Moj mali dio svemira.

Još sutra sam doma, onda povratak na fax, starim obavezama, štrebanju i svemu što ide uz studentski život.
Ne znam točno zbog čega, ali me ovaj put hvata neka neizmjerna nostalgija. Uvijek mi fali moja kuća, obitelj... Ali ovaj put je drugačije. Blagdani su prošli, osjećam kao da se vraćam u realnost. Predavanja, 6 kolokvija, 3 i nešto tjedna bez čaja s Marom (nekako mi to posebno teško pada), dvadesetak dana ludovanja od učenja, dvadesetak dana bez svog kreveta. Čudno mi je, nakon dužeg vremena vratiti se u svakidašnjicu. Volim ja Mostar, svoju sobu, šarenu posteljinu na krevetu, cimerice, ekipu, zezanciju na predavanjima, izlaske, kuhanje, pa čak i pranje suđa. Ali nije to to. Nije to moja kuća, moja soba. Nije to potpuno moj svijet. Ovdje sam čupava i bez šminke, lijena i radišna, sve po potrebi. Ovdje mi je glava u oblacima, a prsti na tipkovnici. Nije isto utonuti u san u Mostaru i ovdje doma, ispod svoje roze dekice. Ovdje imam puno toga, ali možda se i bolje malo odmaknuti, promijeniti okolinu. Trebam se privikavati na samoću. Koliko god ju volim, toliko ju i mrzim; koliko god uživam biti sama, toliko me ta ista samoća guši. I upravo kad se naviknem na nešto, vrijeme je promijeniti nešto. Vrijeme za nešto drugo.
 I sutra ili preksutra ću opet spremati kofer, vući vreće i vrećice, raspremati se. I bit' će kao da praznika nikad nije ni bilo. Proletjet će i ovaj mjesec, nadam se da ću ga uspješno privesti kraju (čitaj položiti sve :D ).
Nadam se da će veljača donijeti ponovno malo odmora, punooo čajeva i šetnji s Marom, kava s Nikky (i ostalom ekipom, podrazumijeva se, ali sa njom pogotovo), puno pogledanih filmova, druženja...
Puno novih prilika, jer baš njih trebam. Prilika za sve i svašta.
Prilika da budem bolja, ljepša, sretnija.
A i vama želim isto. :)

Naučila sam.

Već par dana smo u novoj godini. 
Ništa pretjerano nova, isto kao i prošle godine - ponovno postavljanje nekih ciljeva, neke iste stare želje...
Ali naučila sam da se ništa neće samo uraditi, da za sve treba truda, rada, vremena, želje.
I ponovno postavljam neke stare ciljeve, male i velike; iste stare želje, s nadom da će se ove godine ostvariti. Napokon. Ali i s željom da ustrajem u odlukama, mijenjam se, mijenjam svoj život, okrećem se na bolje. 
Toliko je toga u meni, toliko želja i željica, snova i nadanja. Previše... Samo želim da ostvarim one prioritete, da nekako stavim osmjeh na lice, sreću i ljubav u srce. Da s radošću koračam u novi dan, da se radujem svakom novom jutru. Da dane dijelim s onima koje volim i koji me vole. 


U novu godinu idem i s nekim naučenim stvarima iz prošle godine.

Naučila sam da su pravi prijatelji anđeli koji su tu za tebe makar se ti ponio kao najveća budala, zaboravio ih ili zaboravio koliko ih voliš.


Naučila sam da treba sebe staviti ispred svih - nitko se neće brinuti za tebe ako ne ti sam.


Naučila sam da se, uz trud i rad, sve može, i svaki trud se na kraju isplati.


Naučila sam da nikada ljudima ne govoriš baš sve. Neke stvari treba ostaviti samo za sebe.


Naučila sam da život nije fer, ali da se treba nositi s tim, pokušati se izboriti za svoje mjesto na pošten način.


Naučila sam da se želje uistinu ostvaruju. 


Naučila sam da uvijek treba tražiti više, raditi bolje, težiti nečemu većemu.


Naučila sam izbjegavati ljude koji ne zaslužuju moju pažnju.


Naučila sam da se treba izboriti za sebe, bez obzira na posljedice. Ne treba sve trpjeti, neke granice se ne mogu i ne smiju prelaziti.


Naučila sam da je prava ljubav najveća pokretačka snaga. I stvar koja mi najviše nedostaje.

Nadam se da će me i ova godina naučiti svemu i svačemu, pomoći mi da postanem bolja i sretnija osoba. 2012., budi dobra, pomozi mi da ustrajem u željama, pokušajima, ne daj mi da odustajem. Daruj mi sve ono što nemam, a želim; a zaštiti ono što imam, a volim.

Kažu da za dobre želje nikada nije kasno, pa sretna vam Nova godina, od srca sve najbolje! :)