Savršeno sretna.

Ovaj dan po nečemu mora biti poseban. Mora, jer baš danas sam se odlučila upaliti ovu krntiju od kompjutera i ponovno nešto pisati. Samo želim pisati, bez jasne vizije o čemu. Želim napokon pustiti misli na ekran, gledati kako se same oblikuju i povezuju. 

Do sada sam gotovo uvijek pisala kad sam tužna, kada me nešto muči, i blog mi je služio baš za to - istresti se na njemu da ne bih pravila scene u "stvarnom životu". Ali evo, kao što se i iz naslova vidi, danas pišem jer sam sretna. Da sam do sada pisala od sreće, vjerojatno bi ovaj blog imao milijardu postova. Jbga, došlo i moje vrijeme. :D 

Svi mi imamo svoje sretne i manje sretne dane, samo što se zaboravimo sjetiti da smo sretni i tako to prolazi. I ja prva zaboravim zastati i osjetiti to neko zadovoljstvo, već samo jurim u krug.

Ali sinoć sam osjetila savršenu sreću i bila svjesna toga. Ne može biti savršenije.

Tako jednostavno, tako čisto i bistro.

Dok me moj čovik grlio na čapljinskom trgu, a nad nama svjetlila starinska žuta lampa.

I to je to. Samo jedan čvrsti zagrljaj, jedna osoba najvažnija na svijetu i jedno potpuno nebitno mjesto.

Tako je malo potrebno da bi čovjek bio sretan, a uvijek letimo za velikim stvarima.

Jebo to, bolan. Pusti da te život obaspe tisućama malih sreća, i vidjet' ćeš što je velika sreća. Najveća na svijetu planetu. Zastani, pogledaj što sve imaš i odmah ćeš shvatiti da ti zapravo ništa ne nedostaje.

Ipak, nekako sam iz svog iskustva naučila da čovjek može biti sretan s drugima tek kada postane sretan sam sa sobom. Kad si sam sebi dobro društo biti ćeš i drugima, a i oni tebi. Iz nezadovoljstva samim sobom proizlaze sva druga nezadovoljstva, i to je kao začarani krug. Nikada ništa neće biti dovoljno dobro dok sam sebi ne budeš dobar. E kad se to dogodi, kreću bolje stvari. 

Princeza Ja :D

Savršeno sretna Martina je sretna kada kuha (osim ako kuham svaki dan, onda mi dosadi).
Sretna je čitajući, gledajući emisije o vjenčanjima na TV-u, družeći se sa kumašinom.
Martina je sretna jer ima najbolje prijatelje koje želi zadržati cijeli život.
Sretna sam kad mi baka dođe na kavu, pa ostane cijeli dan, i kad me ukućani ne ljute.
Sretna sam jer mi se studentski status približava kraju.
Ima tu još tisuću razloga za sreću, a  najveći među njima je ON. On koji mi svaki dan sreću čini većom, makar se to činilo nemoguće, i baš zbog toga će biti moj cijeli život. :yuppyyeeey:
Odbrojavamo. :)))

Vratio sam se živote :)

Već odavno mi na fejsu stoji da sam bloger, ali nisam. Ili sam jako lijeni bloger.
Zapravo, biti bloger je ljubav, ali i navika, a ja sam tu naviku nekako izgubila.
U vrtlogu svakidašnjih obveza zaboravila sam ostaviti pola sata za sebe, za tipkanje svega što mi se vrzma po glavi. A želim pisati, volim pisati. Želim i dalje biti bloger, želim imati svoj kutak, svoje riječi negdje zapisane. Pa makar one ponekad bile glupe, patetične i nikakve, moje su.

Više od pola godine nisam pisala.
Zapravo, pisala sam, ali ne ovdje.
Pisala sam pisma i pjesmice, ali ništa toliko konkretno.
Već sam prije govorila kako ne znam pisati kada sam sretna, i to je uistinu tako.
Tada stvarno ne znam što bih pisala, a da ne ispadne da ljudima nabijam na nos svoju sreću.
Kako bilo, i sada sam sretna, full sretna, ali ću pisati. Pa šta bude. :)

Što mi je na umu zadnjih dana?
Na umu mi je da sve manje volim ljude, sve manje ih podnosim.
Nisam sigurna jel' meni ponestaje tolerancije ili oni postaju sve gori.
Volim ja svoje ljude, ali neki novi me lagano izbace iz takta.
Ako nešto ne volim kod ljudi to je dvoličnost. Brate, kakav si - takav si, šta mi imaš glumiti, uvlačiti se u dupe, a onda nakon tjedan-dva-tri dana sasvim druga priča. C'mon. Budi svoj, budi što jesi. Dobar, loš, zao, kakav želiš, samo budi konstantan, bez glume i takvih gluposti. I živi svoj život. Ja živim svoj. Šta me briga netko deseti i njegove stvari. Goni svoje, živi kako želiš, boli te briga šta će selo pričati, šta će ljudi misliti. Al' isto nemoj biti njuškalo u životima drugih ljudi, nikome to ne treba.

Naučila sam baviti se sobom i svojim životom, ispunjati svoje ciljeve, tjerati naprijed i kada se čini nemogućim. Radim i još ću trebati puno raditi na sebi da ojačam i postanem manje osjetljiva na ljude i njihovu glupost, kad već ne mogu biti imuna na to. Volim sebe i volim ovo gdje sam sada. Sve ide svojim tokom, nekad bolje, nekad malo gore, ali na kraju to sve bude baš onako kako treba. Netko to Gore vidi sve. :)

Nabacan post, al' šta ću mu ja.
Bitno je da opet tipkam, oživljavam staru sebe, onu koja živi iznad kava i tračeva, besmislenih avantura i primitivizma. Onu koja ima svoj svijet, svoj svemir. I sretna je u njemu.

To jeste moj svijet. :)

Seks i grad, samo bez seksa i bez grada.

Tko o čemu - ja o vezama.

Ne znam kada se veza može nazvati ozbiljnom.
Je li to kada provedete dovoljno vremena skupa?
Ili to vrijeme uopće nije bitno, radi li se samo o osjećajima između dvoje ljudi, pa makar oni nastali nakon kratkog vremena?

Moja veza je od početka ozbiljna. Ne znam kako.
Imam 21 godinu, još mjesec dana. Smatrala sam se premladom za neke velike ljubavi.
Htjela sam još zabave, još bezbrižnosti i slobode. Barem još malo.
Ali pojavio se on i lagano se osjećam kao udata žena.

Nekako sam promijenila želje, prioritete...
Volim ono što sam uvijek mislila da ću mrziti.
I čudno mi je sve to.

Je li to poanta ozbiljne veze?
Vidjeti sebe s nekim za godinu, dvije, pet...
Nesvjesno se mijenjati i prilagođavati, ali da nas to čini sretnima, a ne frustriranima i tužnima.

Dugo nisam znala što da pišem. Htjela sam pisati, ali kao da se svaka tema, svaka moja misao činila davno potrošenom i istipkanom. Večeras sam pogledala 4 prastare epizode Seksa i grada. Volim tu seriju, volim Carrie u potrazi za tom nekom fatalnom ljubavi. I kao da se poistovjećujem s  njom.
Ali što se dogodi kada mislimo da smo našli tu pravu ljubav?
Jesu li duše nas tragača spremne spustiti sidro ili će jedan dio nas uvijek težiti novim potragama, iako smo svjesni da smo našli to što tražimo?
Hoćemo li se skrasiti ili pobjeći u strahu da je avantura traženja gotova?

Farbam nebo.

Svi mi pravimo planove, i cijeli život nam je neki plan.
Svaki dan je plan, onda u njemu još milijardu i jedan plan, i tako u krug.
I nekako zamislimo kako bismo htjeli da stvari izgledaju, pa pokušavamo natjerati vodu "na svoj mlin".
Ali nekada jednostavno ništa ne ide po planu. Ništa nije onako kako si mislio da će biti.
Sve je neočekivano i novo. Onakvo kakvo ni u snovima nisi zamišljao da će biti.
Ipak, dobro je. Bolje od svih tvojih planova, nada i želja.
K vragu i planovi, život nas toliko zna iznenaditi sa nekim vlastitim, da se naši počnu činiti bezvezni.
Ponekad stvari koje najmanje očekuješ zauzmu najviše mjesta u tvom srcu.
Kada ništa ne ide onako kako si zamislio, nije smak svijeta.
Možda samo početak nečega boljega.

Ja: Ne mogu vjerovati da se ovo događa...
On: Koje?
Ja: Pa ovo, o čemu se pišu knjige i snimaju filmovi... I događa se nama.
On: Ni ja ne vjerujem još.

A nije mi bilo u planu...

Carpe diem.

Trči, pleši, pij kave, druži se s ljudima do kojih ti je stalo.

Putuj, šetaj, plači, smiji se do suza, ljubi se, izlazi, jedi što god ti padne na pamet.

Gledaj filmove, čitaj knjige, uči nove stvari. Grli, voli, raduj se sitnicama. 

Igraj se oblačenja, šminkaj se k'o što nikada do sada nisi. Pjevaj iz sveg glasa, lakiraj nokte.

Nađi hobi, vozi biciklo, pomozi nekome, pravi nakit koji nitko neće nositi.  

Budi koristan, zabavi se. Uradi nešto novo.

Samo nemoj sjediti i čekati da dan prođe. Nemoj dopustiti dosadi da ti krade dragocjeno vrijeme.

Toliko je toga što možemo raditi, toliko stvari koje nas mogu ispuniti, razveseliti, učiniti korisnima.

Pa makar korisnima samima sebi.

Odbijam provoditi svoje vrijeme na kompjuteru, pred tv-om ili spavajući cijeli dan.

Raditi ću neke druge stvari, puno bolje stvari.

Složiti ormar, plesati na ljetne pjesme, družiti se s ekipom, pričati s familijom.

Sunčati se, učiti voziti bicikl u 22.godini. Pa šta?

Nema toga što ne mogu, samo ako hoću.

A hoću. Hoću biti aktivna, hoću biti na sto strana i imati ispunjene dane.

Pa kad legnem u krevet u pola noći da zaspim u roku tri minute; zadovoljna, umorna i sretna.

I nema ništa ljepše od toga.

Ljeto u slikama

Volim ovo ljeto. 

Ne znam što točno volim. 

Mislim da je to činjenica da sam dva i pol mjeseca na miru, bez nekih poslova, briga, učenja. 

E to odmara! 

Biti doma, a ne biti skoro nikada doma. 

Spavati bez uključene budilice. 

Sređivati se, družiti, jesti sladoled i piti Senzaciju. 

To sam čekala. :)

Par ljetnih slikica:

Dan započeti na balkonu sa sekama, uz kavu i tortu... 

Za sve ostalo tu je Mastercard, jel.

Tipično ljetno jutro, moraš ga volit'.

Gotta luv it.

Kad se navučeš na efekte, pa se slikaš samo da ih isprobaš sve.
I samo nek' šljašte.

Sparkly.

Nisam baš sposobna u pravljenju kolača. 

Više sam za kuhanje konkretnog ručka. 

Zato se moram pohvaliti prvim samostalnim desertom. 

I bili su odlični. :)

Muffin-o-mania.

S vremena na vrijeme me treba podsjetiti da mi je skoro 22 godine i da bih se možda trebala uozbiljiti malo. To je inače tatin posao, a ako on slučajno zaboravi dogodi se nešto kao na slici ispod. :D

Damir me "krki". :D

Onda se lagano baci đir sa sekom, pa budemo totalno moderne u jeans hlačama.

Summer in GP. :D

Ili se sprema za kavu, pa mi cijeli tim pomaže.
I budem lijepa. :D

Curlyyyy. 

Bilo je tu par rođendana.
Volim rođendane, ali samo zbog poklona.
I kad vidim da ljudi ne otvaraju poklone dođe mi da ih ja otvorim, bez obzira što nisu moji.
Kad odrastem želim biti otvarač poklona. :D

Inana moja.

Jedva sam se suzdržala da ne nakrcam ovaj post sa još sto slika.
Šta ću kad ih volim. :)
Evo, mali update od mene.
Nadam se da uživate u ljetu. :*

Back in my life.

Dok u pozadini trešte brzi i plesni ritmovi, meni nešto u glavi trešti. Neki alarm da sam opet izložena udarcu. Ne znam kako pobjeći od toga. Kada god pomislim da sam bolje, zapljusne me novi val i tek onda shvatim da je pobjeći od te priče vjerojatno najteža stvar za uraditi. Sve mi se kao bumerang vrati, ali ne u glavu već u srce. Koliko god pokušavam biti jača od toga, znam da ću se i noćas vrtjeti u krevetu, a san neće doći dugo i dugo... Zašto? Zato što ta jedna osoba ima neku čudnu moć da mi poljulja život, a da toga nije niti svjesna. Zapravo mi je smiješno kako u životu donekle uspijevam kontrolirati emocije prema svima, a onda dođe ta jedna THE osoba i gotovo. Bum. Glavom o zid, jer ne znam i ne mogu drugačije. Nemam vlast nad sobom, svojim mislima i osjećajima. Barem ne u potpunosti. Da imam, davno bi ta priča završila. Ili ne bi uopće počela, još bolje. Ovako... Ostaje mi se samo boriti, boriti da me ne uništi ponovno, da ne uništi najbolju stvar koju imam. I borit' ću se, itekako. Fuck you, Z.

Srećaaa.

Ne znam pisati kad sam sretna, ne znam i ne znam.
Šta da pišem?
Da sam sretna, da mi život ide nekom putanjom koja se meni izuzetno sviđa? E pa - sve to.

Ne moram učiti. Izlazim, lutam, spavam, kuham. A sve to volim.
I ljeto je. Nije još ono vruće ljeto da se mogu sunčati i dobiti finu boju, ali bit' će i to.
Do tada odbijam nositi traperice.
Ne briga me što su mi noge neon bijele (postoji li neon bijela?! :D). I što su debele. :D

Guštam. I volim ljude oko sebe. Ali ono baš baš.

I eto. Uživajte. Šta da vam drugo kažem...
:)

Valja, ne valja.

Kad nam je hladno - ne valja, kad ugrije - ne valja. Takvi smo mi ljudi, sve što trenutno nemamo je bolje. Kad smo sretni - ne valja, kad smo tužni - još manje. Uvijek nam nešto ne paše i uvijek bi nešto mijenjali. Uvijek bi više, drugačije... Umjesto da s vremena na vrijeme isključimo mozak i uživamo u trenutku. Pa i u ovoj vrućini, sjetiti ćemo je se za 7-8 mjeseci.

Pustiti brige i probleme, loše stvari i dileme... Moram, da.
Nije to tako lako, ha?

U zadnje vrijeme...

...preživljavam tjedan čekajući taj jedan dan. 

Uživam u ponekim trenucima mira i sitnim guštima.

Omiljena razbibriga.

Uspijevam ostati dijete i onda kada trebam biti odrasla. Barem malo. To me sprječava da ne krenem lupati glavom o zid. Slabo podnosim pritisak, ouuu da.

Dijana, ja, Mila i Nikolina.

Testiram koliko mogu biti ustrajna u odlukama i glumim pravog ekonomistu. :-P

Sad ih ima puuuno. :D

Hvatam pojedine trenutke inspiracije i pokušavam ih zadržati.

Izjavljujem.

I još uvijek imam barem malo vremena za glupiranje i vremena za najbolje prijatelje. I glupiranje s najboljim prijateljima. A toga mi stvarno nikad dovoljno. I treba mi još puno, puno trenutaka s njima. Previše sam ih propustila zbog toga što sam štreber.

Duhovi na BB-u. 

I zadnje, ali vjerojatno najvažnije - uspjeti dati srce nekome tko ga uistinu zaslužuje. Napokon!

"Sve prije onog 'volim te' jednostavno nije važno."

Kratki update.
Listopad... Pa zvuči sasvim lijepo. :)

"Svako ima nekog koga više nema."

Valjda svi mi imamo nekoga na koga ćemo uvijek biti slabi, ma koliko mi jaki bili.
Nekoga na čiji spomen će nam se ruke zatresti, a glas zadrhtati. Na zvuk tog imena će nam srce doći u grlo, a suze u oči. I ništa se ne treba dogoditi, sami spomen te osobe izazvati će uragan emocija i poljuljati nas. Nekoga na minut - dva, nekoga na malo više od toga... I možemo mi voljeti i više i bolje, ali to "nešto" i "taj netko" će ostati negdje duboko zapisani...

Ja sam slaba na ta dva plava oka. Progone me, vrte mi se po glavi... Izazivaju u meni toliko emocija, ostajem zbunjena... Ne znam i ne mogu pisati kada sam sretna. Zato i nema baš postova u zadnje vrijeme. Ali dogodi se to nešto, vidiš tog "nekog" i cijeli tvoj svijet stane i kao da padne na tebe.

...

...kad se djeca ljube i miriše na travu.

Predugo nisam ništa pisala. Obaveze, obaveze... A kad imam punu glavu briga, rokova i problema, nemam ni volje ni snage pisati postove. Da ih pišem, to bi ionako bile neke jadikovke. Ovako... Bit' će ovo sretni post. Bar se nadam.

Danas je 20 godina od pogibije Boška i Admire, "sarajevskih Romea i Julije".
Meni je ta priča posebno dirljiva i draga, na ovom linku je tekst o svemu tome, da ne pišem već napisano.

Ovih dana polako puštam konce koji me drže za lude i događaje iz prošlosti. Vrijeme je okrenuti se novim i ljepšim stvarima, lagano u sjećanje gurnuti one stvari koje su me mučile, rastuživale i gušile. Biti sretna i svjesna svih lijepih stvari koje mi se događaju.

Nije lako krenuti dalje nakon što si cijelog sebe dao u nešto. Ili za nekoga.
Ali je lakše kada shvatiš da taj netko ne zaslužuje tvoju ljubav, pažnju, a pogotovo suze.
Plakala sam se i previše, ali sada se smijem. Radujem se apsolutno svemu.
"Život je lijep." - rekao bi jedan moj jaran. A ja se moram složiti s njim.

Ugodan vikend, ljudovi moji. :-*

1. MAJ

Već i ptice na grani znaju da je jučer Betmenka bila kod mene u Mostaru. Ona je stavila hrpu slika na blogić, pa trk to vidjeti da nisam džaba slikala. :D
Što reći o jučerašnjem danu? Bio je pre - prekrasan i prekratak, prevruć i prezabavan. Svašta nešto.
Još se smješkam svim situacijama koje mi se motaju po glavi, svim doživljajima, i nikako da se uvjerim da je sve to bilo stvarno. Da, Dženx je bila u starMo-u, srce mi je luđački tuklo dok je izlazila iz autobusa, a od zagrljaja s njoj sve je teklo tako prirodno i fino. Ni sekunde neugodnosti, tišine. Bilo je kao da se znamo godinama, kao da nam je to tisućiti susret, a ne prvi put da se vidimo face-to-face.

♥

I tako nađeš tu neku osobu s kojom si ti ti, bez pretvaranja, glume i potrebe da paziš što ćeš reći. Osobu koja ti se uvuče pod kožu i postane dio tebe, bez obzira na 128 kilometara koji stoje između vas.
Ludo moja, jedva čekam da se opet vidimo, bilo to u Mo ili u Sa, jer znam da ćemo se smijati, dobro jesti i pričati kako su momci kreteni. :D

Jedan kolaž. ^ ^

Zanimljivo, jučer smo bile skupa, ali danas cijeli dan pričamo na fb-u. I još uvijek imamo o čemu pričati.
Dženx je prva blogerica koju sam evo i službeno upoznala. Nadam se da će vas biti još. :)

Hvala fotografu. :D

Dok sam ispraćala Dž na autobus, emocije su mi bile u kaosu. Doslovno.
Toliko sreće jer smo se napokon vidjele i družile, a opet toliko sjete jer je kratko trajalo i jer je otišla svojoj kući tamo, tamo daleko. Stvarno previše puta poželim da imam moć teleportacije, i to ne samo kad se vraćam rano ujutro iz izlaska, a znam da se moram penjati 15 minuta do sobe. Da imam tu moć, mogla bih ići svugdje negdje i družiti se s ljudima koje volim, a koji nisu tako blizu. Ali ne mogu, pa sam osuđena na povremene, kratko-ali-slatko susrete.

1. maj je ipak lijepo završio. Išla sam gledati Iron Man-a 3. Jeste da sam se prepala 10-tak puta i pomislila "Martina, bleso, što ne kupi karte za neki romantični film!", ali dobro je prošlo. Moram se pohvaliti da imam najboljeg šanera na svijetu.

I prođe i 1. maj... Ne pamtim da mi je neki bio bolji od ovogodišnjeg. Kakav će tek biti onaj dogodine... :)

Nagradnjača.

Lolila i Betmenka su me nagradile Liebster nagradnjačom. Curke moje, hvala. :)

Ako sam dobro skužila pravila, prvo treba napisati 11 random stvari o sebi.
Sooo, here I go.

1. Obožavam duuuuga tuširanja, sve dok ima tople vode.
2. Odmornija sam nakon kraćeg sna nego nakon cijelonoćnog spavanja. Čudno.
3. Velika sam mazilica.
4. Štreber u duši, ili kako se ja zovem - kul štreber.
5. Ne volim duge shoppinge i besciljno lutanje trgovinama.
6. Za 1.maj mi dolazi Betmenka, strašno se radujem tome. Malo me hvata panika što ću obući i hoće li joj se svidjeti live verzija mene...
7. Prije sam samo gledala romantične komedije. Sad sam si ih zabranila. Iskrivile su mi sliku realne ljubavi.
8. Ne volim horoskop.
9. Znam engleski, natucam španjolski, učim njemački, želim naučiti talijanski.
10. Omiljeno godišnje doba mi je proljeće, procvjetam. :D
11. Najdraži crtani likovi su mi Patrick Zvijezda i Winnie the Pooh.

E sada, odgovori na postavljena pitanja.

Lolila me pitala:


1. Voliš li kuhati i peći kolače?  Više volim kuhati, nego peći kolače. 
2. Koje ti je prijevozno sredstvo najdraže?  Automobil. :D
3. Jesi li alergična na što?  Nisam, kao mala sam bila alergična na plišane igračke, ali srećom me prošlo.
4. Pišeš li dnevnik ili ti je blog dovoljan?  Blog mi je dovoljan, odustala sam od dnevnika nekad početkom srednje škole.
5. Koja ti je najčudnija navika? Hmmm... Ne mogu zaspati ako se ne pokrijem po glavi. Ili barem do pola glave. :D 
6. Pospremaš li krevet svako jutro nakon ustajanja? :D  Ne. Nekad žurim na fax, pa krevet čeka poslijepodne. Ili prvo popijem kavu, spremim se, pa ga nekad kasnije pospremim.
7. Koju si najskuplju stvar kupila, a kasnije shvatila da je za smeće?  Ajme, ne znam. Ne sjećam se baš nekog velikog faila... Očito imam sreće s tim. :D
8. Bojaš li kosu?  Ne. Prije jesam i opet ću morati jer lagano sijedim. -.-''
9. Imaš li naviku slušati glazbu u svim i svakavim prigodama? (dok čistiš, kuhaš, voziš se...)  Pa i ne baš. Ovisi kako sam raspoložena i jel mi se žuri obaviti što imam. 
10. Imaš li barem jednu prijateljicu iz djetinjstva s kojim si još uvijek super? Imam. Mara moja <3
11. Što misliš o blogonagradama? :D Gnjavaža ili prilika da se sazna puno toga o drugima i samoj tebi?  Ovo drugo. Nisam neko njuškalo, ali mi je zanimljivo bolje upoznavati blogerice. :)

Betmenku zanima:

1. Koji lak imaš na noktima?  Nježno rozi šljokičasti. :D
2. Opiši sebe u tri riječi? Emotivna, naivna, kreativna.
3. Omijljena serija/film/knjiga?   How I met your mother/Beastly/nemam jednu omiljenu knjigu, ali recimo  bilo koja Cesarićeva ili Jesenjinova zbirka dolazi u obzir bilo kada
4. Da li si voljela svoju učiteljicu? Pa onako, nisam baš. Nije bila naročito draga.
5. Čega se najviše bojiš? Budućnosti, da ću razočarati i sebe i ljude oko sebe, zmija.
6. Kad bi mogla nešto promijeniti na sebi (fizički), šta bi to bilo?  Manje kilograma. :P 
7. Koji slatkiš/čokoladu/kolač/bombone/biloštaslatko najviše voliš?   Velika Milka s keksom. Nema dalje.
8. Bi li radije živjela u kući ili u stanu?  Ne znam, ili u manjoj kući ili u stanu u zgradi gdje nema puno stanova. :D
9. Ko ti je najljepši lik na planeti?  Bojan, domar u mom domu. Pa Robert Pattinson.
10. Tvoja omiljena pjesma/pjesme?  Toše - Jedina, Nickelback - Lullaby,  Bon Jovi - Runaway...
11. Zbog čega si ponosna na sebe? Zbog toga što sam uspjela staviti razum ispred srca i učiniti najbolje za sebe. Ma koliko to teško bilo.

E sada, ja nominiram sve one koji nisu bili nominirani. Dosta vas je već odgovaralo na ovu nagradu, ali za one koji nisu (a ne zanima me žele li, moraju :D) idu sljedeća pitanja:

1. Gdje se vidiš za 5 godina?

2. Najluđa stvar koju si ikad uradila?
3. Najgora navika?
4. Na što najviše "padaš" kod suprotnog spola? :D
5. Kad bi sad dobila loto, s novcem bi...?

6. Je li ti blog više zadovoljstvo ili obveza?

7. Da se ne zoveš kako se zoveš, voljela bi se zvati... i zašto?

8. Pjesma koju zadnjih dana najviše slušaš?

9. Najduže prijateljstvo?

10. Što misliš o društvenim mrežama?

11. Vjeruješ li u sudbinu? Da/ne, zašto?

Toliko, adio. :*

Stoćka.

Evo, tipkam i stoti post na ovom blogu. Teško mi je povjerovati da ima sto naslova, sto tekstova i tekstića, svih mojih većih i manjih gluposti... Iako je ovo jedna od onih večeri kad bih se najradije srušila u krevet, neću. Još. Noge me izdaju i oči mi se same sklapaju, ali želim tipkati. Nekako sam radosna. Dani kada nemam pola minute za sebe maksimalno me iscrpe, ali sam puna dojmova, sretna i vesela.
Ovaj prvi troznamenkasti post posvećujem svim ljudima oko mene koji mi daju slobodu da budem ono što jesam. Ljudima s kojima se mogu brutalno zezati, bez da se itko naljuti. Ljudima s kojima su kave opuštene.
Ljudima s kojim se slikam u liftovima i duuugo biram idealnu nijansu crvenog laka za nokte. I još milijun gluposti. Takve stvari čine sreću. Male, taj trenutak možda čak i nebitne. Sjediti na Trimuši, brati tratinčice i pustiti mozak da lebdi jer nam tada baš i ne treba. I oni ljudi, kilometrima daleko, koji me svojim riječima uspiju obradovati, utješiti, nasmijati. To beskrajno volim.

Blog mi se zove "To nije moj svijet."
Možda stvarno nisam imala svoj svijet, osjećaj pripadnosti negdje i nekome, ali s vremenom osjećam da sam pronašla svoje mjesto. Kao da sam uspjela izgraditi svoj svijet. On nije ružičast, uvijek sretan i blistav. U njemu ima i tmurnih, teških i loših dana. Ali je moj. I znam da se imam zašto radovati kada pomislim da mi se ništa ne da. Znam da me čekaju genijalni dani, koje definitivno ne želim propustiti.  :)