"Svako ima nekog koga više nema."

Valjda svi mi imamo nekoga na koga ćemo uvijek biti slabi, ma koliko mi jaki bili.
Nekoga na čiji spomen će nam se ruke zatresti, a glas zadrhtati. Na zvuk tog imena će nam srce doći u grlo, a suze u oči. I ništa se ne treba dogoditi, sami spomen te osobe izazvati će uragan emocija i poljuljati nas. Nekoga na minut - dva, nekoga na malo više od toga... I možemo mi voljeti i više i bolje, ali to "nešto" i "taj netko" će ostati negdje duboko zapisani...

Ja sam slaba na ta dva plava oka. Progone me, vrte mi se po glavi... Izazivaju u meni toliko emocija, ostajem zbunjena... Ne znam i ne mogu pisati kada sam sretna. Zato i nema baš postova u zadnje vrijeme. Ali dogodi se to nešto, vidiš tog "nekog" i cijeli tvoj svijet stane i kao da padne na tebe.

...

...kad se djeca ljube i miriše na travu.

Predugo nisam ništa pisala. Obaveze, obaveze... A kad imam punu glavu briga, rokova i problema, nemam ni volje ni snage pisati postove. Da ih pišem, to bi ionako bile neke jadikovke. Ovako... Bit' će ovo sretni post. Bar se nadam.

Danas je 20 godina od pogibije Boška i Admire, "sarajevskih Romea i Julije".
Meni je ta priča posebno dirljiva i draga, na ovom linku je tekst o svemu tome, da ne pišem već napisano.

Ovih dana polako puštam konce koji me drže za lude i događaje iz prošlosti. Vrijeme je okrenuti se novim i ljepšim stvarima, lagano u sjećanje gurnuti one stvari koje su me mučile, rastuživale i gušile. Biti sretna i svjesna svih lijepih stvari koje mi se događaju.

Nije lako krenuti dalje nakon što si cijelog sebe dao u nešto. Ili za nekoga.
Ali je lakše kada shvatiš da taj netko ne zaslužuje tvoju ljubav, pažnju, a pogotovo suze.
Plakala sam se i previše, ali sada se smijem. Radujem se apsolutno svemu.
"Život je lijep." - rekao bi jedan moj jaran. A ja se moram složiti s njim.

Ugodan vikend, ljudovi moji. :-*

1. MAJ

Već i ptice na grani znaju da je jučer Betmenka bila kod mene u Mostaru. Ona je stavila hrpu slika na blogić, pa trk to vidjeti da nisam džaba slikala. :D
Što reći o jučerašnjem danu? Bio je pre - prekrasan i prekratak, prevruć i prezabavan. Svašta nešto.
Još se smješkam svim situacijama koje mi se motaju po glavi, svim doživljajima, i nikako da se uvjerim da je sve to bilo stvarno. Da, Dženx je bila u starMo-u, srce mi je luđački tuklo dok je izlazila iz autobusa, a od zagrljaja s njoj sve je teklo tako prirodno i fino. Ni sekunde neugodnosti, tišine. Bilo je kao da se znamo godinama, kao da nam je to tisućiti susret, a ne prvi put da se vidimo face-to-face.

♥

I tako nađeš tu neku osobu s kojom si ti ti, bez pretvaranja, glume i potrebe da paziš što ćeš reći. Osobu koja ti se uvuče pod kožu i postane dio tebe, bez obzira na 128 kilometara koji stoje između vas.
Ludo moja, jedva čekam da se opet vidimo, bilo to u Mo ili u Sa, jer znam da ćemo se smijati, dobro jesti i pričati kako su momci kreteni. :D

Jedan kolaž. ^ ^

Zanimljivo, jučer smo bile skupa, ali danas cijeli dan pričamo na fb-u. I još uvijek imamo o čemu pričati.
Dženx je prva blogerica koju sam evo i službeno upoznala. Nadam se da će vas biti još. :)

Hvala fotografu. :D

Dok sam ispraćala Dž na autobus, emocije su mi bile u kaosu. Doslovno.
Toliko sreće jer smo se napokon vidjele i družile, a opet toliko sjete jer je kratko trajalo i jer je otišla svojoj kući tamo, tamo daleko. Stvarno previše puta poželim da imam moć teleportacije, i to ne samo kad se vraćam rano ujutro iz izlaska, a znam da se moram penjati 15 minuta do sobe. Da imam tu moć, mogla bih ići svugdje negdje i družiti se s ljudima koje volim, a koji nisu tako blizu. Ali ne mogu, pa sam osuđena na povremene, kratko-ali-slatko susrete.

1. maj je ipak lijepo završio. Išla sam gledati Iron Man-a 3. Jeste da sam se prepala 10-tak puta i pomislila "Martina, bleso, što ne kupi karte za neki romantični film!", ali dobro je prošlo. Moram se pohvaliti da imam najboljeg šanera na svijetu.

I prođe i 1. maj... Ne pamtim da mi je neki bio bolji od ovogodišnjeg. Kakav će tek biti onaj dogodine... :)