utorak, 22. studenoga 2011.

Želim.

Želim toliko toga, osjećam mi je glava puna misli, želja, snova. Negdje sam naletjela na ovu sliku i odlučila učiniti isto: u teglicu ubacivati papiriće sa željama, svim nekim čudnim mislima koje mi se motaju po glavi. Sutra kupujem papiriće i počinjem. Radujem se tome. Nekako, ma kako to suludo zvučalo, kada su želje na papiru, u nekom vidljivom obliku, osjećam kao da ih je lakše ostvariti. Kao da će se ti snovi dogoditi. Možda neka čarobna ruka bude izvlačila papirić po papirić i ostvari sve te moje prikrivene težnje.
Smušena sam, znam. Ali volim kad sam takva, kada me brinu i gluposti, ali se radujem i najmanjem osmijehu. Njegovom osmjehu. Pa se sva zbunim, pišem previše smajlića u porukama, pričam nebuloze, vrtim se i najradije bih skakala, trčala, vrištala. Bilo šta, samo da ne moram sjediti par mjesta od njega i pretvarati se da mi je trbuh prazan, dok se ovi leptiti (istina, još u čahuri) već udomaćuju u njemu.


I onda se pitam što to stvarno želim. Lakše bi bilo reći što ne želim.


Trenutno... Hmmm. Želim da položim sve kolokvije, a da ne učim. Želim šetati mostarskim ulicama, a da nema smeća okolo, da je lišće i dalje svih onih jesenskih boja,a  ne ovo smeđe kakvo je sada obasulo ulice. Želim da ga držim za ruku, da ga gledam. Želim Ness od vanilije i čašu vode, pijuckati je sa svojom Ninom, pričati o glupostima, a da pričamo o onome što nam je stvarno u srcu i glavi. Želim da mi dođe Mara iz dosadnog Dubrovnika, da pričamo satima. I opet želim Njega. Nije fer. Previše ga ima u mojim željama. Ali uvijek mi je tako, uvijek želim nešto što ne mogu imati.
Pitam se želim li ove leptire, pterodaktile, ili što već oni jesu.
Isprva sam mislila da ne želim, ali nekako mi daju neki smisao. Nije da sam prije njih bila bezvoljna, da mi život nije imao nikakvog smisla, ali ipak. 
Ne volim biti zaljubljena. Sva se izgubim, i onda samo sanjam, i sanjam, i sanjam...
Ali uvjerila sam se da previše snova vodi željama, želje očekivanjima, a neispunjena očekivanja razočaranjima, razočaranje slomljenom srcu... I tako u krug.
U mene nije nikada ni bilo drugačije.
I zbog toga se trudim ne nadati se, ne čekati, ne misliti o tome... Ali uzalud.
Srce već ima svoj plan. 
Volim biti zaljubljena?!

Broj komentara: 7:

  1. Hey super ideja sa listicima! Drzim fige da taj nacin pomogne da se zelje sto brze ostvare! ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. zelim i ja ne uciti,vjecne ness od vanilije i toplo vrijemee!
    hvala na komentaru i divan ti je blog :)
    pratim :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Pronalazim se u nekim tvojim željama..čitajući tvoj post, shvaćam da smo ipak samo ljudi.. I ne, nije suludo to što obje mislimo da ćemo lakše ostvariti želje ako ih zapišemo...mislim da kada pogledamo kutijicu u kojoj su skrivene sve naše želje da će nas to potaknuti da se još više trudimo.. (:

    OdgovoriIzbriši
  4. ja isto želim riješiti sve ispite, bez učenja i vrlo rado na kavama :) hehee.
    i njega, mog njega. :D

    OdgovoriIzbriši
  5. Hejjj!! daj mi javi svoju adrsu na mail tkoprek@gmail.com jer si osvojila naušnice u darivanju na mojem blogu :* pusa!!!

    OdgovoriIzbriši
  6. @ Sara: Želimo isto ;D, i hvala, čitamo se. :*

    @ Leila: Ma čim nekako želje pretvorim u neki 'materijalni oblik' drugačije je.. Možda nam se na kraju i ostvare, tko zna... :)

    @ guess? anja: Eh, taj 'on' mene muči. Za drugo ću već nekako...

    @ Just Cake Girl: Oprosti na kašnjenju, i hvalaaa, poruka ti je na mailu. :**

    OdgovoriIzbriši

Hvala. <3