Dirty little secrets.

Svi mi imamo tajne. Male, velike, djetinjaste, ozbiljne.
One čije nam otkrivanje ne bi prestavljalo veliki problem, ali i one koje bi, kada bi se saznale, djelovale poput lavine, rušeći pred sobom previše toga...
Ne volim baš tajne. Znam da je u redu držati neke stvari samo za sebe, i radim to, ali to su stvari koje ne bi povrijedile nikoga da se doznaju. Možda bi eventualno mene osramotile. Ali ono samo malo. :P

Što ako netko vama blizak ima tajnu?
Tajnu koju vi već dugo slutite, ali svaki put prelazite preko toga u strahu da će njeno otkrivanje uništiti sve što vas okružuje... Sve u što godinama vjerujete moglo bi postati samo jedna  velika laž.
I što ako u pitanju niste samo vi, nego i ljudi oko vas? Ako bi to otkrivanje značilo povrijediti druge?
Što učiniti?

 

Previše puta sam prešla preko nečega da ne bih povrijedila druge.
Možda je i bolje tako, ali postoji to nešto u meni što vrišti za istinom. Što se trgne svaki put na znak laži, i onda danima nemam mira. Znam da bi istina bila užasna, ali da li je laž čak i gora?
Počinjemo li misliti da je bolje živjeti u izmišljenoj sreći, nego govoriti istinu, pa kako bude?

Imam li pravo zbog vlastite potrebe za istinom uništiti živote drugima?
Istina, to su vjerojatno iluzije koje će nastradati, ali ipak.
Imam toliko pitanja, a odgovora nigdje.
Znam samo da hoću istinu, ma kako teška bila. Razočarati ću se, pa što?
Bar ću znati na čemu sam. Znati ću kakvo mišljenje ubuduće trebam imati.

Ovako... Ubija me neznanje, ali i pomisao da je istina sve što slutim ubila bi vjerojatno i više...
Povrijediti sebe u potrazi za istinom - to mogu podnijeti. Povrijediti druge - na to još nisam spremna.