Ponovno ti.

„Voljela bih da si sada ovdje. Ili da sam ja tamo. Ili da smo zajedno bilo gdje.“
Vrteći ovu rečenicu u glavi po tisućiti put postaje mi drago što nisam jedina koja se ovako osjeća. Što nisam jedina koja bi sad najradije iz sveg glasa vrištala tvoje ime, nadajući se da ćeš me, makar kilometrima daleko, čuti i doletjeti k meni.
Tužno je, zapravo, kako čovjeku može toliko nedostajati nešto bez čega je donedavno mogao normalno funkcionirati. Kako srce nadglasava razum, vičući da želi tebe, samo tebe i nijednog drugog.
Usamljenost je zeznuta stvar, osobito ako je dugo uz vas. Naviknete se biti sami, a onda kada postoji i najmanji plamičak nade da vas netko želi, da biste mogli biti sretni (možda po prvi put u životu uistinu sretni) sve u vama podivlja, leti, skače, galami. I sve misli na njega, on je u svemu.
Moraš biti zaista poseban da mi se toliko uvučeš u misli, znaš?
Moraš biti ono „nešto“ što tražim već stoljeće. Bar se čini da je prošlo toliko…
I jedina želja mi je sada da sam s tobom, da te gledam… Da sam sretna, da sam voljena. Ali jedino za što se uistinu molim je da si ti sretan… Kako glupo? Ne znam.
Grlo se steže, a misli lete i prave svoje scenarije. Neuspješno ih izbjegavam, a to rezultira milijunima slika, prizora nas dvoje. Neke romantične bajke, gluposti koje na pamet mogu pasti samo vječnim romanticima poput mene.
Proći će i ova noć, sutra će biti lakše. Neću sada misliti na to da će i sutra doći ista tamna noć, a meni u glavi tvoj lik, tamne oči…
Čudno kako te noć donese, i uspe mi u srce svu tugu jer nisi tu… I tko zna gdje si, tko zna s kim si. Samo čuti ti glas bilo bi dovoljno da mi srce poskoči do neba. Ma šta do neba! Pridržavam ga rukama da ne iskoči na sami spomen tvoga imena.
Ne znam koliko će ovo sve trajati. Koliko ću puta poželjeti reći ti sve, ali se spriječiti zbog stida, neugode, straha…? Ne znam.
Jedina stvar u što sam večeras sigurna je da sam zaljubljena u sami spomen tebe.
Za ostalo ne znam i nije me briga…