You're the reason that I breathe, you're the reason that I still believe.

Ovo je jedan sretni post.
Ovo je post u kojemu je toliko ljubavi, da to ne mogu riječima reći.
Već dugo razmišljam da napišem par rečenica o ljudima koji mi znače više od svega, o onima koji su uz mene i kad mi sve lađe tonu. Pa evo, došao je i taj dan, odnosno noć. :)

Do sada sam prolazila kroz svakakve faze, pokušavala biti svašta nešto dok nisam otkrila što sam zapravo. I kroz sve te moje hirove, faze, odrastanje oni su bili tu. Kad bi me netko pitao što je najvrjednije u mom životu, bez razmišljanja bi odgovorila - prijatelji. I oni to uistinu jesu. Oni pravi prijatelji su kao dragulji, i baš zato ih čuvam duboko u srcu, pokušavajući da ih ne izgubim na svom putu... Trpe moje najgore dane, smiju se i plaču sa mnom, pa mislim da su zaslužili i po par rečenica kao jedno malo ''hvala''.

Krećem, bez nekog reda. :)

Draža - moja 3 godine mlađa sestra. Kako odrastamo shvaćam kako je predivna osoba postala- ima svoje ''ja'', dovoljno osjećajna, a opet dovoljno jaka. Pametna, sposobna, uvijek ''tu''. Već sada su mi smiješne naše svađe od prije par godina. Bez obzira na sve znam da je uvijek tu za mene, baš kao i ja za nju. I makar se ona često ponaša kao starija sestra, a ne ja, mislim da mogu dosta toga od nje naučiti. Volim te mawena. :)

Nikolina- Često sam u srednjoj na pitanje ''A tko ti je najbolja prijateljica?'' odgovarala sa ''Imam ih više.'' 

Na to pitanje već par godina imam samo jedan odgovor - Nikky. Predivna, predivna osoba. Osjećajna, pametna, dobra. S njom ni minuta nije dosadna, a naši razgovori me tako odmaraju. Nama ne treba nitko treći, same stvaramo zabavu. Najviše od svega želim joj sreću, jer njena sreća je i moja sreća...

Damir - Najbolji prijatelj na svijetu planetu. Osoba koja pršti od energije, pozitive, opuštenosti. Luđak k'o što sam i sama. :D Zabavan, predobra osoba. Hvala za svako tješenje, hvala što si rame za plakanje, prva osoba koja mi padne na um kad mi treba prijateljska pomoć. Radujem se našim šetnjama, raspravama, remiju u parku i svim glupostima koje su valjda samo nama zanimljive.

Mara - Kako je moguće da vam netko ni nakon 20 godina ne dosadi? Ne znam, ali moguće je. Mara je kreativac, njena dobrota je neopisiva, posebna je i genijalna. Vrijeme s njom leti. Jedna je od onih osoba koje ne moraš ni čuti ni vidjeti mjesecima, a onda kad se sastanete kao da ni dan nije prošao. Za nju nikakva žrtva ne bi bila previše jer zaslužuje sve na ovom svijetu. 

Jopa - Anđeo. Nemam druge riječi. Upoznale smo se preko blogova prije oho-ho godina i toliko se sprijateljile. Znamo sve jedna o drugoj, iako se još nismo vidjele. :(
Svejedno, ja živim za dan kad ću ju napokon zagrliti i znati da netko takav uistinu postoji.

Nela - Moja ex cimerica i prijatelj već 5 godina. Osjećajna, luda, pozitivna, smiješna. Kod nje riječ 'dosada' ne postoji. Legenda od žene, nemam što drugo reći. :D

Mila & Dijana  -Moje sadašnje cimerice. Hvala vam što trpite mene, moje skakanje, urlanje, histeriju, promjene raspoloženja, pjevanje... Znam da vam nije lako. Hvala što ste tu za mene, što se smijete sa mnom, tješite me, pomažete. Stvorili smo malu obitelj koju obožavam. Predivne ste, i iz godine u godinu me sve više oduševljavate. 

Mislim da sam sve bitne napisala.

Nisam osoba koja skuplja prijatelje. Cijenim prijateljstvo, stoga ulažem u prava prijateljstva, a na ona površna i ne obraćam pozornost. Sretna sam i zahvalna na ljudima koji me okružuju, sretna sam jer znam da su tu za mene, da s njima nema glume, pretvaranja, laži i tračanja. Volim ih zbog onoga što su, ali i zbog onoga što sam ja kad sam s njima. Pomažu mi da se izgrađujem kao osoba, da svaki dan učim. Pokazuju mi sunčane strane života i daju mi razlog da idem dalje, dan po dan.

Volim vas, budale moje. <3

Just a bad day, not a bad life?

Pokušavam učiti, ali bezuspješno.
Misli mi opet lutaju nekuda, i kako god da okrenem, opet sve završi na tebi.
Grozan dan. Kiša pada k'o luda, osjećam se zarobljena u ovom stanu, u ovoj koži. I pokušavam ostati koncentrirana, ali danas mi to nikako ne uspijeva. Ni minute.
Volim ovaj osjećaj; zaljubljenost, ljubav, nazovi to kako želiš.
Volim te potajno gledati, čuti ti glas, osjećati da si blizu, makar se ne mogla okrenuti jer bi bilo previše očito.
Ali ponekad mi tako teško pada... Teško mi pada činjenica da nikada neću biti dovoljno hrabra da ti u lice priznam da mi se mjesecima sviđaš, da si zadnjih par mjeseci jedino što mi je na umu... Da se molim za tvoju sreću, istodobno se nadajući da sam to možda ja... Nisam toliko jaka da se nosim sa svim posljedicama koje bi riječi ''D., zaljubljena sam u tebe.'' mogle izazvati. Definitivno nisam.
Ipak, negdje u ovom oversize tijelu krije se mala djevojčica... Djevojčica koja samo želi tu neku pravu ljubav, šetnje, kave, pričanje satima o glupostima, poruku u dva poslije ponoći. Te male gluposti koje svi oko mene imaju, a ja čekam već predugo da se i meni dogode.
Dr.House je rekao: 'I'm fine, I'm just not happy.'
Pa, mogla bi mu i ukrasti tu izjavu. Cijeli život hodam nasmiješena, ali nikad potpuno sretna.
I sad sam tu, tipkam ove riječi bez ikakva reda jer ne znam što bi drugo. Iskreno, na um mi samo pada da vrištim iz sveg glasa, ali nešto nisam ni za to raspoložena.
Hoću da znaš da postoji netko kome značiš ''nešto više'', tko u tebi vidi baš ono što mu fali.
Hoću da znaš da mi se pri samoj pomisli na tebe ruke tresu (cijeli dan danas, poludit' ću!), da me trbuh boli k'o da su u njemu aligatori... Da si mi prečesto u snovima (iako ti snovi nemaju baš neku radnju, češće su sličniji noćnim morama, ali svejedno).
Navikla sam biti sama. To je jedna od onih stvari koje možda najbolje i znam. Navikla sam i na nesretne ljubavi, ali nisam navikla na ovo, na ove osjećaje koji mi ne daju mira, tjeraju me da pišem, pjevam, skačem, pričam previše... Na konstantne promjene raspoloženja, na želju da te gledam i slušam po cijeli dan.
Nisam navikla da nemam baš sve pod kontrolom, a u zadnje vrijeme je tako.
Ne mogu si narediti da ovo sve prestane, a najlakše bi bilo da mogu.
Ali nisam sigurna želim li to... Najlakše nije uvijek i najbolje.
Samo da prođe ovaj nemir, samo da prođe ova kiša, hladnoća, želja za zagrljajima...
Samo da me prođeš ti? To ne.

Let it rain over me.

Nisam ljubitelj kiše. Nikako. Djeluje mi tužno, k'o da vadi svu depresiju iz mene. I ništa mi se ne da, najradije bi ležala, sama sa svojim mislima.

Ali ovih dana nije tako. Kiša pomalo pada već 3-4 dana, i možda po prvi put u dugo vremena uživam u njoj.

Hodam s kišobranom, osjećajući se kao da curica sa slike - smireno, bezbrižno.

Nisam depresivna, ali nisam ni hiperaktivna, nekako sam mirna, a u glavi hrpa misli. 

Slažem ih polako, odlučujući živjeti dan za danom, ne požurivati vrijeme, sudbinu, Boga...

Nisam običan čovjek, ali sam ipak samo čovjek, nemoćan protiv nekih viših sila. 

Učiniti ću što je u mojoj moći da mi dani budu sretniji, nasmijani, dobri... 

A za ono nešto više... Pa, to će doći, ili dolazi s tim, nisam baš sigurna.

Znam samo da sam preveliki sanjar da odustanem od svih maštarija. Znam i da me okružuju divni ljudi za koje nikada neću moći biti dovoljno zahvalna. Znam i da sam zaljubljena u D., ali ne onako prolazno zaljubljena, da ga želim za sebe i samo za sebe. Neee. Ovaj put je drugačije. Želim da je sretan, pa makar ja bila nesretna. Samo da znam da je on dobro. Za mene je lako, čvršća sam nego sam mislila. Znam i da se trudim postati bolja osoba. Nekad mi ide, nekad ne baš, ali valjda će i to s vremenom doći na svoje.

Idem dalje, stavljajući najuvjerljiviji osmjeh na lice. Pokušavajući biti dovoljno sretna da smanjim pesimizam u sebi. Učeći biti sretna s ovime danas, a sutra što Bog da. Pokušavajući sitnice činiti dovoljnim izvorom snage za današnji dan, i sutrašnji po mogućnosti.

Bit' ću JA, smušena i zbrkana, tužna i sretna u isto vrijeme. Hodat' ću po kiši il' suncu, svejedno, i udisati zrak,  nadati se nečemu više, ali očekivati minimalno. Jer očekivanja me dotuku.

Sretni i blagoslovljeni blagdani svima koji ih slave. <3

Nikad glava ne bira...

Proljeće, Sunce, šetnje, predivni dani... Neka euforija me hvata, kao da mi koža upija zrake sunca i pretvara ih u neki adrenalin. Skačem, pjevam, uživam. Gledam ga, sretna sam. Sretna sam samo gledajući ga.
A onda, kako Sunce polako zalazi, u meni nestaje adrenalina, sreće, ostaje samo neka tuga. Ni sama ne znam, ali napadaju me neke promjene raspoloženja. K'o žena u menopauzi, prelazim kroz hrpu emocija u jednom danu, u jednom satu...

I opet biram slušati srce. Po stoti put pokazujem da sam (pre) emocionalna budala, koja umjesto da uživa u onome što ima uvijek traži ono ''nešto'', nešto više. Nešto posebno, moje.

"Dođu one moje noći, kada mi dođeš u misli, i natjeraš me na razmišljanje. Pa se zapitam, šta bih ti rekla da u tom trenutku staneš ispred mene, spreman da čuješ sve što ti imam reći. ''


I priznam tati, mami, svima. Priznam im da ima taj ''netko''. I slušam kako mi tata govori da je svaki dan 
premijera, da ne treba čekati nego se boriti. Sve to već znam. Ali ne mogu. Predaleko smo, još uvijek, a i ja se previše bojim onog nekog ''ne'', možda nekog srama kad uđeš na predavanje. Ne želim skrivati pogled od tebe, paziti gdje ću sjesti. Ne želim. 
Vrijeme možda i nije najgora stvar. Možda bude dobro prema meni. Napokon.


Samo ne mogu vjerovati da se čovjek može ovako osjećati. Ovako... čudno. ''To život tako režira.''
Nema mi smisla donositi odluke jer znam da se ne mogu pridržavati ničega. Samo znam da si ti jedini koji me zanima, jedini kojeg uistinu želim. Nijedan drugi nije ni približno dovoljno dobar. Možda opet idealiziram, ali nema veze, dopustit' ću si to, kao što si dopuštam da te malo previše prisvajam u nekim svojim mislima. Oprosti, stvarno, ali bar mi to ostaje...
Možda ovo nikada nećeš pročitati, možda i hoćeš. Nije niti važno. Valjda već znaš da si ono nešto što se toliko dugo traži, toliko posebno i savršeno da pomislim da nije moguće da takav netko postoji.
Da pomislim zašto takav netko nije moj netko...

U snovima.

Opet sam te sanjala. Ne znam što je to s tobom, što je to sa mnom. Odakle sve to? 

I da znaš da si bio predivan. Isto kao i jučer, kad si sjedio nedaleko od mene, a ja umirala od želje da ti kažem da ti vire narančaste bokserice. Da ti kažem bilo što... 

Ali nisam. Samo sam te promatrala, dok si ti umirao od dosade, komešao se na stolici.

Gledala sam te, maštala, nadala se. Ne puno, ali malo. Nisam mogla drugačije.

I nisam mogla, a da ne pomislim zašto ti nisi taj koji me ljubi, koji me grli dok mi bura tuče o obraze...

I nikada nećeš biti, zar ne?

Tko sam zapravo ja?

Ovih dana razmišljam i više no obično. Valjda višak slobodnog vremena tako utječe na čovjeka. I proispitujem okolinu, priče, sve pomalo. Pa onda sebe. Tko sam ja? Ovako sebe vidim, bez ogledala, zavirujući u ta zamišljena prostranstva koja zovem duša. Kopam po onome "ja", tražeći što je to zapravo.

Ja sam osoba koja kada šuti najviše govori, a kada govori obično ne zna kako što reći na najbolji način. 

Ona koja, kad misliš da ju najbolje znaš, dokaže da ju zapravo nimalo ne poznaješ. Ni ti, niti bilo tko drugi. 

Ja sam ona koja će prešutjeti milijun puta, ali taj milijun i prvi put će sasuti na tebe i drvlje i kamenje. Ako to zaslužiš, naravno. 

Ne govorim previše o nekim bitnim stvarima, ali samo zato jer imam osjećaj da ljudi nemaju što na to reći. Ili što ne želim baš svima otkrivati svaki dio sebe. 

Ne volim i ne želim biti sa svima prijatelj. Ljude s kojima sam bliska čuvam i volim cijelim svojim srcem, makar se ponekad bojim da oni zapravo ne znaju koliko je to. 

Ono što mislim - kažem, ono što kažem uistinu i mislim. Naučila sam reći svoje mišljenje, pričati u lice umjesto iza leđa i ne bojati se posljedica koje moje mišljenje može izazvati. 

Pokušavam ne biti nepromišljena, pokušavam "prvo ispeći, pa reći". 

Nije mi teško ispričati se ako sam uistinu pogriješila, ali se neću ispričati ako se ne smatram odgovornom za nešto.

Često se pravim najpametnija, a ni sama ne znam zašto. Mrzim to. 

Ona sam kojoj je potreban samo zagrljaj neke posebne osobe da dan postane divan, ona koju  samo dvije riječi mogu rasplakati kao malo dijete. Ali prave riječi.

Idealna večer mi podrazumijeva neki romantični film. Postala sam ovisna o njima.

Što još?

E, da. Ja sam onaj tip osobe koji se boji da će život provesti u samoći, bez tog  "nekog svog". Zamišljam i nadam se nekom svom princu, ali mi se svaki dan smanjuje nada da će on uistinu i doći.

Volim biti sama, ali znati da je netko "tu". Obožavam upoznavati nove ljude, pronalaziti nešto zajedničko s drugima. Najviše mi znače oni trenutci s prijateljima kada se čini da brige ne postoje, da je svijet bolje mjesto.

Čekam, uvijek nešto čekam. Znam da je takav život, ali već sam i više no umorna od čekanja. 

Vječiti sam pesimist kada se o meni radi, ali izvrstan savjetnik, utjeha i poticaj za druge. Iako se tako ne čini, skromnost mi je vrlina. :) 

Imam neki pobjednički duh, ne znam jel' to dobra ili loša osobina. Do sada mi nije štetila...

Volim pisati. Ne, obožavam pisati. Nekako je sve lakše napisati nego reći. Ili se samo meni tako čini.

Živim u nekom drugom vremenu i prostoru, negdje u mašti. U svijetu koji je samo moj, gdje nema loših stvari, pokvarenih ljudi. Tamo gdje mogu biti potpuno sretna, gdje se sve želje ostvaruju... A onda "ponekad izmislim sadašnjost, da imam gdje da prenoćim" (M.Antić).

Ne vjerujem u pravdu, ali vjerujem da u svakom čovjeku čuči, ma kako duboko, neka dobrota. Vjerujem u ljude, ma kako to glupo i apsurdno zvučalo.

Obožavam "Sumrak sagu" i vampire. Razlog? Ovako sam ja to sebi objasnila: Vampiri, bar ovi koje ja "znam"  imaju samo jednu pravu ljubav, tu srodnu dušu. A ljubav, ti njihovi osjećaji prema voljenoj osobi... To je toliko veliko da nadilazi granice normalnog. Čarobna, ogromna, svemoćna, savršena ljubav. 

Ljubav kakvu svi želimo. Valjda...

Često se pitam jesam li dobra osoba. Svatko će za sebe vjerojatno reći da jest, sa malim odmacima. Ne brinem previše o mišljenjima ljudi (osim onih s kojima sam bliska, koji su mi važni), ali mi često dođe želja da imam taj neki dar, da mogu čitati tuđe misli. Samo da ih proletim na minutu. Ne znam kako me ljudi doživljavaju. Po nekim njihovim pričama sam draga, dobra, uvijek spremna pomoći. Da li se pronalazim u tome? Pa,  iskreno rečeno, jesam. Ali me zanima ono pravo, detaljno mišljenje pojedinih ljudi o meni. Zanima me "njegovo" mišljenje, na primjer. Imam osjećaj da bi tada sve bilo lakše. Mogla bih si posložiti želje, nade, očekivanja. Možda si čak i dopustiti nadati se nečemu, ili pak suzbiti na vrijeme nade, prije no budem povrijeđena.  Pomalo se bojim biti povrijeđena, ali se nekako nadam toj nekoj ljubavi koja će donijeti samo dobre i lijepe stvari, poštedjeti me suza i svega što ide uz njih..

Napisah iznad da uvijek nešto čekam. Trenutno čekam proljeće, M. da dođe iz Dbk-a, pa da se glupiramo, šetamo i očajavamo (iako mi nije baš jasno kako ćemo to raditi sad kad otopli. Valjda ćemo hladiti čaj, nema nam druge :D ). Čekam šetnju s D., date s dečkom koji mi se ne sviđa. Čekam predavanja da vidim dečka koji mi se sviđa. Čekam sunce da stavim sunčane naočale i idem u šetnje, ispijam mostarske kave sa svojim ludama Nikky i Nelchy. Čekam princa, ali ne mora biti princ. Nek' bude samo onakav kakvom se nadam. I ono možda što najviše čekam - da mi se snovi počnu ostvarivati, da osjetim tu neku filmsku ljubav, potpunu sreću, da pomislim da život napokon kreće u nekom pravom smjeru za mene. Da osjetim da bi ovo ipak mogao biti i moj svijet...

Ti si ta.

Ne, nisam zaboravila pisati, samo su me ispiti okupirali u potpunosti, a kad bih i uhvatila malo slobodnog vremena, insipracija bi negdje pobjegla (a ne volim pisati samo da je nešto napisano).
Sad sam na malom odmoru, a u ovom postu vam donosim jedno "pismo". Naime, u mom gradu se svake godine održava natječaj našeg gradskog radija za najljepše ljubavno pismo za Valentinovo. Ne volim Valentinovo, ali volim ljubav i pisanje, pa skoro svake godine nešto napišem i pošaljem. Ove godine sam osvojila 3.mjesto, a nagrada je kompletan kozmetički makeover tretman. Jedva čekam! :) Evo i pisma:

Ti si ta

Draga moja najbolja prijateljice!

Već danima razmišljam da li da napišem ovo pismo ili ipak ne. Sve do jutros sam zbrajao razloge „za“ i „protiv“, sve dok u novčaniku nisam vidio onaj savijeni papir koji si mi dala nakon nekoliko mjeseci poznanstva, a gdje si napisala razloge zašto me voliš. I počinjem pisati, pa kud puklo- da puklo.

Ni sam ne znam kad su moji osjećaji prema tebi postali nešto više od prijateljstva. Valjda sam, kako sam te s vremenom sve bolje i bolje upoznavao, u tebi spoznao ono nešto što već dugo tražim. Kažu da je lako pretvoriti prijateljstvo u ljubav, ali teško ljubav u prijateljstvo. I sad, dok u glavi zbrajam sve što ti želim reći, razmišljam da li je sav taj rizik vrijedan našeg prijateljstva. Ne znam kako bih se nosio s gubitkom tebe, naših druženja, svih gluposti, ali moram pokušati, moram znati da li ti osjećaš isto.

Sjećaš se kad smo neki dan pričali kako je Valentinovo glupost i kako nismo nikada ni poželjeli kupiti nekome dar za taj dan? Lagao sam. Ovo Valentinovo želim dati dar toj posebnoj osobi, tebi. U potrazi za savršenim darom odbacio sam ruže, parfeme, plišane igračke… To nisam ja, to nismo mi. Zato ti darujem ovo pismo, staromodno, ali u našem stilu, pisano na običnom papiru. Tko zna, možda se nekad nađe u tvom novčaniku.

Previše sam sretan kad sam uz tebe, a zamišljajući nas u nekoj pravoj vezi ne mogu, a da ti ne priznam što osjećam za tebe. Ti si posebna, drugačija. S tobom ni sekunda ne prođe u dosadi. Ne znam što više volim – naše duge, bučne razgovore, ili onu božanstvenu tišinu kada nestane riječi, a ostanu samo pogledi. Ili, kada gledamo film, pa naiđe neka romantična scena, a tebi se u kutu usana stvori najmanji, ali najslađi osmijeh na svijetu. Kada me pogledaš tim velikim, divnim očima, a ja osjetim kao da mi čitaš sve misli.

Pokušao sam negirati tu zaljubljenost, pokušao misliti na druge... I na čas sam mislio da uspijeva, ali samo jedna tvoja poruka pokazala bi mi da je sve to Sizifov posao, uzaludno nastojanje okrenuti srce i misli u nekom drugom smjeru.

Tražeći onu „pravu“ nisam ni slutio da ona cijelo vrijeme sjedi kraj mene, bodri me riječima da i za mene postoji srodna duša. To si ti. Uvijek si to bila ti.

I nekad dobijem dojam da ti osjećaš isto prema meni, ali onda mi počneš pričati o crnim, visokim, zgodnim momcima, o onomu koji polaže sve ispite u roku, mama mu radi u butiku pa se uvijek super oblači… I ne sluteći ubiješ i ono malo nade u meni.

Zato ti bez ikakvih očekivanja darujem svoje srce na ovom papiru. Radi što hoćeš od njega, tvoje je. Na tebi je hoćeš li ga slomiti ili možda učiniti još većim.

Znaj da nisam ni na sekundu požalio što sam te upoznao i zavolio. Za mene si jedinstvena, posebna, ona koju želim svaki dan uz sebe, možda se potajno nadajući da i ti mene gledaš nekim sličnim očima… Sretno Valentinovo, volim te!
                                                                                              L.

 (Slika iz filma 'Dear John', ako niste obavezno pogledajte) :)

Polyvore.

Ovo nije modni blog, ali odlučih da s vama podijelim par outfita. 

Za Polyvore sam čula, ali ga do sada nisam uspjela isprobati. A onda snijeg stiže kao naručen, a ja zaglavljena u kući, pa sam se počela igrati s Polyvore-om, slagati outfite, ubijati vrijeme i izbjegavati učenje. 

Svi outfiti su nešto što bih ja nosila. Možda nisam neki modni stručnjak, ali čisto sam se željela zabaviti. Imajte na umu da su ovo početnički radovi. :D

 Nadam se da će vam se svidjeti. :)

<3

Trebam te.

Baš me ova večer podsjeća na romantiku. Snijeg, nigdje ne možeš... Idealno za zavući se pod dekicu i gledati filmove. I jesam, cijelo poslijepodne. I onda sam se uhvatila da pokušavam kod svakog lika u filmu naći barem jednu crtu tvog lica, da me barem na sekundu podsjeti na tebe. I sada, s rukavicama na rukama, dok mi zubi već lagano cvokću od hladnoće, tipkam ovaj post jer osjećam da imam toliko toga za reći. A kada počnem pisati, nekako kao da sve nestane iz glave. I ostaneš ti. Ponovno.
Trebam te, i za to imam tisuće razloga. Trebam te da mi pokažeš kako je to kad nekoga voliš, netko te voli. Da mi pokažeš da sam posebna, da mi dokažeš da mogu biti sretna, sretnija no sada.
Zašto mislim da baš ti to možeš? Ne znam.
Ne znam što je to u tebi što u meni izaziva toliku zbrku. U glavi si mi, snovima... Valjda me sva ta tvoja tajansvenost podsjeća na sebe samu.
Dok te gledam zamišljam neke trenutke s tobom, ali ostaju samo u mojoj glavi. I moram se pomiriti s tim. Ni sama ne znam kako, ali moram.
'And for what's worth, I think you are amazing.' E, tako nekako. Ima nešto u tvom glasu, očima. Nešto čudno, predivno. Tako mirno...
Možda nikada neću biti dovoljno hrabra da ti sve to u lice priznam. Isuse, osjećam se k'o da mi je 13, a ne 20 godina! Ne, nisam se zaljubila, ne želim se zaljubiti! Samo, osjećam se čudno, i slobodno se osjećaj krivim za to.  Šta da ti kažem? Nisam kriva, nisam ja birala. Da jesam, opet ne bih bolje izabrala...
I puštam sudbini, ili kome god, da me vodi, nek' radi sa mnom šta hoće. Previše sam puta pokušala nešto mijenjati, nemam više snage.
Samo da znaš da netko negdje misli na tebe puno češće nego ti na njega. Da je nekome stalo da li ti je taj dan na licu osmijeh, da te taj netko treba, makar samo da mu snove učiniš bajkom.
Proklet bio snijeg, izvlači iz mene svu nostalgiju i tugu! Samo mi daje do znanja koliko mi trebaš, samo da znam da si tu negdje, da ti je stalo. Da ti je stalo na način na koji je meni do tebe stalo.
Da i ti mene barem malo trebaš... Barem malo želiš kraj sebe...

Snijeg, fuj to.

Sjedim kraj prozora i promatram to bijelo čudo.

Već ga ima skoro metar, a meni se popeo na vrh glave s prvom pahuljom. 

I najradije bi pobrisala sve fb prijatelje koji snijegu posvećuju statuse. 

Ni sama ne znam zašto mi je toliko dosadio snijeg. Valjda jer me sjeti na ono 'kako je nekad bilo', dok se nas 20-tak djece spuštalo niz brijeg, vrištalo, pravilo snjegoviće, uživalo. A sad, sad smo svi odrasli, niti se družimo, niti izlazimo na snijeg. Kako je tada sve bilo lakše...

Fale mi svi ti ljudi, makar znam zašto smo se udaljili. Fali mi ono nekadašnje bezbrižno vrijeme.

Kako se mijenjamo, tek u zadnje vrijeme to baš uviđam. Na sebi najbolje vidim koliko vrijeme utječe na mene, kako s godinama dobivam tu neku osobnost, stav prema svima i svemu. Više mi ne pašu stvari koje sam do prije dvije godine voljela, sada tražim nešto drugačije, stvarno, moje...

"Hladno je.

Bit će vam potrebne ili rukavice ili tuđa ruka."

Rukavice, nema mi druge. :(

Moj mali dio svemira.

Još sutra sam doma, onda povratak na fax, starim obavezama, štrebanju i svemu što ide uz studentski život.
Ne znam točno zbog čega, ali me ovaj put hvata neka neizmjerna nostalgija. Uvijek mi fali moja kuća, obitelj... Ali ovaj put je drugačije. Blagdani su prošli, osjećam kao da se vraćam u realnost. Predavanja, 6 kolokvija, 3 i nešto tjedna bez čaja s Marom (nekako mi to posebno teško pada), dvadesetak dana ludovanja od učenja, dvadesetak dana bez svog kreveta. Čudno mi je, nakon dužeg vremena vratiti se u svakidašnjicu. Volim ja Mostar, svoju sobu, šarenu posteljinu na krevetu, cimerice, ekipu, zezanciju na predavanjima, izlaske, kuhanje, pa čak i pranje suđa. Ali nije to to. Nije to moja kuća, moja soba. Nije to potpuno moj svijet. Ovdje sam čupava i bez šminke, lijena i radišna, sve po potrebi. Ovdje mi je glava u oblacima, a prsti na tipkovnici. Nije isto utonuti u san u Mostaru i ovdje doma, ispod svoje roze dekice. Ovdje imam puno toga, ali možda se i bolje malo odmaknuti, promijeniti okolinu. Trebam se privikavati na samoću. Koliko god ju volim, toliko ju i mrzim; koliko god uživam biti sama, toliko me ta ista samoća guši. I upravo kad se naviknem na nešto, vrijeme je promijeniti nešto. Vrijeme za nešto drugo.
 I sutra ili preksutra ću opet spremati kofer, vući vreće i vrećice, raspremati se. I bit' će kao da praznika nikad nije ni bilo. Proletjet će i ovaj mjesec, nadam se da ću ga uspješno privesti kraju (čitaj položiti sve :D ).
Nadam se da će veljača donijeti ponovno malo odmora, punooo čajeva i šetnji s Marom, kava s Nikky (i ostalom ekipom, podrazumijeva se, ali sa njom pogotovo), puno pogledanih filmova, druženja...
Puno novih prilika, jer baš njih trebam. Prilika za sve i svašta.
Prilika da budem bolja, ljepša, sretnija.
A i vama želim isto. :)

Naučila sam.

Već par dana smo u novoj godini. 
Ništa pretjerano nova, isto kao i prošle godine - ponovno postavljanje nekih ciljeva, neke iste stare želje...
Ali naučila sam da se ništa neće samo uraditi, da za sve treba truda, rada, vremena, želje.
I ponovno postavljam neke stare ciljeve, male i velike; iste stare želje, s nadom da će se ove godine ostvariti. Napokon. Ali i s željom da ustrajem u odlukama, mijenjam se, mijenjam svoj život, okrećem se na bolje. 
Toliko je toga u meni, toliko želja i željica, snova i nadanja. Previše... Samo želim da ostvarim one prioritete, da nekako stavim osmjeh na lice, sreću i ljubav u srce. Da s radošću koračam u novi dan, da se radujem svakom novom jutru. Da dane dijelim s onima koje volim i koji me vole. 


U novu godinu idem i s nekim naučenim stvarima iz prošle godine.

Naučila sam da su pravi prijatelji anđeli koji su tu za tebe makar se ti ponio kao najveća budala, zaboravio ih ili zaboravio koliko ih voliš.


Naučila sam da treba sebe staviti ispred svih - nitko se neće brinuti za tebe ako ne ti sam.


Naučila sam da se, uz trud i rad, sve može, i svaki trud se na kraju isplati.


Naučila sam da nikada ljudima ne govoriš baš sve. Neke stvari treba ostaviti samo za sebe.


Naučila sam da život nije fer, ali da se treba nositi s tim, pokušati se izboriti za svoje mjesto na pošten način.


Naučila sam da se želje uistinu ostvaruju. 


Naučila sam da uvijek treba tražiti više, raditi bolje, težiti nečemu većemu.


Naučila sam izbjegavati ljude koji ne zaslužuju moju pažnju.


Naučila sam da se treba izboriti za sebe, bez obzira na posljedice. Ne treba sve trpjeti, neke granice se ne mogu i ne smiju prelaziti.


Naučila sam da je prava ljubav najveća pokretačka snaga. I stvar koja mi najviše nedostaje.

Nadam se da će me i ova godina naučiti svemu i svačemu, pomoći mi da postanem bolja i sretnija osoba. 2012., budi dobra, pomozi mi da ustrajem u željama, pokušajima, ne daj mi da odustajem. Daruj mi sve ono što nemam, a želim; a zaštiti ono što imam, a volim.

Kažu da za dobre želje nikada nije kasno, pa sretna vam Nova godina, od srca sve najbolje! :)

Božić i sve što on nosi.

Prvo, svima koji slave Božić želim sretne i blagoslovljene ove dane! :)

Još jedan Božić. Već sam se naviknula na sve što on nosi. Ili sam barem mislila da sam se navikla. Malo kolača, malo pjesme, veselja, malo svađa, depresije i tako to. Sve je to kod mene donekle normalno. Svake godine isti scenarij, iste priče. Nije više zanimljivo. Svi furaju svoj neki film, i imam osjećaj kako su svi pobrkali Božić s nečim drugim. I ja sam, vjerojatno. Više Božić ne predstavlja rođenje Isusa, spasitelja i otkupitelja, već je to 'tada ću se srediti, da mi svi vide nove štikle'; 'uuu, bit' će sarme' i slično.

I svake godine slušam iste priče. Muka mi je od drugih. Doslovno. Trenutno imam osjećaj da samo želim pobjeći. Bježati negdje daleko, daleko... Gdje me nitko neće naći. Nikada.
Otići od svih koje znam, zaboraviti tko sam, da me više ništa ne veže za ove ljude, ovo mjesto. Kad bi sve bilo tako jednostavno, tako izvedivo...

Nije mi ovaj Božić bio ni topao, niti obiteljski. Prošao mi je, a da nisam ni shvatila. Prošao je u sjaju kuglica sa bora, u izobilju na stolu, u previše izgovorenih riječi... I u svemu tome se nekako izgubio na putu do mog srca. Između dva uzdaha shvaćam da mi se opet previše toga gomila u srcu. I pokušavam, stvarno pokušavam, ali ne ide. Kao da sam zarobljena negdje pod vodom, teško dišem, samo sa željom da se izvučem odavde. Da se izvučem, pobjegnem od tuđih riječi, dijela, misli. Od svega što me žalosti, ljuti. Da pobjegnem negdje gdje se nitko neće bez razloga izderati na mene, gdje me nitko neće optužiti za nešto za što nisam kriva. Negdje gdje me netko neće omalovažavati zato jer nemam momka, a sve druge cure imaju.

Fali mi netko samo moj, tko će mi reći da zaslužujem nešto više, ali da ovaj put u to i povjerujem. Treba mi netko tko će uvijek biti tu. Netko tko bi samo jednim pogledom obrisao tugu i suze, donio neku sreću. Donio razlog postojanja. Nešto zbog čega bih se budila ujutro.
Treba mi nešto stvarno, ovdje i sada.

I treba mi baš netko kao ti.

Najsavršenija pjesma koju sam čula u zadnje vrijeme. Nemam riječi. Kao da mi se Nina uvukla u glavu, pokupila sve ono što mislim,a ne govorim prečesto.

Tjedan dana do Božića. U mene se uvijek miješaju osjećaji u ovo blagansko vrijeme. Opet me hvata neka depresija, tuga zbog onoga što želim, što nemam... Sretna sam, oko mene su ljudi koje volim, ali osjećam da nije potpuno.
I još u meni živi ta neka nada, iako ne znam što ju još uvijek drži. Nadam se da će sve doći na svoje, ali ne znam kada. A iskreno, dosadilo mi je čekati.
Dosadilo mi je praviti se sretnija nego što jesam.
Dosadilo mi je gledati tuđu sreću i pitati se kakav je to osjećaj.

'I trebam nekog da podmetne mi leđa, da skloni ovaj umor s mojih vjeđa... Da u nečije se dane uselim, iz ladice da srce izvadim...'

Pa, tako nekako.

Život nije fer. Zašto se ne mogu pomiriti s tim?!

Još jednom sam se uvjerila kako život nije fer. Po ne znam koji put. I kad čovjek misli da sve već zna, da je to doživio mali milion puta, da ga ništa više ne može iznenaditi, pogoditi... Mene opet pogađa. I opet sam ljuta, i najradije bih vikala na cijeli svijet.
Po stoti put vidim nepravdu, gledam kako ljudi koji to nisu zaslužili odnose nešto što je trebalo biti moje.
Ali i da nije trebalo biti moje, nisu to zaslužili. Kraj priče.

Ljuti me kada vidim kako zbog nekih glupih situacija većina ljudi prođe bolje od mene. U svemu, uvijek. I totalno, ali stvarno totalno, nezasluženo.
Neću pričati o svojoj lošoj sreći, nesretnoj sudbini, bla bla bla. Nema to više ništa s tim. Na sreću ionako ne računam više puta....

Zašto jednostavno neki ljudi uvijek dobiju više nego što zaslužuju?
Primjera radi, gledam ljude na svojoj godini fakulteta. Znam da su prošlu godinu odspavali na faxu (ako su uopće dolazili), znam da su izlazili tri puta tjedno, da nisu učili, da nemaju nikakve volje za fakultet. Evo što nemaju volje, nego oni uopće nisu u mogućnosti nešto naučiti. Ali oni su upisali drugu godinu. I dalje se ponašaju kao izgubljen slučaj, ali nema veze, mogu se pohvaliti da su druga godina, redoviti studenti. I onda se pitam vrijedi li uopće što se toliko trudim, cijelu godinu radim, borim se da uspijem. Na kraju sve ionako dođe na isto.

Na ovom svijetu ne postoji pravda. U mom životu ne postoji pravda.
Da postoji stvari bi bile puno drugačije. Sve bi bilo drugačije.
Da mi bar jednom život da onoliko koliko zaslužujem. Ništa više.
Ali ne, ja gledam dok drugi uživaju u plodovima nepravde, u sreći zbog toga, makar znaju da po svim kriterijima to nisu zaslužili.
I na trudu, radu, životu drugih grade tu svoju 'sreću', 'uspjeh', šta li već.

Nema veze. Neću se prestati truditi. Ne bi to bila ja.
Naučena sam da se za sve izborim sama. Mogu ja to.
Nekada ću valjda dobiti ono što zaslužujem. Ali na temelju svoga truda, rada, znanja, sposobnosti.
I bit' ću sretna.
Nekada...