subota, 23. lipnja 2012.

Čuvaj moje srce još, kad sretnem te da ga vratiš.

Svima koji su proteklih mjeseci čitali o mojim ljubavnim jadima, toj nekoj zaljubljenosti, koji su bili poticaj i podrška dužna sam ovaj post.

Trenutak ludosti ili hrabrosti, ni sama ne znam.
Dosadilo mi je čekati pravu priliku, mjesto i vrijeme. Vjerojatno je ne bih ni dočekala, kako je počelo.
I nađem se s njim.
Sve je to bilo prije 2-3  sata, dojmovi su još svježi... Možda i bolje da odmah ovo pišem, sutra vjerojatno ne bih mogla probuditi sve ove emocije koje mi kolaju po tijelu, dolaze iz srca u glavu, pa obrnuto, i tako non-stop.

Kažem mu da mi se sviđa već duže vrijeme... I pokušam na usne dozvati govor koji mi se odavno vrzma po glavi. Nenapadan, a opet iskren. Vjerojatno sam zvučala zbunjeno, možda glupo. Ne znam. Ja sam se osjećala malo izgubljeno u svemu tome. Kao da mu dajem svoje srce, ili bar dio njega, i samo čekam kad će ga zgaziti, zgnječiti, nešto. Nije. Bio je i suviše kulturan, normalan, fin... Baš onakav kakav i je. Samo mi je rekao da nije za veze i da voli biti sam. Ni sama ne znam kako sam reagirala na to. Odlučila sam ne očekivati ništa, ali mi ljudi smo takvi da se uvijek nečemu nadamo. Pa tako i ja, ne znam zašto sam mislila da je on taj koji me može ''popraviti'', pokazati mi kako je to kad si potpuno sretan...
Šetali smo i pričali o svemu i svačemu. Ne znam jesam mu bila naporna, zanimljiva... Ništa ne znam. Primjetila sam da se malo izgubim pored njega. Nisam baš sva svoja.

S jedne strane osjećam ogromno olakšanje što sam to uradila, jer znam da ne bih mogla još dugo po starome... Hrabrija sam ja nego što mislim. Čak se osjećam malo ponosno na sebe. Ne znam kako sam to uradila, ali uradila sam. Možda se to nekome čini kao glupost, reći nekome da ti se sviđa...Ali meni nije. Teško priznajem svoje osjećaje, teško pokazujem da mi je stalo. I sad cijela ta situacija, mjesecima zbrkana ja je odlučila da je vrijeme pokušati, pa kud puklo - da puklo. I puklo je po meni.

Ta druga strana priče... Ne znam kako nju opisati. Strah me da sada neću imati o čemu maštati, nadati se... Šetam večeras sama do stana, i po prvi puta u predugo vremena me zvijezde ne zanimaju. Najradije bih ih sve pošutala nogama, odgurnula, šta bilo. I lagano puše vjetar, a meni kao da ova noć odnosi sve želje, nade, očekivanja... Sve ono što me je mjesecima držalo "budnom", što mi je davalo poticaj...

Tužna sam jer eto ništa od moje bajke. Nije morala biti bajka, morala je samo biti moja, ma kakva priča to bila. Sad... Trebat' će mi i vremena i snage da pređem preko svega toga. Ali nisam sigurna želim li i mogu li to.
Dok me cimerica grlila, tješila me rječima "Bit' će drugi D.", a ja sam joj na to rekla "Ja ne želim drugog D.!"
Ne želim nikoga. Osim njega. Ali ništa od toga. Stari recept - isplakati se i krenuti dalje. Vrijeme će pokazati kako i kuda dalje.

Valjda će i moja sreća doći već nekada. Iako su mi sve manje nade u to.
Ovo je bilo nešto pravo, nešto stvarno, nešto i previše za sreću - osjećala sam to.

subota, 9. lipnja 2012.

Neki drugi put.

Nisam mu danas rekla što osjećam prema njemu.
Nisam imala prilike, a kada sam mislila da ću ju imati uhvatila me tolika panika, da je vjerojatno bolje da sam dobila još par dana "pripreme".
Prijateljica mi je dala dobar savjet: "Ne brini. Najvažnije je da si odlučila reći mu. I to je veliki pomak. Trenutak je sada manje bitan."
Valjda.

Sad ostaje samo da u glavi još milijun puta ponovim mali govor i nastojim izbjeći tremu. Moći ću ja to, morat' ću. Do tada ću odmarati, učiti, šetati i lutati. Pokušati nadoknaditi propušteno. Pokušati biti sretna ovdje i sada.
A sutra... Polako, nek' bude što treba biti.

Nadam se nekom napadu kreativnosti, nekom postu o bilo čemu osim o njemu.
Do tada vas sve grlim. <3

srijeda, 6. lipnja 2012.

Suddenly I'm feeling brave.

Dok sam čekala da me izvuku nakon pada u preko 3 metra duboku rupu, kroz glavu mi je prolazila samo jedna stvar: "Bilo bi bolje da je sve završilo ovdje i sada." Pet dana poslije ležim doma, i opet mi slična misao u glavi.

Ali ne, odganjam depresiju, skupljam hrabrost. Trebat' će mi. Trebat' će mi da objasnim svima šta je bilo, kako je bilo. Da preživim još tisuću "Hvala Bogu da si dobro, skoro si poginula."

Znam, hvala.

Ali najviše će mi hrabrosti trebati kad stanem pred njega sa odlukom da izbacim iz sebe sve ovo što me već mjesecima muči, guši i podapinje. Da prevalim to "Sviđaš mi se." preko usana, pa makar se odmah raspala.

Samo da se toga rješim.

Kako čudno, prije ove "nezgode" nije mi padalo na pamet da mu samo priđem i to kažem. Smišljala sam neke scenarije, što bi, kako bi, ali nisam mislila reći mu to u lice.
Ali sada... Sada mi se to čini kao najrazumnija opcija. I jedva čekam da to prođe. Čekam petak da ga pokušam uloviti na putu do stana. Molim se da i uspijem.
Ne znam kako će on reagirati.
Ne znam ni kako ću ja reagirati. Bit' ću prestravljena, ali se nadam da će ova navala hrabrosti znati kada treba izbiti na površinu.
Spremna sam podnijeti gotovo sve. Nije mi više važno. Predugo čekam na nešto, sada moram poduzeti nešto da umirim svoju glavu i srce, a za ostalo ću brinuti kasnije.

Valjda neće prelaziti cestu kad me vidi. Nadam se. Za ostalo ću već nekako.