Jedan ljuti.

Jučer je bio Božić. Odmah ujutro na tv-u crnjak. Odlučili su da je baš to jutro prikladno kako bi nas rasplakali tužnim pričama. Otvorim jutros portale, tamo isto. Ovaj napao onoga, žena probola muža... 

Gledam večeras Dnevnik, gotovo sve vijesti su o napadima, ubojstvima, svađama.

I mislim se i mislim... Šta je ovim ljudima? Što se to događa više?

Ne mogu vjerovati da netko može živjeti samo s ciljem da drugima uništi život. Ne vjerujem da nekome može predstavljati zadovoljstvo nekoga ubiti, povrijediti... Koliko izopačen um mora biti da satisfakciju pronalazi u probadanju ili pucanju u druge ljude? Ljudi koji ni za što nisu krivi, ljudi koji su se jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu gube život jer se neki poremećeni um odlučio baš taj dan napraviti masakr kako bi si dan učinio zanimljivijim. 

I nema nam smisla dijeliti ljude na crne, žute, bijele... Na Hrvate, Srbe, Bošnjake ili nešto deseto.

Po meni se ljudi dijele na dobre i loše. I to je jedina opravdana podjela.

Ne zanima me tvoja nacionalnost, religija ili političko opredjeljenje. Ako si dobar čovjek, to je dovoljno.

Ne vidim apsolutno nikakav smisao živjeti s mržnjom prema nekome. Ili još gore - s bezrazložnom mržnjom.

Ljuti me pomisao da su možda i ljudi oko mene zatrovani tom nekom netrpeljivošću prema drugima, što nemaju nimalo razumijevanja, ljubavi, naklonosti... Ljuta sam, da! Ljuta jer se ljudi okreću jedni protiv drugih umjesto da udruže snage i pomognu jedni drugima. Znam da ovo što ovdje pišem nema nikakav utjecaj i neće ništa promijeniti, ali mi je lakše kada vičem kroz tipkovnicu. Koliko ljudi nastrada svaki dan, a koliko bi moglo biti spašeno da mi ljudi nismo egoistični. 

"Eh kad bi ljudi znali da pruže ruku kao što podmeću nogu."