjeljenje. Ako si dobar čovjek, to je dovoljno.
Ne vidim apsolutno nikakav smisao živjeti s mržnjom prema nekome. Ili još gore - s bezrazložnom mržnjom.
Ljuti me pomisao da su možda i ljudi oko mene zatrovani tom nekom netrpeljivošću prema drugima, što nemaju nimalo razumijevanja, ljubavi, naklonosti... Ljuta sam, da! Ljuta jer se ljudi okreću jedni protiv drugih umjesto da udruže snage i pomognu jedni drugima. Znam da ovo što ovdje pišem nema nikakav utjecaj i neće ništa promijeniti, ali mi je lakše kada vičem kroz tipkovnicu. Koliko ljudi nastrada svaki dan, a koliko bi moglo biti spašeno da mi ljudi nismo egoistični. 

"Eh kad bi ljudi znali da pruže ruku kao što podmeću nogu."

nedjelja, 23. prosinca 2012.

Ponos.

Biti ponosan je dobro, ali u određenoj mjeri.
Ponos nas sprječava da napravimo budalu sami od sebe ili da ju drugi prave od nas.
Sprječava nas da sto puta pređemo preko nečega, nadajući se da će sto i prvi put biti bolje.
Ponos je taj koji nam kaže da je dosta toga da nas netko vuče za nos, da smo bolji od toga.
Ali... Previše ponosa može uzrokovati da izgubimo ono do čega nam je stvarno stalo.
Previše ponosa da kažemo što mislimo i osjećamo, previše ponosa da učinimo taj korak koji bi mogao sve promijeniti. Ono kad ne želiš biti onaj kojemu je više stalo jer samim time riskiraš da to ta druga strana iskoristi. Jednom kad pokažeš koliko stvarno mariš, teško je to povući. I onda stisneš riječi u grlu i ponavljaš si da imaš taj glupi ponos, dovoljno ponosa da prešutiš.

Ipak, dođe to neko vrijeme kada ti u glavi zazvoni "K'vragu i ponos!"; i sve te misli, riječi i osjećaji polako izlaze na vidjelo. I vidiš da biti slabiji ponekad i nije najgora stvar na svijetu. Upravo suprotno.
To znači biti dovoljno jak da stojiš iza svojih misli i osjećaja, iza onoga što želiš.
I sve što se poslije toga dogodi nije tvoja krivica.

petak, 21. prosinca 2012.

Driving home for Christmas.

U Mostaru se ne osjeti božićni duh. Ali nikako.
A ja baš volim pred-božićno vrijeme, okićene ulice, to neko uzbuđenje. I danas sam došla doma, napokon. Tu je već drugačije stanje, osjeti se toplina, radost, ljuuubav. Samo nek' ostane tako.
Ne znam zašto, ali u glavi imam neku kočnicu koja mi ne dopušta da se odmorim. Kao da moram još nešto uraditi, pa se onda odmarati. Glup osjećaj skroz.
Puca me romantika. Prosinac i romantika, prvi put da osjećam takvu kombinaciju.
Uzimam vrijeme za odmor, pisanje i čitanje blogova. Uzimam vrijeme za spavanje i prisjećanje na zadnje tjedne. Ovo je bio one hell of a december.

Jučer je bio smak svijeta.
Sinoć:
Z: Zamisli sad bude smak svijeta, a ti i ja ovdje. K'o Titanic.
Ja: Aham, ti pogineš, ja preživim.



ponedjeljak, 17. prosinca 2012.

Neću.

Neću te takom lako pustiti k sebi. Neću ti priznati da moji zidovi polako popuštaju pred tobom.
Naučila sam da je povjerenje škakljiva stvar. I stekao si moje, jednim dijelom. Ali...
Učila sam na greškama, i naučila ne puštati ljude preblizu. Naučila sam da je bolje spriječiti nego liječiti.
Ne želim ponovno biti ona koja će plakati i žaliti, nisam zaslužila ponovno završiti slomljena srca.
A ne možeš mi garantirati da to nećeš učiniti. 
Vrijeme će pokazati mogu li ti vjerovati toliko da otpustim kočnice u glavi i dopustim si da se onako luđački zaljubim u tebe. Jer... Blizu si onoga 'sve što sam željela', ali je li to samo početna farsa ili ipak nešto drugo - vidjet' ću. Osjetiti ću da li ovo između nas ima neku budućnost ili je od danas do sutra, dok jednome od nas ne dosadi.
I neću ti priznati koliko mi se sviđaš, kako mi je fino s tobom. Neću. Nije to ponos, samo opreznost.




srijeda, 12. prosinca 2012.

O poklonima.

Polako popušta kolokviji-manija, a počinje pokloni-manija.
Obožavam poklone, i primati, ali još više darivati.
Nema mi dražeg osjećaja nego nekome pokloniti nešto što će mu se svidjeti.
Prilično dobro slušam ljude, pa mi i nije teško pogoditi pravu stvar.
Jedna od stvari koje ne volim je kupovanje poklona "reda radi".

Situacija:
Par dana pred moj rođendan mama i ja u trgovini, i nabacim ja kako mi je super neka šalica za kavu. I kupi meni mama šalicu za rođendan, ali ne tu, nego neku drugu ružnu. A znala je koju sam pokazala. Inače, moja mama je jedna od onih osoba koje kod poklona gledaju da su korisni. Mojoj prijateljici mama kupi za rođendan parfem, meni moja pidžamu (i to onu debelu, zimsku, ružnu, po mogućnosti s nekim medom ili kravama). I naučila sam ja na to. Moje pokušavanje da joj dokažem da je poanta poklona da se svidi osobi kojoj ga poklanjaš i ne pali. Kasnije mi je kupila željenu šalicu, ali samo zato jer sam plakala i ljutila se.

Dakle...
Ako se već kupuje poklon, neka to bude sa srcem, iz želje da se svidi toj osobi kojoj je namijenjen.
Iako ja obožavam neke handmade poklone, kakvim me uvijek iznenade Mara i Damir.
Padalo mi je na pamet otvoriti agenciju koja bi pomagala ljudima u odabiru prikladnih poklona.
Tko zna, možda nekada i bude nešto od te ideje.

Do tada se bacam u traženje sitnica za najmilije, dok želim da mi je budžet beskonačan.
Bitna je namjera. :)

četvrtak, 6. prosinca 2012.

Povremeno jesmo, povremeno nismo.

Ne volim neodređenost, tu sredinu kada ne znaš gdje više pripadaš.
Koliko god krajnosti bile grube, barem su određene. Znaš gdje si, na čemu si.
Ili jesi ili nisi, ili imaš ili nemaš.

Kažu da žene nikada ne znaju što žele, ali uvijek znaju što ne žele.
Pronalazim se kao izuzetak u ovome jer znam i što želim i što ne želim.
Želim znati na čemu sam. I želim da mi ne kolaju po glavi gluposti koje me tjeraju da tipkam ovako nikakve postove, a baš mi se piše nešto poletno i veselo. Samo ne znam što.

Sve mora biti komplicirano. To je tako. Da je sve jednostavno, ne bi bilo zanimljivo.
A zašto mora biti zanimljivo?


ponedjeljak, 3. prosinca 2012.

Klinički.


Poštovani gospodine NištaLjubav  SamoSex,

u sklopu predbožićne kampanje naše Klinike nudimo Vam 50% popusta na postupak vraćanja osjećaja! 
Zar ne bi bilo divno u ovo blagdansko vrijeme opet osjećati ljubav i nježnost?
Ne čekajte ni minute, odmah se prijavite za proces 'Volim da volim' na broj telefona 0212 310 ili e-mailom na: klinika_stop@osjećaji.com
Naravno, ukoliko vam se novi stari osjećaji ne svide, uvijek možete ponovno pristupiti postupku otklanjanja svih osjećaja ljubavi, brige i nježnosti u našoj Klinici, a kao naš vjerni klijent dobiti ćete tople rukavice da vas griju u hladnim danima umjesto tuđe ruke. Dostupne u čak 5 boja!

Radujemo se vašem odazivu.

Srdačan pozdrav,
Klinika 'Stop osjećajima'

subota, 1. prosinca 2012.

Hello December.

Prosinac.
Opet sam u onome -kako vrijeme leti- raspoloženju i pokušavam se sjetiti gdje sam potrošila zadnjih 11 mjeseci.
Već se osjeti predbožićno raspoloženje, a mene hvata želja za kupovinom poklona i šetanjem.
Ni jedno ni drugo ne mogu jer moram učiti, a i kiša pada već danima. 

Dobila sam nagradicu od sashkonela i Betmenke, hvala vam. :*


Ja ću ovu nagradu za cute blog proslijediti Pobješnjelome i  Dajdži jer se druže s nama curama i zabavljaju nas svojim komentarima koji i nisu slatki k'o nagrada, ali dobro. :D

Ovih dana:
-gledam: sebe ujutro u ogledalu, cimke i Branka
-slušam: uvijek istih 15 pjesma koje imam na laptopu jer mi ni YouTube ne radi kako spada u ovom domu. Vjerojatno ću ovaj post objavljivati narednih sat vremena i strah me da neću imati dovoljno živaca da se gnjavim s internetom.
-čitam: skripte, materijale, zadatke i poneki post.
-čekam: srijeduuuuu. Otići pogledati 'Praskozorje', pa na susret, onda u grad. Sve sam već ispanirala.

U međuvremenu pijem definitivno previše kava i čajeva, u čitaoni se sakrijem iza zida da ne mogu gledati Branka, smijem se sa Nikky glupostima koje samo nama mogu pasti na pamet, govorim ljudima kako mi fale i obećavam milijun druženja. Kad sam na FB-u pričam sa Tibomirom i Betmenkom. Predrage su mi cure, nisam mislila da će mi tako brzo prirasti srcu.


Situacija 1:
Ja (nakon pola sata prevrtanja po krevetu): Zašto ne mogu spavati kad hoću? Ne mogu se koncentrirati. Haos mi je u glavi. Zašto ne mogu skinuti glavu kad krenem spavati?!
Cimke: E moja Mileva... 

Situacija 2:
Z: Šta je, strah te da ćeš se zaljubiti?
Ja: Nije me strah, teško se ja zaljubljujem, rijetko...
Z: Ja sam rijedak :D

Situacija 3:
Ja: Šta ima kući?
Sestra: 
Majka Sultanija pravi kolače, Sulejman Veličanstveni leži i gleda tv cijeli dan.

Situacija 4:
Cimerica mi na sred mise šapne: Mi ćemo u pakao.

Situacija 5:
Ja (pijem čaj): Baš me zanima kakva je kombinacija mente i kamilice.
Nikky: Meka.

I te gluposti mi pomažu da preživim bezvoljne kišne dane, da se koncentriram i dam sve od sebe.
Pokušati ću ovaj mjesec uživati, radovati se zbog svega što je iza mene i ne žaliti za stvarima koje su se dogodile. Tako je trebalo biti; to me dovelo ovdje gdje sam sada i pomoglo me da budem osoba kakva jesam.
Sada znam što želim, što ne želim, znam koliko vrijedim i što mi je najvažnije.
Imam prioritete i imam puuuno razloga za radovati se i u ovom, zadnjem ove godine, mjesecu.
Dobro vam došao još jedan prosinac, nek' donese fine uspomene za buduće godine. :)




utorak, 27. studenoga 2012.

Gluposti.

Baš onda kad ti treba koncentracija, sve sile svijeta se urote da ti odagnaju misli na milijun različitih strana.
Zadnje šanse za usredotočiti se na tu jednu stvar, a meni u glavi milijun i jedna, sve osim te koja bi trebala biti. Ne znam kako mi toliko gluposti padne na pamet, pogotovo onda kada ne bi smjele i/ili trebale.

Sjedim u čitaoni nekih dva i nešto sata, pokušavajući čitati to nešto što me ne voli, a u glavi kaos. 
Pa se mislim:

1. Šta ću sutra obući? Hoću li stići uviti šiške? Moram ustati malo ranije. Kako volim doći na kolokvij sređena, a oni jadni ljudi k'o pokisli. Ha-ha!
2. Stvarno se sramotim po onom Facebook-u sa svim glupim objavama koje su valjda smiješne samo meni. I možda još 2-3 jaranice. Ma neka sam.
3. I ovaj Branko mi dođe tu kad ne treba... Nisam ja kriva što se zbunim, on je kriv. Trebali bi previše zgodni ljudi plaćati neki porez, naknadu neku. Pa ti budi ikstrimli hot... 
4. Kako ću pasti ovaj kolokvij! Nemoj se sekirati, nemoj se sekirati.
5. I onaj kreten Z., što se ne javi? Glupan.
6. Ja sam još gluplja što se brinem oko toga. 
7. A smijala sam se nekadašnjoj cimerici kad je pila one tablete za koncentraciju. Sad će i meni trebati. Zapravo sam se smijala tko ih pije, a ne što pije. E vidiš, trebala bi napisati post o njoj. Zvat' će se "Zlo".
8. Ako mi Dž. dođe.... Huhuhuuu. Šta ću obući? Moram se fino našminkati. Di ću ju odvesti uopće?
9. Treba ujutro kopirati materijale iz RT-a. Kvragu i kopiranje!
10. I moram otići kupiti onu paleticu sjenila k'o u Mile, rekla mi je da je samo jedna ostala.
11. A da ju mami kupim? Meni i ne treba baš. Ma sebi ću. Ako budu dvije spašena sam.
12. I po rumenilo moram otići, ali to ne moram odmah sutra.
13. Ni sutra neću u kino. Čekaj bleso još tjedan dana...
14. Opet sam se udebljala.
15. Tko zna šta po blogovima ima nova...
16. Odo na fb na mobitelu. Čisto sekundu...
17. I zagrcnuti se vodom zbog Branka i njegovih mišića... U mislima se ispričavam ovih 15-tak ljudi što uče oko mene.
18. Jel' mi vrijeme ići u sobu?
...

Samo jedan od onih dana kad sam energična bez razloga, a prisiljena sjediti i čitati nešto da mi savjest bude mirnija.

‎''Reći ću vam što je ovaj svijet u haosu.

 Ljudi su stvoreni da se vole, stvari da se koriste. 

Ne obratno. Insane, ne obratno!''

ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Luda kuća.

Došla ja kući za vikend i priča mi sestra da je prije par dana tata (u daljnjem tekstu po 'ercegovački - ćaća) došao s posla i govorio im kako je pričao sa mnom na telefon sat vremena, da sam mu rekla da imam momka. Treća godina prava, Mostarac... Složio on priču, laže sve u šesnaest.
Sestra iz šale kaže "Ma znam ja za to." Mama se na to rasplače i naljuti jer njoj nitko ništa ne govori i ona jedina ništa ne zna. Nije ona jadna skontala da je to sve zezancija.

I počinje mama sa mnom navečer ozbiljnu priču, a ona to baš nema običaj. Nema ona vremena za to...
Mama: Kad ćeš se ti udavati?
Ja: Za tri-četiri godine. Zašto?
Mama: Eto tako... A nećeš prije?
Ja: Pa neću. Jedino ako se ne desi nešto.
Mama: Šta će se desiti?
Ja: Beba.
Mama: Neće ako ju ne tražiš.
Kraj priče.

Nedjelja poslijepodne, došla mi baba na kavu, a moja baba je jaranica, s njom se možeš smijati do mile volje. Je da malo dosadi objašnjavajući sve te silne turske sapunice i pokušavajući mi dokazati da svaka od njih ima neku životnu pouku, ali saslušam ja to nekako.
Krene priča o izlascima, momcima.
Baba: Tebe će onaj tvoj biciklist odvesti.
Ja: Neće, on je meni k'o brat.
Baba: Neka ti, s godinama će se to razviti.
(Nakon 10 minuta razgovora)
Baba: Ja ti kažem, tebe će biciklist odvesti.
Ja se umorila od opravdanja i objašnjenja. Nek' misli šta hoće.

Nakon toga se ćaća uključuje u razgovor.
Ćaća: Baba, znaš li da Tina ima momka?
Baba: Neka, samo se nemoj puno zaljubiti.
Ja: Neću se zaljubiti.
Baba: Njezin je onaj s biciklom.
Ja: Nije, moj je s autom.

I odem u sobu učiti.

A ja nemam momka, niti sam im rekla da ga imam.
Ljudi moji... Izludiše me.
Mom ćaći džaba govoriti, on kad vidi da se smijem ili da sam vesela kad pričamo na mobitel odmah pomisli da sam zaljubljena i da imam momka.
Ne da mi se uvjeravati ih ni u što.
Bar im se nasmijem ovako.
Živili, pozdravljam.

subota, 24. studenoga 2012.

One and only.

Moja "Anđelka Čuvarica" me već neko vrijeme pita kad će dobiti post.
Uporno joj govorim da ga je već dobila (dokaz!), ali uzaludno.
Onda malo razmišljam i shvatim da je ipak zaslužila još par riječi, nakon što sa mnom provodi doslovno 22 i pol sata na dan, a još ne pokazuje znakove ozbiljnog psihičkog ili fizičkog oboljenja.

Tibomira je organizirala igricu, a zadatak je napisati nešto posvećeno nekome posebnom.
Nisam se mogla odlučiti hoću li napisati kratki tekst ili pjesmu, pa evo oboje. :)
Sljedećih par redaka je posvećeno najdražoj mi osobi na svijetu.


Da nisam srela tebe


Ti šašava djevojko!
Kako je čudno zamisliti život bez tebe. Nemoguće. Toliko si prisutna u njemu, toliko mi značiš, da više i ne znam kako da ti to kažem i pokažem. Znaš me bolje nego što sama sebe znam, ne moram ti ni reći što me muči, razumiješ me u potpunosti... I tako je lako disati s tobom, pričati s tobom, smijati se i plakati.
Nemaš pojma koliko mi znači spoznaja da si ti uvijek tu za mene, ma kakva ja bila i ma što uradila.

Hvala ti što trpiš sve moje mane, što se smiješ na moje šale. Ostani uvijek takva - čista srca, bistre glave, hrabra, zabavna i iskrena. Jer... Bolja zapravo biti ne možeš. 



                              Tebi


Ako ikada poželiš otići iz ovog našeg svijeta
u neki tuđi, dalek i stran - nemoj.
Ako odeš, s kim ću dijeliti misli i snove,
sve gluposti koje mi se u glavi roje?

Tko će mi čitati iz očiju
ono što riječima ne mogu reći?
S kim ću dijeliti tuge i sreće,
sve ljubavi, manje i veće?

Ne znam jesi li ti nekada bila ja,
ili sam ja nekada bila ti...
Samo nemoj ni pomisliti
pobjeći, otići, nestati...
Kud god kreneš ti - idem i ja,
jer bez tebe ne vrijedim ni upola.


"Bezobrazno su zelene."



četvrtak, 22. studenoga 2012.

Ovih dana.

Nekakvi bezlični dani...
Turobni, nezanimljivi, pomalo ubitačni.
Dođe mi da se zavučem u krevet i čekam neku promjenu.
Trebaju mi boje. Treba mi više smijeha...

Ali sada si to ne mogu dopustiti.
Ne mogu se glupirati s najdražom rajom, već se moram zatvoriti u sobu s knjigom u ruci.
Zadnjih mjesec i pol - dva dana moglo bi se sažeti u ovu pjesmu.
Zato sada ne mogu zamisliti da se moram smiriti i učiti satima. A baš mi se ide u šetnje, na kave, vani, plesati, u kino, piti višnju... I još milijun stvari.

Moram se organizirati.
Smiriti. Smijati.
Učiti, ali i živjeti.
Nekako ću ja to...

ponedjeljak, 19. studenoga 2012.

(Ne) volim te.

Jesam ja jedina osoba koja ljudima ne govori da ih voli?
Nemam tu naviku...
Povremeno se zalomi da nekoj od prijateljica to kažem/napišem, ali rijetko.
Ne govorim to ni svojim ukućanima. Ni mami... Iako ih sve volim.
Nikada nisam rekla nijednom momku da ga volim. Valjda zato jer nijednog nisam baš voljela.
Jednog sam potpuno ignorirala kad mi je rekao da me voli. Zločesta ja. Al' davno je to bilo.

Teška je to riječ, tj. dvije. Volim te.
Sad da mi netko to kaže iz čista mira, prvo bih stala, pogledala ga nekim 'WTF' pogledom i vjerojatno promucala neko "Oke...".
Volim ljude, volim popriličan broj ljudi, i oni to znaju iako im to ne govorim.
Nekako to pokažem. Gestama, sitnicama, ponašanjem...
To mi je draže nego izjavljivati tu ljubav od koje ni traga, a skoro ni glasa.

Don't tell me, show me!


Upravo to.
Voliš nekoga? Pokaži!
Uradi za tu osobu najmanju glupost za koju znaš da će joj značiti.
Volim mamu. Ostavit' ću joj parfem ujutro kad krenem, nek' zna da brinem o njoj.
Volim sestru. Poslati ću joj poruku da zna da mislim na nju.
Volim prijatelje. Pošaljem im glupu poruku, tipa '<3'  ili ':*'.
To bude dovoljno. Zagrljaj, poruka, pozdrav.
Pokazati da ti je stalo do nekoga, a ne govoriti...
Riječi ne vrijede ništa ako nisu potkrijepljena dijelima. Barem ja tako razmišljam.
Može mi netko propovijedati tri dana, ali ako se i sam ne drži toga, sva mu priča pada u vodu.

I dalje neću govoriti 'Volim te' na svakom koraku.
To nisam ja.
Ona sam koja će biti tu za tebe kad ti je potrebna, koja će te saslušati makar i niste najbolji prijatelji...
I tako pokazati da joj je stalo, da nema srce od leda... Dapače.
Možda je razlog moje averzije prema izražavanju ljubavi riječima upravo moja pretjerana emocionalnost.
Možda me strah da netko na moje 'Volim te' neće imati isti odgovor...

Možda...
A možda je vrijeme isključiti mozak na par sati i samo spavati.

petak, 16. studenoga 2012.

Me, myself and I.

Kako je lako savjetovati druge!
Lako je igrati se psihijatra, davati savjete, govoriti što je ispravno da učine...
Barem meni.
Za tuđe probleme ću uvijek bez poteškoće naći riješenje. 
Ako ne riješenje, dati ću barem podršku, okrenuti im misli na pozitivno... 

Kad se radi o meni, odluke mi nisu jača strana. 
Gubim se u mislima, nekim glupim strahovima i nadanjima.
Trenutno imam blokadu u glavi. Nemam nikakvih ideja, planova...
Možda to i nije tako loše. Isključiti sva ta silna razmišljanja i premišljanja i jednostavno živjeti.
Pa šta bude. Ako bude dobro - biti ću sretna, ako ne bude dobro - valjda je to još jedno iskustvo.
Još jedna greška sa kojom ću se naučiti nositi. 

Zapravo niti ne znamo koliko smo jaki dok se ne nađemo u situaciji koje smo se pribojavali...


Podsjeti me slika na dragu mi pjesmu.


 
Ovaj ovdje  momak nam je novi kolega. Zanimljiv je lik, checkirajte. :)

četvrtak, 15. studenoga 2012.

Jednom kad ti dosade nedovršene priče...

Ne znam gdje je granica između ponosa, hrabrosti, kukavičluka i gluposti.
Zadnjih dana mi se ti pojmovi miješaju.
Što učiniti kada ne znaš što je najpametnije?

Trudim se ostati hladna, ponosna, a opet... U meni toliko toga viče da uradim tu glupost. Glupost kao da mu se javim. I mislim se što će pomisliti...

Pitam se zašto uvijek ja moram biti ta koja će izložiti svoje srce, pa šta bude s njim.
Hrabra sam, barem mislim, ali upitno je koliko sam spremna na sve to.
Koliko sam voljna još jednom izložiti svoje misli i osjećaje buri koja će ih uništiti. Ili možda neće...

Vidjet' ću što će prevladati, hladna glava ili pomalo toplo srce.



utorak, 13. studenoga 2012.

Slikotjedan.

Dani mi lete. Ili ima nešto brže od letenja... Ako ima, e to onda.
Prošli tjedan je protekao uz ovu pjesmu:


A evo i slika, nisam odavno. :D

Ponedjeljak - učenje za kolokvij dan prije. Stvar je spasio puding od tamne čokolade, otkriće mjeseca.



Utorak - druženje s mojim ljudima, glupiranje satima. Ne znam samo što smo se na kraju počeli grliti i plakati... Whatever.



Uobičajena srijeda, medvjedi se slikali po putu poslije susreta. :))



Četvrtak je bio dan za shopping, hvala Betmenki na preporukama. I da, četvrtak je bio dan za 10 cm kraću kosu, napokon.



Petak. Ono kad svi idu doma, a ti ostaješ preko vikenda, nagovoriš cimericu koja inače ne pije kavu da ju popije s tobom i od smijeha prospeš sve po krevetu. Imala sam još incidenata taj dan, ali neću da se sramotim opisujući ih. 



Kupila sam još crveni lak i sivu kapicu, a kako još nije vrijeme za nju, nosila sam ju po sobi cijeli dan. 
Još samo da nađem crvenu... :)



I evo jedna nedjeljna, kao (ne)moralna podrška Dajdži. :P
Da zna da blogerice drže do njega i to... 




ponedjeljak, 12. studenoga 2012.

Blogorođendan. ♥

Maloprije mi je palo na pamet provjeriti kada sam napisala prvi post na ovom blogu, kad tamo - prije točno godinu dana.  Brzo mi je prošla ta godina...

Počela sam pisati blog, vjerojatno kao i većina blogera, jer sam trebala ispušni ventil. Umjesto da vikanje, plakanje i depresivne momente pokazujem u "stvarnom životu", odlučih ih izraziti ovdje. Mislila sam da će to biti jedina svrha ovog bloga, da mi olakša kad mi je teško. Nisam ni sanjala da ću ovdje dijeliti sreću, ljubav, primati i učiti toliko lijepih stvari... Nisam mislila da će blog postati sastavni dio mog života, a svi vi blogeri dio mene. Sada ne mogu zamisliti da prekinem čitati druge blogove ili švrljati po svome s vremena na vrijeme. Eto, samo sam htjela reći da mi svi vi, vaši postovi, komentari, šale i utjehe puuuno značite.



subota, 10. studenoga 2012.

Note to myself.



Ne očekuj.
Ne radi po stoti put istu grešku.
Ako se treba dogoditi - dogoditi će se.
Nemoj maštati, nadati se...
Pusti neka stvari idu svojim putem, ne trebaju tebe da ih usmjeravaš.
Shvati da samo loše radiš sebi time što se nadaš. Zanemari!
Na razmišljaj o tome, ne puni si glavu fantazijama.




srijeda, 7. studenoga 2012.

Predrasude i tako to.


Bila sam maloprije na jednom predavanju, a tema je bila "Robovi predrasuda".
Mislim se kakve su mi predrasude ostale, a kojih sam se uspjela riješiti.
Čini mi se da nemam baš nekih predrasuda. Nekako sam s godinama naučila poštovati razlike među ljudima, to da je svatko na neki način drugačiji... Pa i ja.

Trenutak u kojem su moje predrasude pale u vodu bio je onaj kada sam se sprijateljila s curom koju sam gotovo pa mrzila, a da ju nisam niti poznavala. Prošlo je od toga 3-4 godine, a moja Zlatka je sada udata ženica s malom predivnom bebom.

Imam još nekih predrasuda kojih bih se voljela riješiti jer mi ne trebaju.
Ne znam što vi pomislite kada vidite curu sa zlatnim satom promjera 10 cm i još toliko dugim geliranim noktima, u krznu i sa vidljivim umetcima u kosi? Ili kada vidite cure koje povraćaju na sred kluba od previše alkohola? To su moje predrasude, bar mi se tako čini...

Pokušavam ne suditi na temelju izgleda jer ne želim da meni to rade.

Kako bi lijepo bilo živjeti u svijetu gdje druge nije briga što si obukao, kako izgledaš, s kim hodaš ili ne hodaš, što radiš, koje si spolne orijentacije, boje kože ili religije.

Ljubav se jedino broji, barem ako se mene pita.
I tu nikakva oznaka nema učinka.

ponedjeljak, 5. studenoga 2012.

She's a little runaway.

Pobjegla sam natrag u Mostar i prije no što sam mislila.
Ne mogu više biti u onoj kući, kao da se zidovi sve više ruše na mene sa svakom minutom provedenom tamo.
Pa bježim. Ne toliko daleko, ali meni dovoljno.
Dovoljno da ne slušam bespotrebnu viku, provokacije i svađe. Dovoljno da ne gledam ljutnju i nervozu.
Nisam više toliko tolerantna da mogu sve podnijeti. Sada volim svoj mir, bez galame i nereda.
Kad se sjetim da sam do ove godine živjela za vikend i povratak doma, a sada živim za prvi autobus koji će me vratiti u ovaj sobičak od cca tri kvadrata. Sobičak bez svađe, vike, bespotrebnog "istresanja gaća" na drugima, bez treniranja živaca i mjerenja granica tolerancije.
Volim ovu sobicu punu ljubavi, topline, sreće i mira.
Volim osjećaj da se nitko neće derati na mene, da me nitko ne optužuje bez valjanog razloga.
Ovdje mogu što hoću i kada hoću. Nije da sam neka razuzdanka, pa da mi smeta malo kontrole...
Samo, ovaj osjećaj da sam ovdje svoja ne bih mijenjala ni za što.
Smijem se kad hoću, vrištim kad hoću, spavam kad hoću.
Živim u miru, ne ljutim se, ne slušam gluposti ako to ne želim...
Zato bježim i ne vraćam se "doma" bar neko vrijeme.
Jer taj dom... Ne osjećam više da tu pripadam.
Sada pripadam ovdje jer sam tu sretna.

petak, 2. studenoga 2012.

Guardian Angel.

Stvarno znam puno Damira. U zadnje vrijeme čini mi se da je to najčešće muško ime u mom životu.
Ali imam jednog posebnog Damira. Onoga kojemu je ovaj blog bookmarkovan, pa će ovo vidjeti prije ili kasnije. Evo ti post, luđače moj.

Damir (ili kako ga ja zovem - moj Damir) je moj najbolji prijatelj, ako to već moram nekako definirati. Zapravo mi se svaka definicija čini pogrešna, manjkava, ali eto...

Moj Damir je doza optimizma i kad ju trebam i kad ju ne trebam, ono rame na kojemu mi je nekako najdraže i najlakše plakati. Tjera te na hrabrost, smijeh, napredak. Jedini me uspio natjerati da se popnem na Staklenu banku, držao me za ruku dok mi je srce tuklo u grlu, a u glavi se vrtjele misli kako sam viša od svih okolnih zgrada i zašto nema ograde. Za to mu se još nisam osvetila.
Volim što voli dobru muziku i šetnje. Nas nećete baš sresti u kafiću. Ali zato po gradu, u parku, na Trimuši, na Starom mostu... :)
Pravio mi je milijun dvd-ova s filmovima kada ja nisam pojma imala o torrentima i svemu tome. Onda me naučio downloadati filmove. :D
Kupio mi je kapu kada sam govorila da mi treba kapa, ali da to meni ne stoji nikako. I to kapu koja mi stoji.
Danas je razmijenio 50-tak sms-ova sa mnom jer je meni bilo fino ležati u krevetu umjesto da sam na kompjutoru. Nasmijava me do suza. S njim se ne moram pretvarati da sam pametnija, zabavnija, ljepša. Niti to mogu. I volim ga jer je uzeo moju traku za kosu s leptirom, udario ju i vikao na nju jer mi je non stop spadala s kose.
Malo ga ne volim jer sada ima samo srijede za druženje sa mnom. Točnije, ne volim njegov fakultet zbog toga. Bit' će bolje. :)
Tišina s njim nije neugodna, nego onako... Divna.
Pokušavam se sjetiti situacija s njim koje su mi ostale baš urezane u sjećanju. Ljetos je jednom rukom vozio bicikl, a drugom me zagrlio. To mi je bilo nekako slatko, ne znam... I glumili smo izvanzemaljce, mazali ogromnog psa, učili svirati na vlasima trave... Išli smo na mise u 6 h ujutro, pa poslije njih na čaj. Gubili smo se po šumi u gluho doba noći, igrali remija u parku...

Smiruje me kada pravim paniku jer nemam što obući za izlazak. Napravio mi je milijun papirnih čuda (origami), koja su sada izložena na polici u mojoj sobi.
Volim ga jer sam mu jednom poslala ovu sliku, a on mi je vratio: 'Yes, I would.'
S njim mogu pričati i tipkati na engleski jer mi je tako lakše reći neke stvari... A i njemu.
Danas mi je rekao da me čeka poruka u inboxu na Facebooku, ja tamo, a tamo:

<3

 Iliti 'Volim te' na znakovnom jeziku. Ja se raznježila i previše...
Ne pitah ga kome je još slao ovu sliku. :D

Velikim dijelom sam zbog njega ovo što jesam, jer me naučio da je u redu imati svoj stav, reći kad nešto ne želiš ili ti se nešto ne sviđa. Zbog njega sam hrabrija, jača, sretnija. Na tome mu nikada neću moći zahvaliti, jer da sam ostala ona plaha, plačljiva djevojčica do sada bih dobila slom živaca. Ovako smo cool, ne brinu nas životi drugih ljudi, pričamo o svemu i svačemu, tu smo jedno za drugo i vjerujem mu u potpunosti.

I volim ga, da. :)


utorak, 30. listopada 2012.

O povjerenju.

Dugo se nešto tjeram napisati ovaj post. U glavi mi se mota tisuću stvari, ali kao i obično, kad krenem tipkati izgubim sve što sam htjela reći. Ili skoro sve... Štabilo.

Nešto uspoređujem ljubav i povjerenje, k'o horoskopska vaga vagam to dvoje. Horoskop ne volim, baj d vej. I skužim ja da je meni bitnije nekome vjerovati, i da mi je draže kad mi netko kaže da mi vjeruje nego da me voli. Sto puta draže. Imam neki krug ljudi koje volim, a onda manji krug ljudi kojima baš vjerujem. Svede se to na 2-3 osobe (u to ne ubrajam mamu jer sve što sam joj do sada rekla čulo je bar još 10 ljudi).
Osobe koje volim, ali im i vjerujem, spremna sam im reći baš sve i znati da će to prihvatiti, da me neće osuđivati, zamrziti ili širiti priču dalje. Nije da se ima što širiti, to ja hipotetski pričam.
Eto, volim taj osjećaj da meni netko vjeruje i da ja nekome vjerujem.
To je više od ljubavi.

Kad smo kod ljubavi, volim svoju Inanu i jedva čekam opet na 3-satnu kavu s njom, pa da pričamo o svemu i svačemu. Još mi se nisu slegle emocije od one prošle. Lov ya bič.
Nađoh neku sliku, od prošle godine, barem akademske. Bad bičz.

Brat, Inana, ja.

Nema me baš u blogosferi. Neću se izvlačiti ni na što, samo ću nadoknaditi (nadam se).
Sutra ću doma, nakon 10-tak dana odmora od svega. Ne da mi se nikako. Jedino me raduje pošten internet.
Falit' će mi moj mir, da mi nitko ne ulazi u sobu, ne govori šta trebam, a šta ne. Ali o mojim ukućanima neki drugi put. :D

kuLa noć. :*
(Ovo k'o neki mostarski fazon, ove okrenute riječi, pa se eto i ja furam na to. Šta ću, prilagođavam se :D)

petak, 26. listopada 2012.

Za dušu sam te zašio.

U rijetkim trenucima kada ostanem sama uhvati me neka grozna tjeskoba, ne znam što bih i gdje bih sa sobom. Spadnu sve maske, i više se ne mogu truditi biti nasmijana, sretna i bezbrižna.
Pred sobom ne mogu birati koju ću masku staviti.
I stojim tu, puštam da me emocije ovladaju, odmor od hladne glave...

Samo da me prođe ova glupa ljubav, ovaj osjećaj nedostatka nečega što želim, a nemam, da me prođe ovo razmišljanje koliko bih sretnija mogla biti. Ne znam što se treba dogoditi da me prođe On. Treba li doći neki drugi koji će mi zavrtjeti glavom? Ili si to više neću dopustiti... Poslije svega što se događalo zadnjih godinu dana, imam osjećaj da sam hladnija, opreznija, možda me strah uvijek reći što osjećam. Od onih sam što se uvijek dočekaju na srce, zato nemam niti jednu sretnu ljubav iza sebe. A želim ju, baš ju želim.
Fali mi smješkanje bez razloga, nervoza, dugi pogledi... Fali mi ljubav!

Srediti ću ja misli, biti pozitivna, pustiti vrijeme da radi svoje i sve to... Ponovno.
Do tada slušam balade, pomalo maštam i puno želim.

Evo i vama pjesma:




četvrtak, 25. listopada 2012.

Sve se promijeni...

Napokon jesen kakvu sam čekala. Lišće, nema kiše, lagani vjetar, šetnje...
Napokon i promjena tempa. Od kronične ljetne dosade, pa do jesenjeg 'ne znam tko mi glavu nosi' tempa.
Faks, menza, spavanje, kave. Ne viđam internet baš. Uz ovakvu konekciju u domu, glava me zaboli samo dok mi bilo koju pjesmu otvori, da ne spominjem nešto drugo.

Tjedan mi prođe u prisjećanju na neka prošla vremena. Gledala sam slike stare 5-6 godina, neprepoznatljivi smo, ali bar smo se nasmijali. I prisjećam se prošle godine i kolika smo djeca bili. U silnom pokušaju da ne odrastem, shvatih da sam odrasla. Nije mi više sve smiješno, nije mi samo do zezanja, sada želim učiti, uspjeti. Nisam mislila da ću ikada reći da sam odrasla, ali očito se opet potvrdilo ono "nikad ne reci nikad". Drago mi je da sam zrelija, da drugačije razmišljam. Zadovoljna sam sobom. Uvijek ima sitnica koje se mogu promijeniti, ali...
Koliko god ludim tempom trenutno idem, dobro mi je. Živim u realnosti. Ja. U realnosti. Ne stižem maštati, i to je zapravo pozitivna stvar. Govorila sam si 'Real world can wait.' E pa, ne može i ne smije.
Sada sam ovdje, i trebam to napraviti vrijednim. Trebam živjeti, ne sutra, već odmah, jer današnji dan se nikada neće ponoviti i bilo je i vrijeme da to shvatim.

Izbjegavam ljude koji mi crpe energiju, družim se s ljudima s kojima mogu satima razgovarati, koji me raznježe i nasmiju... I u svemu tome shvaćam da imam divne ljude oko sebe, koje ne bih mijenjala ni za što.
To je moje bogatstvo, i sada se osjećam k'o najbogatiji čovjek (žena) na svijetu.

             "Ni mi, od nekada, nismo više isti." 
                                                Pablo Neruda



nedjelja, 21. listopada 2012.

Volim.

Bitchy je stavila slike stvari koje voli, pa se ja sjetih šta ja sve volim, da ne bude više crnjak na ovome blogu.
Neću stavljati slike jer sam ih stavljala i previše u zadnjim postovima, odmor od njih.

Dakle... Volim:

- uvući se pod deku dok kiša pada

- čajeve

-gledati po 100-ti put iste epizode How I met your mother

- muške parfeme i aftershave-ove

- dane kada ne moram paliti budilicu

- osjećaj kada tek osušim kosu

- mirisne svijeće

- jesenje lišće

- imati hrpu fotografija u albumu

- London, iako ne znam zbog čega točno.

- krijesnice

- šetnje

- sms-ove

- smajlove

- zvijezde

- miris knjiga

- vampire

- kad je hladno upaliti onu malu grijalicu da mi puše u facu

- lakirati drugima nokte

- osjećaj peckanja jesenjeg Sunca na koži

- hodati po kući u potkošulji i gaćicama

- pola dana sjediti i čitati blogove

- uskakati u lokve u gumenim čizmama

- "rozu boju, dječake i novce" :D

- zagrljaje

Pa stoga:

petak, 19. listopada 2012.

Frustracije.

Mislim da nisam do sada napisala dva posta u jednom danu. Obično nemam šta pisati ili zaboravim šta sam imala napisati. E pa, danas je dan za previše slova na mom blogu.
Nisam prije spomenula, ali imala sam blog prije ovoga. Neki teen blog, sa crnim dizajnom i crnim mislima. Takva sam tada i bila, depresivna. Onda sam postala sva poletna i sretnija, pa sam pomislila da je vrijeme promijeniti blog. I bijaše tako.

Kad sam tek počela pisati ovaj blog, za njega je znala samo moja najbolja prijateljica, a to je kao da znam ja sama, što je sasvim u redu. S vremenom bi me ljudi raznježili, ovo - ono, i tako sada par prijatelja zna za moj blog, bookmarkovan im je i čitaju ga. I meni je krivo zbog toga jer osjećam  neku kočnicu. Kao da ne mogu napisati sve što mislim i osjećam jer će oni to pročitati, a neke stvari ipak želim ostaviti za sebe. Kako to riješiti, nemam pojma.

Dalje, skužila sam da kad god dođem doma, većinu vremena provodim perući suđe i tipkajući po netu nešto. Zadnja dva vikenda se pravim bolesnija nego što jesam samo da ne bih bila prisiljena uraditi nešto kompliciranije od slaganja čiste robe. Baš nemam volje ni za što.
I tako ja gledam po kući i brojim ove anđele što ih je mama stavila gdje je god stigla. Deset samo u dnevnom boravku. Milijun puta sam joj rekla da to skloni sa vitrine, ali džaba. Da se mene pita, a ne pita, stavila bih samo jednog, maksimalno dva. Sve više je previše. Ali eto, mene se ne pita. A kako ja pričam i kad me se pita i kad me se ne pita, onda se počnu žaliti na moj ton, bezobrazluk, pa mi je bolje šutjeti. I tipkati.

Već više od godinu dana se s ekipom dogovaram za izlet u Sarajevo, i nikako se dogovoriti. Ili su predavanja, ili su ispiti, ili se nema para, uvijek nešto. E pa, meni dosadilo dogovarati  se i čekati.
Nas tri-četiri bi išle, al' nešto nas strah ići bez muških jer nijedna nije išla prije, nemamo pojma o Sarajevu, pa onda da nas neće netko opljačkati, silovati, da se ne izgubimo... Nagovoriti ću ja njih da se napokon ode, pa makar me glave koštalo. A nadajmo se da neće.

Mrzim svoju vagu. I bilo koju drugu. Ne znam kako se udebljam, majke mi. Još mi cimerica govori kako slabo jedem. Šta bi bilo da jedem više?! Mrzim i svoj organizam, metabolizam i sve to.




Nije da nisam pokušala...

Ne volim ovaj osjećaj kao da imam temperaturu, pa ju izmjerim, a ono 36,5. Onda nemam zašto popiti Paracetamol, mada mi se pije.

Kasne mi stvari s ebay-a, puno kasne. Stvarno nemam sreće ni s tim, ništa ne dođe na vrijeme.

Puklo mi je 50 % noktiju, pa sam i ostalih 50 % morala skratiti. Sada su svi mali i ružni. Nisam od onih koji kukaju zbog toga, ali isto volim kada imam što nalakirati.

Trenutno sam neprijateljski nastrojena prema svima i svemu. Da bar mogu okriviti PMS.

Kašljem k'o dedo od 80 godina, al' mi je to barem izlika da ne izlazim iz kuće. Ne da mi se ići u babe, ma koliko ju volim, niti mi se da šetati s frendicom iz osnovne škole koja se ponovno pokušava sprijateljiti sa mnom. Valjda je skužila kolika je bitch bila zadnjih... Pa, 10-tak godina.

Smiješni su mi ljudi koji ne izlaze baš vani, pa kad izađu zatrpaju fb slikama, poveznicama i statusima kako je bilo "extra", kako im je "gorilo"... Ako je toliko dobro vani, zašto ne izađeš češće? Hellou.

Baš me zanima kad ću se vratiti u svoje uobičajeno, super nice, raspoloženje.

Nisam odavno stavila svoju sliku. Nije da sam se i slikala nešto u zadnje vrijeme, ali smo to nadoknadili u srijedu. Baš su mi falile neke nove fine slike. Ne za fejsbuk, već za privatnu kolekciju. Izraditi, spremiti u album, pa pokazivati djeci za par godina, ako bude sreće. :D
Pa evo neka, bRezveze.



Zaboravih reći da me i mobitel frustrira. Volim ga k'o da mi je dijete, ali mu se ekran izgrebao, ne znam točno kako, pa ako je svijetlost nepogodna ne vidim ni poruku pročitati. A i ružno izgleda skroz.
Trebam li napominjati da od novog nema ni 'n'?

Bacam se na čitanje Bukowskog i fejsbučenje. Nemam pametnijeg posla. Imam, moram prepisati za fax nešto, ali to mogu i neki drugi dan.

Ljudovi, pusa vam. :)

Fuck off.

Jedva sam dočekala petak, da sam kući, da je internet donekle normalan, pa da mogu napisati kakav post. I nisam uopće imala ideju šta ću pisati, ali dođe onaj trenutak kad te nešto toliko naljuti, pa moraš o tome pisati.

Kako su ljudi nezahvalni!
Toliko vremena utrošiš na nekoga, uvijek si tu za njega, pomažeš i kada ti se da i kada ti se ne da, i na kraju dobiješ jedno veliko ništa. Ne traži to nikakvo 'hvala', ali valjda bi ta druga strana trebala uvidjeti da netko troši svoje vrijeme i živce na njega, pa pokazati malo obzira. Ali ne, već se usudi nabiti ti i najmanju glupost na nos. Rekla sam već da se ne znam ljutiti, ali današnja situacija me toliko naljutila da više ne mogu normalno razmišljati.
Dođe mi da se odmaknem od svih neko vrijeme. Da ne slušam tuđe brige i probleme i ne igram se psihijatra.
Jer... Kome se zapravo da slušati moje?
Volim pomoći nekome, osjećam se bolje poslije toga, ali postoje granice kada pomaganje postaje gnjavaža, kada ti se ne da po tisućiti put slušati istu priču. Postaje mi muka od svega toga.

Trebam vremena za sebe.
Da sredim misli, uvjerim se da u životu imam dovoljno boja i da mi ne treba više crne ili sive u njemu.
Hoću se smijati sa cimericom, šetati, družiti se s ljudima koji znaju i slušati i pričati.
Želim da ne moram paziti hoće li mi nešto izletjeti i kako će se svaka moja riječ protumačiti.
Nisam baš od onih koji stavljaju na vagu svaku riječ, da slučajno ne bi bila dvosmislena. Kažem što mislim i stojim iza toga. Samo, u zadnje vrijeme situacija mi ne dopušta da se ponašam tako.
Dosta mi je biranja strana i igranja savjetnika kako kome treba. Dosta mi je tuđih života i njihovih problema.
Imam ja i svojih jada, pa ne morim ljude s njima non-stop. Povremeno, to je ok.

Dođe mi da se zapitam da li sam okružena pogrešnim ljudima. I nema veze što ih volim, valjda bih sebe trebala voljeti više.

utorak, 16. listopada 2012.

те сакам.

Svi smo kao tinejdžeri imali nekog idola kojeg smo uzdizali u nebesa, koji nam je bio najbolji, najljepši...
Drugi su imali US5, 2Pac-a, a ja sam imala Tošu.
Pomalo opsjednuta njime, sakupljala sam sve što ima njegov lik ili ime na sebi.
 Ima toga puna velika kutija, čuvam ju i sada...

Danas je 5 godina od kada je Toše poginuo.
Kako sam starija, sve manje vremena imam za bilo što, mijenjaju mi se interesi, pa se puno puta sjetim kako već 100 godina nisam poslušala neku njegovu pjesmu, a u teen danima, kada i emocije i misli divljaju, sam u svakoj pronalazila dio sebe.


<3

"Toše je osvajao pored dobrog glasa i svojim srcem koje je zaista bilo veliko, a svoju dobrotu najviše je demonstrirao pomaganjem nemoćnim ljudima za što je dobio nagradu Majke Tereze, za rad kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje."

Meni trenutno najviše odgovara:


Toše, R.I.P.

I da, stigla mi je makedonska srećica od Ive.  Baš me obradovala, hvala puno! <3




Budite mi i dalje dobri, lijepi i pametni, a ja se bacam na krevet, ne osjećam noge više.
Držite mi fige da ovaj net u domu uspije otvoriti vaše blogove. :)
Love you all, M. :))  (Kako sam puna ljubavi danas ^^)

nedjelja, 14. listopada 2012.

I need a pill to help me forget.

Između onoga što bih trebala osjećati i onoga što osjećam.
Što uraditi kada znate da nešto nije dobro za vas, ali ne možete protiv toga?





Ne znam što više reći, pjesma sve kaže.

petak, 12. listopada 2012.

Ne podnosim.

Čitala sam kod Bitchy i Meow postove o stvarima koje mrze, a drugi ljudi vole.
Ne znam baš reći što mrzim, ali dosta toga ne podnosim ili me živcira.

Ne podnosim štikle. Ne znam hodati u njima, a i od male potpetice me zabole noge, pa tražim baletanke.
Rekoše mi nedavno da su štikle jedino oružje za koje nema lijeka. Eto, čuvam si kralježnicu, ako ništa.



Ne volim ljude koji su sa svima dobri, koji imaju milijardu poznanika i tri miliona prijatelja.
Pa se smješkaju svima kao da su im najdraža osoba na svijetu. Fuck off.



Kad smo kod ljudi, ne podnosim ni one koji od sebe uvijek prave žrtvu i uživaju u sažaljenju drugih.
Trebalo bi ih tješiti, a ne znam zašto.

Sjetila sam se što mrzim. Ljetne čizme. Koji k su ljetne čizme?! Čemu to služi? Ne kužim stvarno.





Ne podnosim kukce niti išta leteće. Dobijem napad panike da će me ugristi, uletjeti u nos ili usta...

Ne volim nepismene ljude, koji nikako da nauče da se ne znam, ne mogu i ne bi pišu odvojeno.
U kojem se to razredu osnovne škole uči?





Sjetiti ću se ja još stvari koje me živciraju, pa će vjerojatno ovaj post dobiti nastavak.
Što mogu kada me puno toga nervira? :D