Biti ponosan je dobro, ali u određenoj mjeri.
Ponos nas sprječava da napravimo budalu sami od sebe ili da ju drugi prave od nas.
Sprječava nas da sto puta pređemo preko nečega, nadajući se da će sto i prvi put biti bolje.
Ponos je taj koji nam kaže da je dosta toga da nas netko vuče za nos, da smo bolji od toga.
Ali... Previše ponosa može uzrokovati da izgubimo ono do čega nam je stvarno stalo.
Previše ponosa da kažemo što mislimo i osjećamo, previše ponosa da učinimo taj korak koji bi mogao sve promijeniti. Ono kad ne želiš biti onaj kojemu je više stalo jer samim time riskiraš da to ta druga strana iskoristi. Jednom kad pokažeš koliko stvarno mariš, teško je to povući. I onda stisneš riječi u grlu i ponavljaš si da imaš taj glupi ponos, dovoljno ponosa da prešutiš.
Ipak, dođe to neko vrijeme kada ti u glavi zazvoni "K'vragu i ponos!"; i sve te misli, riječi i osjećaji polako izlaze na vidjelo. I vidiš da biti slabiji ponekad i nije najgora stvar na svijetu. Upravo suprotno.
To znači biti dovoljno jak da stojiš iza svojih misli i osjećaja, iza onoga što želiš.
I sve što se poslije toga dogodi nije tvoja krivica.
nedjelja, 23. prosinca 2012.
petak, 21. prosinca 2012.
Driving home for Christmas.
U Mostaru se ne osjeti božićni duh. Ali nikako.
A ja baš volim pred-božićno vrijeme, okićene ulice, to neko uzbuđenje. I danas sam došla doma, napokon. Tu je već drugačije stanje, osjeti se toplina, radost, ljuuubav. Samo nek' ostane tako.
Ne znam zašto, ali u glavi imam neku kočnicu koja mi ne dopušta da se odmorim. Kao da moram još nešto uraditi, pa se onda odmarati. Glup osjećaj skroz.
Puca me romantika. Prosinac i romantika, prvi put da osjećam takvu kombinaciju.
Uzimam vrijeme za odmor, pisanje i čitanje blogova. Uzimam vrijeme za spavanje i prisjećanje na zadnje tjedne. Ovo je bio one hell of a december.
Jučer je bio smak svijeta.
Sinoć:
Z: Zamisli sad bude smak svijeta, a ti i ja ovdje. K'o Titanic.
Ja: Aham, ti pogineš, ja preživim.
A ja baš volim pred-božićno vrijeme, okićene ulice, to neko uzbuđenje. I danas sam došla doma, napokon. Tu je već drugačije stanje, osjeti se toplina, radost, ljuuubav. Samo nek' ostane tako.
Ne znam zašto, ali u glavi imam neku kočnicu koja mi ne dopušta da se odmorim. Kao da moram još nešto uraditi, pa se onda odmarati. Glup osjećaj skroz.
Puca me romantika. Prosinac i romantika, prvi put da osjećam takvu kombinaciju.
Uzimam vrijeme za odmor, pisanje i čitanje blogova. Uzimam vrijeme za spavanje i prisjećanje na zadnje tjedne. Ovo je bio one hell of a december.
Jučer je bio smak svijeta.
Sinoć:
Z: Zamisli sad bude smak svijeta, a ti i ja ovdje. K'o Titanic.
Ja: Aham, ti pogineš, ja preživim.
ponedjeljak, 17. prosinca 2012.
Neću.
Neću te takom lako pustiti k sebi. Neću ti priznati da moji zidovi polako popuštaju pred tobom.
Naučila sam da je povjerenje škakljiva stvar. I stekao si moje, jednim dijelom. Ali...
Učila sam na greškama, i naučila ne puštati ljude preblizu. Naučila sam da je bolje spriječiti nego liječiti.
Ne želim ponovno biti ona koja će plakati i žaliti, nisam zaslužila ponovno završiti slomljena srca.
A ne možeš mi garantirati da to nećeš učiniti.
Vrijeme će pokazati mogu li ti vjerovati toliko da otpustim kočnice u glavi i dopustim si da se onako luđački zaljubim u tebe. Jer... Blizu si onoga 'sve što sam željela', ali je li to samo početna farsa ili ipak nešto drugo - vidjet' ću. Osjetiti ću da li ovo između nas ima neku budućnost ili je od danas do sutra, dok jednome od nas ne dosadi.
I neću ti priznati koliko mi se sviđaš, kako mi je fino s tobom. Neću. Nije to ponos, samo opreznost.
srijeda, 12. prosinca 2012.
O poklonima.
Polako popušta kolokviji-manija, a počinje pokloni-manija.
Obožavam poklone, i primati, ali još više darivati.
Nema mi dražeg osjećaja nego nekome pokloniti nešto što će mu se svidjeti.
Prilično dobro slušam ljude, pa mi i nije teško pogoditi pravu stvar.
Jedna od stvari koje ne volim je kupovanje poklona "reda radi".
Situacija:
Par dana pred moj rođendan mama i ja u trgovini, i nabacim ja kako mi je super neka šalica za kavu. I kupi meni mama šalicu za rođendan, ali ne tu, nego neku drugu ružnu. A znala je koju sam pokazala. Inače, moja mama je jedna od onih osoba koje kod poklona gledaju da su korisni. Mojoj prijateljici mama kupi za rođendan parfem, meni moja pidžamu (i to onu debelu, zimsku, ružnu, po mogućnosti s nekim medom ili kravama). I naučila sam ja na to. Moje pokušavanje da joj dokažem da je poanta poklona da se svidi osobi kojoj ga poklanjaš i ne pali. Kasnije mi je kupila željenu šalicu, ali samo zato jer sam plakala i ljutila se.
Dakle...
Ako se već kupuje poklon, neka to bude sa srcem, iz želje da se svidi toj osobi kojoj je namijenjen.
Iako ja obožavam neke handmade poklone, kakvim me uvijek iznenade Mara i Damir.
Padalo mi je na pamet otvoriti agenciju koja bi pomagala ljudima u odabiru prikladnih poklona.
Tko zna, možda nekada i bude nešto od te ideje.
Do tada se bacam u traženje sitnica za najmilije, dok želim da mi je budžet beskonačan.
Bitna je namjera. :)
Obožavam poklone, i primati, ali još više darivati.
Nema mi dražeg osjećaja nego nekome pokloniti nešto što će mu se svidjeti.
Prilično dobro slušam ljude, pa mi i nije teško pogoditi pravu stvar.
Jedna od stvari koje ne volim je kupovanje poklona "reda radi".
Situacija:
Par dana pred moj rođendan mama i ja u trgovini, i nabacim ja kako mi je super neka šalica za kavu. I kupi meni mama šalicu za rođendan, ali ne tu, nego neku drugu ružnu. A znala je koju sam pokazala. Inače, moja mama je jedna od onih osoba koje kod poklona gledaju da su korisni. Mojoj prijateljici mama kupi za rođendan parfem, meni moja pidžamu (i to onu debelu, zimsku, ružnu, po mogućnosti s nekim medom ili kravama). I naučila sam ja na to. Moje pokušavanje da joj dokažem da je poanta poklona da se svidi osobi kojoj ga poklanjaš i ne pali. Kasnije mi je kupila željenu šalicu, ali samo zato jer sam plakala i ljutila se.
Dakle...
Ako se već kupuje poklon, neka to bude sa srcem, iz želje da se svidi toj osobi kojoj je namijenjen.
Iako ja obožavam neke handmade poklone, kakvim me uvijek iznenade Mara i Damir.
Padalo mi je na pamet otvoriti agenciju koja bi pomagala ljudima u odabiru prikladnih poklona.
Tko zna, možda nekada i bude nešto od te ideje.
Do tada se bacam u traženje sitnica za najmilije, dok želim da mi je budžet beskonačan.
Bitna je namjera. :)
četvrtak, 6. prosinca 2012.
Povremeno jesmo, povremeno nismo.
Ne volim neodređenost, tu sredinu kada ne znaš gdje više pripadaš.
Koliko god krajnosti bile grube, barem su određene. Znaš gdje si, na čemu si.
Ili jesi ili nisi, ili imaš ili nemaš.
Kažu da žene nikada ne znaju što žele, ali uvijek znaju što ne žele.
Pronalazim se kao izuzetak u ovome jer znam i što želim i što ne želim.
Želim znati na čemu sam. I želim da mi ne kolaju po glavi gluposti koje me tjeraju da tipkam ovako nikakve postove, a baš mi se piše nešto poletno i veselo. Samo ne znam što.
Sve mora biti komplicirano. To je tako. Da je sve jednostavno, ne bi bilo zanimljivo.
A zašto mora biti zanimljivo?
Koliko god krajnosti bile grube, barem su određene. Znaš gdje si, na čemu si.
Ili jesi ili nisi, ili imaš ili nemaš.
Kažu da žene nikada ne znaju što žele, ali uvijek znaju što ne žele.
Pronalazim se kao izuzetak u ovome jer znam i što želim i što ne želim.
Želim znati na čemu sam. I želim da mi ne kolaju po glavi gluposti koje me tjeraju da tipkam ovako nikakve postove, a baš mi se piše nešto poletno i veselo. Samo ne znam što.
Sve mora biti komplicirano. To je tako. Da je sve jednostavno, ne bi bilo zanimljivo.
A zašto mora biti zanimljivo?
ponedjeljak, 3. prosinca 2012.
Klinički.
Poštovani gospodine NištaLjubav SamoSex,
u sklopu predbožićne kampanje naše Klinike nudimo Vam 50% popusta na postupak vraćanja osjećaja! Zar ne bi bilo divno u ovo blagdansko vrijeme opet osjećati ljubav i nježnost?
Ne čekajte ni minute, odmah se prijavite za proces 'Volim da volim' na broj telefona 0212 310 ili e-mailom na: klinika_stop@osjećaji.com
Naravno, ukoliko vam se novi stari osjećaji ne svide, uvijek možete ponovno pristupiti postupku otklanjanja svih osjećaja ljubavi, brige i nježnosti u našoj Klinici, a kao naš vjerni klijent dobiti ćete tople rukavice da vas griju u hladnim danima umjesto tuđe ruke. Dostupne u čak 5 boja!
Radujemo se vašem odazivu.
Srdačan pozdrav,
Klinika 'Stop osjećajima'
subota, 1. prosinca 2012.
Hello December.
Prosinac.
Opet sam u onome -kako vrijeme leti- raspoloženju i pokušavam se sjetiti gdje sam potrošila zadnjih 11 mjeseci.
Već se osjeti predbožićno raspoloženje, a mene hvata želja za kupovinom poklona i šetanjem.
Ni jedno ni drugo ne mogu jer moram učiti, a i kiša pada već danima.
Opet sam u onome -kako vrijeme leti- raspoloženju i pokušavam se sjetiti gdje sam potrošila zadnjih 11 mjeseci.
Već se osjeti predbožićno raspoloženje, a mene hvata želja za kupovinom poklona i šetanjem.
Ni jedno ni drugo ne mogu jer moram učiti, a i kiša pada već danima.
Dobila sam nagradicu od sashkonela i Betmenke, hvala vam. :*
Ja ću ovu nagradu za cute blog proslijediti Pobješnjelome i Dajdži jer se druže s nama curama i zabavljaju nas svojim komentarima koji i nisu slatki k'o nagrada, ali dobro. :D
Ovih dana:
-gledam: sebe ujutro u ogledalu, cimke i Branka
-slušam: uvijek istih 15 pjesma koje imam na laptopu jer mi ni YouTube ne radi kako spada u ovom domu. Vjerojatno ću ovaj post objavljivati narednih sat vremena i strah me da neću imati dovoljno živaca da se gnjavim s internetom.
-čitam: skripte, materijale, zadatke i poneki post.
-čekam: srijeduuuuu. Otići pogledati 'Praskozorje', pa na susret, onda u grad. Sve sam već ispanirala.
U međuvremenu pijem definitivno previše kava i čajeva, u čitaoni se sakrijem iza zida da ne mogu gledati Branka, smijem se sa Nikky glupostima koje samo nama mogu pasti na pamet, govorim ljudima kako mi fale i obećavam milijun druženja. Kad sam na FB-u pričam sa Tibomirom i Betmenkom. Predrage su mi cure, nisam mislila da će mi tako brzo prirasti srcu.
Situacija 1:
Ja (nakon pola sata prevrtanja po krevetu): Zašto ne mogu spavati kad hoću? Ne mogu se koncentrirati. Haos mi je u glavi. Zašto ne mogu skinuti glavu kad krenem spavati?!
Cimke: E moja Mileva...
Situacija 2:
Z: Šta je, strah te da ćeš se zaljubiti?
Ja: Nije me strah, teško se ja zaljubljujem, rijetko...
Z: Ja sam rijedak :D
Situacija 3:
Ja: Šta ima kući?
Sestra: Majka Sultanija pravi kolače, Sulejman Veličanstveni leži i gleda tv cijeli dan.
Situacija 4:
Cimerica mi na sred mise šapne: Mi ćemo u pakao.
Situacija 5:
Ja (pijem čaj): Baš me zanima kakva je
kombinacija mente i kamilice.
Nikky: Meka.
Nikky: Meka.
I te gluposti mi pomažu da preživim bezvoljne kišne dane, da se koncentriram i dam sve od sebe.
Pokušati ću ovaj mjesec uživati, radovati se zbog svega što je iza mene i ne žaliti za stvarima koje su se dogodile. Tako je trebalo biti; to me dovelo ovdje gdje sam sada i pomoglo me da budem osoba kakva jesam.
Sada znam što želim, što ne želim, znam koliko vrijedim i što mi je najvažnije.
Imam prioritete i imam puuuno razloga za radovati se i u ovom, zadnjem ove godine, mjesecu.
Dobro vam došao još jedan prosinac, nek' donese fine uspomene za buduće godine. :)
utorak, 27. studenoga 2012.
Gluposti.
Baš onda kad ti treba koncentracija, sve sile svijeta se urote da ti odagnaju misli na milijun različitih strana.
Zadnje šanse za usredotočiti se na tu jednu stvar, a meni u glavi milijun i jedna, sve osim te koja bi trebala biti. Ne znam kako mi toliko gluposti padne na pamet, pogotovo onda kada ne bi smjele i/ili trebale.
Sjedim u čitaoni nekih dva i nešto sata, pokušavajući čitati to nešto što me ne voli, a u glavi kaos.
Pa se mislim:
1. Šta ću sutra obući? Hoću li stići uviti šiške? Moram ustati malo ranije. Kako volim doći na kolokvij sređena, a oni jadni ljudi k'o pokisli. Ha-ha!
2. Stvarno se sramotim po onom Facebook-u sa svim glupim objavama koje su valjda smiješne samo meni. I možda još 2-3 jaranice. Ma neka sam.
3. I ovaj Branko mi dođe tu kad ne treba... Nisam ja kriva što se zbunim, on je kriv. Trebali bi previše zgodni ljudi plaćati neki porez, naknadu neku. Pa ti budi ikstrimli hot...
4. Kako ću pasti ovaj kolokvij! Nemoj se sekirati, nemoj se sekirati.
5. I onaj kreten Z., što se ne javi? Glupan.
6. Ja sam još gluplja što se brinem oko toga.
7. A smijala sam se nekadašnjoj cimerici kad je pila one tablete za koncentraciju. Sad će i meni trebati. Zapravo sam se smijala tko ih pije, a ne što pije. E vidiš, trebala bi napisati post o njoj. Zvat' će se "Zlo".
8. Ako mi Dž. dođe.... Huhuhuuu. Šta ću obući? Moram se fino našminkati. Di ću ju odvesti uopće?
9. Treba ujutro kopirati materijale iz RT-a. Kvragu i kopiranje!
10. I moram otići kupiti onu paleticu sjenila k'o u Mile, rekla mi je da je samo jedna ostala.
11. A da ju mami kupim? Meni i ne treba baš. Ma sebi ću. Ako budu dvije spašena sam.
12. I po rumenilo moram otići, ali to ne moram odmah sutra.
13. Ni sutra neću u kino. Čekaj bleso još tjedan dana...
14. Opet sam se udebljala.
15. Tko zna šta po blogovima ima nova...
16. Odo na fb na mobitelu. Čisto sekundu...
17. I zagrcnuti se vodom zbog Branka i njegovih mišića... U mislima se ispričavam ovih 15-tak ljudi što uče oko mene.
18. Jel' mi vrijeme ići u sobu?
...
Samo jedan od onih dana kad sam energična bez razloga, a prisiljena sjediti i čitati nešto da mi savjest bude mirnija.
''Reći ću vam što je ovaj svijet u haosu.
Ljudi su stvoreni da se vole, stvari da se koriste.
Ne obratno. Insane, ne obratno!''
ponedjeljak, 26. studenoga 2012.
Luda kuća.
Došla ja kući za vikend i priča mi sestra da je prije par dana tata (u daljnjem tekstu po 'ercegovački - ćaća) došao s posla i govorio im kako je pričao sa mnom na telefon sat vremena, da sam mu rekla da imam momka. Treća godina prava, Mostarac... Složio on priču, laže sve u šesnaest.
Sestra iz šale kaže "Ma znam ja za to." Mama se na to rasplače i naljuti jer njoj nitko ništa ne govori i ona jedina ništa ne zna. Nije ona jadna skontala da je to sve zezancija.
I počinje mama sa mnom navečer ozbiljnu priču, a ona to baš nema običaj. Nema ona vremena za to...
Mama: Kad ćeš se ti udavati?
Ja: Za tri-četiri godine. Zašto?
Mama: Eto tako... A nećeš prije?
Ja: Pa neću. Jedino ako se ne desi nešto.
Mama: Šta će se desiti?
Ja: Beba.
Mama: Neće ako ju ne tražiš.
Kraj priče.
Nedjelja poslijepodne, došla mi baba na kavu, a moja baba je jaranica, s njom se možeš smijati do mile volje. Je da malo dosadi objašnjavajući sve te silne turske sapunice i pokušavajući mi dokazati da svaka od njih ima neku životnu pouku, ali saslušam ja to nekako.
Krene priča o izlascima, momcima.
Baba: Tebe će onaj tvoj biciklist odvesti.
Ja: Neće, on je meni k'o brat.
Baba: Neka ti, s godinama će se to razviti.
(Nakon 10 minuta razgovora)
Baba: Ja ti kažem, tebe će biciklist odvesti.
Ja se umorila od opravdanja i objašnjenja. Nek' misli šta hoće.
Nakon toga se ćaća uključuje u razgovor.
Ćaća: Baba, znaš li da Tina ima momka?
Baba: Neka, samo se nemoj puno zaljubiti.
Ja: Neću se zaljubiti.
Baba: Njezin je onaj s biciklom.
Ja: Nije, moj je s autom.
I odem u sobu učiti.
A ja nemam momka, niti sam im rekla da ga imam.
Ljudi moji... Izludiše me.
Mom ćaći džaba govoriti, on kad vidi da se smijem ili da sam vesela kad pričamo na mobitel odmah pomisli da sam zaljubljena i da imam momka.
Ne da mi se uvjeravati ih ni u što.
Bar im se nasmijem ovako.
Živili, pozdravljam.
Sestra iz šale kaže "Ma znam ja za to." Mama se na to rasplače i naljuti jer njoj nitko ništa ne govori i ona jedina ništa ne zna. Nije ona jadna skontala da je to sve zezancija.
I počinje mama sa mnom navečer ozbiljnu priču, a ona to baš nema običaj. Nema ona vremena za to...
Mama: Kad ćeš se ti udavati?
Ja: Za tri-četiri godine. Zašto?
Mama: Eto tako... A nećeš prije?
Ja: Pa neću. Jedino ako se ne desi nešto.
Mama: Šta će se desiti?
Ja: Beba.
Mama: Neće ako ju ne tražiš.
Kraj priče.
Nedjelja poslijepodne, došla mi baba na kavu, a moja baba je jaranica, s njom se možeš smijati do mile volje. Je da malo dosadi objašnjavajući sve te silne turske sapunice i pokušavajući mi dokazati da svaka od njih ima neku životnu pouku, ali saslušam ja to nekako.
Krene priča o izlascima, momcima.
Baba: Tebe će onaj tvoj biciklist odvesti.
Ja: Neće, on je meni k'o brat.
Baba: Neka ti, s godinama će se to razviti.
(Nakon 10 minuta razgovora)
Baba: Ja ti kažem, tebe će biciklist odvesti.
Ja se umorila od opravdanja i objašnjenja. Nek' misli šta hoće.
Nakon toga se ćaća uključuje u razgovor.
Ćaća: Baba, znaš li da Tina ima momka?
Baba: Neka, samo se nemoj puno zaljubiti.
Ja: Neću se zaljubiti.
Baba: Njezin je onaj s biciklom.
Ja: Nije, moj je s autom.
I odem u sobu učiti.
A ja nemam momka, niti sam im rekla da ga imam.
Ljudi moji... Izludiše me.
Mom ćaći džaba govoriti, on kad vidi da se smijem ili da sam vesela kad pričamo na mobitel odmah pomisli da sam zaljubljena i da imam momka.
Ne da mi se uvjeravati ih ni u što.
Bar im se nasmijem ovako.
Živili, pozdravljam.
subota, 24. studenoga 2012.
One and only.
Moja "Anđelka Čuvarica" me već neko vrijeme pita kad će dobiti post.
Uporno joj govorim da ga je već dobila (dokaz!), ali uzaludno.
Onda malo razmišljam i shvatim da je ipak zaslužila još par riječi, nakon što sa mnom provodi doslovno 22 i pol sata na dan, a još ne pokazuje znakove ozbiljnog psihičkog ili fizičkog oboljenja.
Tibomira je organizirala igricu, a zadatak je napisati nešto posvećeno nekome posebnom.
Nisam se mogla odlučiti hoću li napisati kratki tekst ili pjesmu, pa evo oboje. :)
Sljedećih par redaka je posvećeno najdražoj mi osobi na svijetu.
Uporno joj govorim da ga je već dobila (dokaz!), ali uzaludno.
Onda malo razmišljam i shvatim da je ipak zaslužila još par riječi, nakon što sa mnom provodi doslovno 22 i pol sata na dan, a još ne pokazuje znakove ozbiljnog psihičkog ili fizičkog oboljenja.
Tibomira je organizirala igricu, a zadatak je napisati nešto posvećeno nekome posebnom.
Nisam se mogla odlučiti hoću li napisati kratki tekst ili pjesmu, pa evo oboje. :)
Sljedećih par redaka je posvećeno najdražoj mi osobi na svijetu.
Da nisam srela tebe
Ti šašava djevojko!
Kako je čudno zamisliti život bez tebe. Nemoguće. Toliko si prisutna u njemu, toliko mi značiš, da više i ne znam kako da ti to kažem i pokažem. Znaš me bolje nego što sama sebe znam, ne moram ti ni reći što me muči, razumiješ me u potpunosti... I tako je lako disati s tobom, pričati s tobom, smijati se i plakati.
Nemaš pojma koliko mi znači spoznaja da si ti uvijek tu za mene, ma kakva ja bila i ma što uradila.
Hvala ti što trpiš sve moje mane, što se smiješ na moje šale. Ostani uvijek takva - čista srca, bistre glave, hrabra, zabavna i iskrena. Jer... Bolja zapravo biti ne možeš.
Tebi
Ako ikada poželiš otići iz ovog našeg svijeta
u neki tuđi, dalek i stran - nemoj.
Ako odeš, s kim ću dijeliti misli i snove,
sve gluposti koje mi se u glavi roje?
Tko će mi čitati iz očiju
ono što riječima ne mogu reći?
S kim ću dijeliti tuge i sreće,
sve ljubavi, manje i veće?
Ne znam jesi li ti nekada bila ja,
ili sam ja nekada bila ti...
Samo nemoj ni pomisliti
pobjeći, otići, nestati...
Kud god kreneš ti - idem i ja,
jer bez tebe ne vrijedim ni upola.
 |
| "Bezobrazno su zelene." |
četvrtak, 22. studenoga 2012.
Ovih dana.
Nekakvi bezlični dani...
Turobni, nezanimljivi, pomalo ubitačni.
Dođe mi da se zavučem u krevet i čekam neku promjenu.
Trebaju mi boje. Treba mi više smijeha...
Ali sada si to ne mogu dopustiti.
Ne mogu se glupirati s najdražom rajom, već se moram zatvoriti u sobu s knjigom u ruci.
Zadnjih mjesec i pol - dva dana moglo bi se sažeti u ovu pjesmu.
Zato sada ne mogu zamisliti da se moram smiriti i učiti satima. A baš mi se ide u šetnje, na kave, vani, plesati, u kino, piti višnju... I još milijun stvari.
Moram se organizirati.
Smiriti. Smijati.
Učiti, ali i živjeti.
Nekako ću ja to...
Turobni, nezanimljivi, pomalo ubitačni.
Dođe mi da se zavučem u krevet i čekam neku promjenu.
Trebaju mi boje. Treba mi više smijeha...
Ali sada si to ne mogu dopustiti.
Ne mogu se glupirati s najdražom rajom, već se moram zatvoriti u sobu s knjigom u ruci.
Zadnjih mjesec i pol - dva dana moglo bi se sažeti u ovu pjesmu.
Zato sada ne mogu zamisliti da se moram smiriti i učiti satima. A baš mi se ide u šetnje, na kave, vani, plesati, u kino, piti višnju... I još milijun stvari.
Moram se organizirati.
Smiriti. Smijati.
Učiti, ali i živjeti.
Nekako ću ja to...
ponedjeljak, 19. studenoga 2012.
(Ne) volim te.
Jesam ja jedina osoba koja ljudima ne govori da ih voli?
Nemam tu naviku...
Povremeno se zalomi da nekoj od prijateljica to kažem/napišem, ali rijetko.
Ne govorim to ni svojim ukućanima. Ni mami... Iako ih sve volim.
Nikada nisam rekla nijednom momku da ga volim. Valjda zato jer nijednog nisam baš voljela.
Jednog sam potpuno ignorirala kad mi je rekao da me voli. Zločesta ja. Al' davno je to bilo.
Teška je to riječ, tj. dvije. Volim te.
Sad da mi netko to kaže iz čista mira, prvo bih stala, pogledala ga nekim 'WTF' pogledom i vjerojatno promucala neko "Oke...".
Volim ljude, volim popriličan broj ljudi, i oni to znaju iako im to ne govorim.
Nekako to pokažem. Gestama, sitnicama, ponašanjem...
To mi je draže nego izjavljivati tu ljubav od koje ni traga, a skoro ni glasa.
Upravo to.
Voliš nekoga? Pokaži!
Uradi za tu osobu najmanju glupost za koju znaš da će joj značiti.
Volim mamu. Ostavit' ću joj parfem ujutro kad krenem, nek' zna da brinem o njoj.
Volim sestru. Poslati ću joj poruku da zna da mislim na nju.
Volim prijatelje. Pošaljem im glupu poruku, tipa '<3' ili ':*'.
To bude dovoljno. Zagrljaj, poruka, pozdrav.
Pokazati da ti je stalo do nekoga, a ne govoriti...
Riječi ne vrijede ništa ako nisu potkrijepljena dijelima. Barem ja tako razmišljam.
Može mi netko propovijedati tri dana, ali ako se i sam ne drži toga, sva mu priča pada u vodu.
I dalje neću govoriti 'Volim te' na svakom koraku.
To nisam ja.
Ona sam koja će biti tu za tebe kad ti je potrebna, koja će te saslušati makar i niste najbolji prijatelji...
I tako pokazati da joj je stalo, da nema srce od leda... Dapače.
Možda je razlog moje averzije prema izražavanju ljubavi riječima upravo moja pretjerana emocionalnost.
Možda me strah da netko na moje 'Volim te' neće imati isti odgovor...
Možda...
A možda je vrijeme isključiti mozak na par sati i samo spavati.
Nemam tu naviku...
Povremeno se zalomi da nekoj od prijateljica to kažem/napišem, ali rijetko.
Ne govorim to ni svojim ukućanima. Ni mami... Iako ih sve volim.
Nikada nisam rekla nijednom momku da ga volim. Valjda zato jer nijednog nisam baš voljela.
Jednog sam potpuno ignorirala kad mi je rekao da me voli. Zločesta ja. Al' davno je to bilo.
Teška je to riječ, tj. dvije. Volim te.
Sad da mi netko to kaže iz čista mira, prvo bih stala, pogledala ga nekim 'WTF' pogledom i vjerojatno promucala neko "Oke...".
Volim ljude, volim popriličan broj ljudi, i oni to znaju iako im to ne govorim.
Nekako to pokažem. Gestama, sitnicama, ponašanjem...
To mi je draže nego izjavljivati tu ljubav od koje ni traga, a skoro ni glasa.
Don't tell me, show me!
Upravo to.
Voliš nekoga? Pokaži!
Uradi za tu osobu najmanju glupost za koju znaš da će joj značiti.
Volim mamu. Ostavit' ću joj parfem ujutro kad krenem, nek' zna da brinem o njoj.
Volim sestru. Poslati ću joj poruku da zna da mislim na nju.
Volim prijatelje. Pošaljem im glupu poruku, tipa '<3' ili ':*'.
To bude dovoljno. Zagrljaj, poruka, pozdrav.
Pokazati da ti je stalo do nekoga, a ne govoriti...
Riječi ne vrijede ništa ako nisu potkrijepljena dijelima. Barem ja tako razmišljam.
Može mi netko propovijedati tri dana, ali ako se i sam ne drži toga, sva mu priča pada u vodu.
I dalje neću govoriti 'Volim te' na svakom koraku.
To nisam ja.
Ona sam koja će biti tu za tebe kad ti je potrebna, koja će te saslušati makar i niste najbolji prijatelji...
I tako pokazati da joj je stalo, da nema srce od leda... Dapače.
Možda je razlog moje averzije prema izražavanju ljubavi riječima upravo moja pretjerana emocionalnost.
Možda me strah da netko na moje 'Volim te' neće imati isti odgovor...
Možda...
A možda je vrijeme isključiti mozak na par sati i samo spavati.
petak, 16. studenoga 2012.
Me, myself and I.
Kako je lako savjetovati druge!
Lako je igrati se psihijatra, davati savjete, govoriti što je ispravno da učine...
Lako je igrati se psihijatra, davati savjete, govoriti što je ispravno da učine...
Barem meni.
Za tuđe probleme ću uvijek bez poteškoće naći riješenje.
Ako ne riješenje, dati ću barem podršku, okrenuti im misli na pozitivno...
Kad se radi o meni, odluke mi nisu jača strana.
Gubim se u mislima, nekim glupim strahovima i nadanjima.
Trenutno imam blokadu u glavi. Nemam nikakvih ideja, planova...
Možda to i nije tako loše. Isključiti sva ta silna razmišljanja i premišljanja i jednostavno živjeti.
Pa šta bude. Ako bude dobro - biti ću sretna, ako ne bude dobro - valjda je to još jedno iskustvo.
Još jedna greška sa kojom ću se naučiti nositi.
Zapravo niti ne znamo koliko smo jaki dok se ne nađemo u situaciji koje smo se pribojavali...
Podsjeti me slika na dragu mi pjesmu.
Ovaj ovdje momak nam je novi kolega. Zanimljiv je lik, checkirajte. :)
četvrtak, 15. studenoga 2012.
Jednom kad ti dosade nedovršene priče...
Ne znam gdje je granica između ponosa, hrabrosti, kukavičluka i gluposti.
Zadnjih dana mi se ti pojmovi miješaju.
Što učiniti kada ne znaš što je najpametnije?
Trudim se ostati hladna, ponosna, a opet... U meni toliko toga viče da uradim tu glupost. Glupost kao da mu se javim. I mislim se što će pomisliti...
Pitam se zašto uvijek ja moram biti ta koja će izložiti svoje srce, pa šta bude s njim.
Hrabra sam, barem mislim, ali upitno je koliko sam spremna na sve to.
Koliko sam voljna još jednom izložiti svoje misli i osjećaje buri koja će ih uništiti. Ili možda neće...
Vidjet' ću što će prevladati, hladna glava ili pomalo toplo srce.
Zadnjih dana mi se ti pojmovi miješaju.
Što učiniti kada ne znaš što je najpametnije?
Trudim se ostati hladna, ponosna, a opet... U meni toliko toga viče da uradim tu glupost. Glupost kao da mu se javim. I mislim se što će pomisliti...
Pitam se zašto uvijek ja moram biti ta koja će izložiti svoje srce, pa šta bude s njim.
Hrabra sam, barem mislim, ali upitno je koliko sam spremna na sve to.
Koliko sam voljna još jednom izložiti svoje misli i osjećaje buri koja će ih uništiti. Ili možda neće...
Vidjet' ću što će prevladati, hladna glava ili pomalo toplo srce.
utorak, 13. studenoga 2012.
Slikotjedan.
Prošli tjedan je protekao uz ovu pjesmu:
A evo i slika, nisam odavno. :D
Ponedjeljak - učenje za kolokvij dan prije. Stvar je spasio puding od tamne čokolade, otkriće mjeseca.
Utorak - druženje s mojim ljudima, glupiranje satima. Ne znam samo što smo se na kraju počeli grliti i plakati... Whatever.
Uobičajena srijeda, medvjedi se slikali po putu poslije susreta. :))
Četvrtak je bio dan za shopping, hvala Betmenki na preporukama. I da, četvrtak je bio dan za 10 cm kraću kosu, napokon.
Petak. Ono kad svi idu doma, a ti ostaješ preko vikenda, nagovoriš cimericu koja inače ne pije kavu da ju popije s tobom i od smijeha prospeš sve po krevetu. Imala sam još incidenata taj dan, ali neću da se sramotim opisujući ih.
Kupila sam još crveni lak i sivu kapicu, a kako još nije vrijeme za nju, nosila sam ju po sobi cijeli dan.
Još samo da nađem crvenu... :)
I evo jedna nedjeljna, kao (ne)moralna podrška Dajdži. :P
Da zna da blogerice drže do njega i to...
Da zna da blogerice drže do njega i to...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)