Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio I.

Odbrojavam sitno do rođendana. Dvadeset i prvi. Opa.
Osjećam se staro. Prvo sam bila pokisla zbog činjenice da ću uskoro biti punoljetna u svim zemljama, a kada mi je tata rekao da je vrijeme da se uozbiljim i nađem kakva ozbiljna momka... Genijalno.
I tako se meni nije ni slavio rođendan. Velik mi se to broj čini, a osjećam se tako mlada i neiskusna. :P Kakva ozbiljnost? Šta mi fali?
Danas cijeli dan fotkam nešto. Dosada nekad zna biti i korisna, ali rijetko, da. Pa kopam po folderima i tražim neke drage slike, kojih ima i previše. Shvatim da  ne trebam žaliti za godinama. Bilo je to dobro vrijeme, a sve mi se čini da će ovo koje dolazi biti još bolje.
Zato će do rođendana biti par ovih "više slika - manje riječi" postova, kao podsjetnik na sve ono što sam naučila, doživjela, na čemu trebam biti zahvalna godinama koje su iza mene.


Obitelj je dar koji često ne znamo cjeniti. I ja sam milijun puta ljuta na njih, pa poželim nestati i ne viđati ih neko vrijeme. Ali to su ljudi koji su tu s razlogom - da bezuvjetno vole, pomažu, slušaju.
Odrastam i mijenjam se, ali se njihova ljubav prema meni ne mijenja. Uvijek je ista: jaka, ponekad pritajena, ali uvijek prisutna. Zato se nemam razloga bojati godina koje dolaze, jer znam da će oni uvijek biti uz mene, ma što da se dogodi. A to bi mi trebalo biti i više no dovoljno.

Sister, sister, ja.

Mala zadovoljstva su ta koja me čine sretnom. Kava s dragim ljudima, šetnja, pisanje, neka dobra knjiga, zalazak sunca... I drago mi je da je tako. Drago mi je što se bez truda radujem sitnicama, što mi najmanja stvar kao što je sms može popraviti dan. 

Ili postajem manje smotana, ili je ovo prelako. Može li se čovjek zaljubiti u nokte? :D

To nije samo kava. Uz nju dobiješ razgovor, smijeh, društvo... :)

 Svaki dan je novi početak. Nova avantura. Prilika za učiniti nešto novo, prebroditi strah i biti hrabriji.
Još radim na tome.

Izgubiti se u šumi je super ako je društvo super. :P 

 Uistinu sam se promijenila u zadnje dvije godine. Naučila sam se izboriti za sebe, iznijeti svoje mišljenje, imati svoje "ja". Ne brinu me tuđi poslovi. Učim, trudim se, a rezultati će doći. Ili već dolaze.

Tad sam bila mlada. I učila sam. I bilo mi je dosadno, pa sam slikala cimericu.

Učim voljeti sebe. Mijenjati ono loše, čuvati dobro, truditi se svaki dan biti bolja osoba. Dobro, ne baš svaki dan.

"Al' samo su oči ogledalo duše."

Smijem se. Puno, nekada i previše. I tada nestanu sve brige, ostane onaj osjećaj sreće zbog ljudi koji ti stavljaju taj osmijeh na lice.

Znamo pisati pravilno engleski, samo nam to više nije zanimljivo.

Koliko nam je godina? Nije ni bitno.

Najdraža stvar koju su mi donijele godine su prijatelji.
Ljudi bez kojih ne bih mogla.
Volim vas sve.

Rekli smo ne duck face na Face, ali valjda to ne vrijedi za blog. Ubit' ćete me, znam. :D

Summertime, Stradun,  Z., M., D., ja. :D

 Negdje usput se uvjeriš da nije više ni bitno dal se dobro dobrim vraća. Naučiš ne vagati svaku sitnicu, preći preko nečega, zahvaliti na svemu što imaš.

Hvala siss <3

 

Pronađeš sebe, a da toga nisi ni svjestan.
Odjednom si... Ti.

Mostar, Stari most at night.

Naučila sam i ne zaboraviti sanjati.
Težiti nečemu većem, boljem. Jer, da nema nade, koji bi smisao svega bio?
"Good things come to those who wait." I koji vjeruju, ja bih nadodala.

Dreams do come true.

         

                                                                                          ... nastaviti će se.