Nekoga na čiji spomen će nam se ruke zatresti, a glas zadrhtati. Na zvuk tog imena će nam srce doći u grlo, a suze u oči. I ništa se ne treba dogoditi, sami spomen te osobe izazvati će uragan emocija i poljuljati nas. Nekoga na minut - dva, nekoga na malo više od toga... I možemo mi voljeti i više i bolje, ali to "nešto" i "taj netko" će ostati negdje duboko zapisani...
Ja sam slaba na ta dva plava oka. Progone me, vrte mi se po glavi... Izazivaju u meni toliko emocija, ostajem zbunjena... Ne znam i ne mogu pisati kada sam sretna. Zato i nema baš postova u zadnje vrijeme. Ali dogodi se to nešto, vidiš tog "nekog" i cijeli tvoj svijet stane i kao da padne na tebe.
...
istina, svi ga imamo.
OdgovoriIzbrišiTo je valjda onaj the one that got away sindrom, ostao je duboko u prošlosti i više ti ne igra ništa u životu, ali na sam spomen te nešto dobro presječe u grlu :)
Ja se nadam da će s vremenom sve manje presijecati. :)
Izbrišiova prva rečenica je so true. s tim da bi ja to poistovjetila s tim da svi imamo neku točku u sebi u koju kad nas netko dotakne tamo, nas uvijek boli. Drago mi je vidjeti da si sretna, makar, podijeli s nama tu sreću koji put da znamo da si živa, zdrava i dalje sretna :)
OdgovoriIzbrišiHoću, hoću, već jesam. :D :*
IzbrišiDe šuti :((. Ja se pitam jel to ikad prođe, a nekad mi se čini da postane samo jače jer se vremenom sjećaš samo lijepog, zaboraviš ružnog, i onda si samo zahvalan što ta osoba nije blizu tebe da te svaki dan podsjeća na to sve.
OdgovoriIzbrišiFuck, girl, nemoj mi to govoriti.
IzbrišiMeni je drago što si sretna, radije bih da si sretna i da ne pišeš, nego obrnuto ;)
OdgovoriIzbrišiHvala draga. :)
IzbrišiPotrudit' ću se da bude i sretnih postova, da ne čuvam tu sreću samo za sebe. :)