Bez straha.

Puno se sekiram.
Ne u zadnje vrijeme, već općenito.
Uvijek brinem brige, a zapravo ih ne treba brinuti. Barem ne toliko.
Čuvam se od ovoga, pazim onoga, bojim da ne bi bilo ovo ili ono...
Ali to zapravo nema nikakvog smisla.

"Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi." Meša Selimović

Polako popuštam kočnice i pokušavam se naviknuti na onu 'Neka bude što treba biti.'
Čuvajući se od stvari, bojeći se postupaka, samo sprječavamo testirati vlastite granice i dokazati da smo jači i bolji od svih strahova. Pa i glavom kroz zid ako treba, samo ne pasivno čekati da nam se stvari odigraju pred očima jer nas je strah djelovati. Treba rušiti vlastite granice i postavljati nove. Pa i te srušiti, da shvatimo kako ne postoji granica koja bi nas mogla zaustaviti. Ne postoji strah jači od nas samih kada tako odlučimo.

Mašta može svašta.

Mara mi je poslala knjigu koju, kako kaže, moram pročitati.
"Znam da nisi dugo čitala ništa osim skripti." -reče.
I stigla mi je pošiljka iz Dbk-a, knjiga i mašnica za kosu. Hvala Mare. :)

Stvarno mi je falio osjećaj da se isključiš iz svog života i kreneš listati stranice neke druge priče.
Uključiš  maštu i izgubiš se u vremenu.

C. S. Lewis reče: 'You can never get a cup of tea large enough or a book long enough to suit me.' 

Čudna je mašta stvar. Ali onako pozitivno čudna.
Ne da ti da te obuzme dosada. S njom možeš letjeti, skakati, pa čak i hulahopati.
A kad imaš kraj sebe još jedno maštovito biće... E, to je tek spektakl.
Krenete smišljati besmislene, smiješne priče kojima nema kraja.
Ni ne okrenem se, a već su prošle minute i sati, a samo se smijem.
Smijem se glupostima koje nikada neće biti važne, planovima koji su naprosto nemogući da bi bili ostvareni...   I razmišljam kako se čovjek može savršeno dobro zabavljati ne radeći ništa posebno, ne trošeći novac, živce, zdravlje il' nešto deseto. Ne trošeći ni maštu jer se ona ne može potrošiti, ona korištenjem samo dobija krila, postaje veća i jača. Trošimo samo minute, al' ako ih već moramo trošiti, zar ovo nije najbolji način? :)

Blank.

Gledam minutama u prazan ekran, ne znajući kako početi pisati i o čemu pisati.
Ne pamtim da mi se to događalo ranije. Uvijek bih samo krenula tipkati, i to bi nekako došlo samo od sebe. Ne i danas. Ili ovih dana. Bezveze sam si.

Nedjelja popodne. Internet i čitanje knjige. Napokon čitam bilo što, a da nisu skripte i knjige za fakultet. Napredak, vjerujem. U pozadini mi svira Daughtry. :love:

Što još volim u zadnje vrijeme?
Volim ljude koji me slušaju i kada po stoti put ponavljam isto, koji "žive moje stresove i besove". Dijelit' ću s vama i ljepše stvari, obećavam. :)
Volim dane bez kiše.
Volim inspirativne slike.
Volim izlaske. Ništa novo, znam.
Volim kad pobjeđujem u bilijaru, barem onom virtualnom.

Šaljem vam svima zagrljaje, do čitanja.

Because I can.

Ludo jedna, prestani misliti o njemu.
Izbaci ga iz svojih snova, nadanja... Iz svega.
Nije vrijedan toga. Nije vrijedan da na njega trošiš svoje minute, sate i dane.
Bilo je lijepih trenutaka, ali nisu vrijedni trpljenja svega lošeg.
Zaslužila si ti boljega, nekoga tko će znati cijeniti sve što imaš pružiti.
Zato prekini s tim glupim mislima i otvori srce nekome tko će biti sretan što je tu.
Za prave stvari se ne treba toliko truditi. Baš zato i jesu prave stvari. I kad dođe takvo nešto, prepoznati ćeš to, shvatiti kako lako može biti voljeti i biti voljen...

Bukowski, moj čovjek.
Zadnjih dana imam toliku želju nešto pisati, a ni sama ne znam što.
Ležim u krevetu, temperatura i gripa mi prave društvo, a vani kiša pada i pada. I opet pada.
Ovaj Mostar će postati jezero ne prestane li uskoro.
Inače mi kiša dođe kao "obarač raspoloženja". Već i ptice na grani znaju da sam proljetna osoba, da me Sunce usrećuje i onda sam sva fluffy. E pa, ova kiša zadnjih dana mi samo ide na živce jer ne mogu nigdje vani. A ne mogu ni zbog toga što me boli, pa hajde. Ali koristim ju da nekako smirim misli od svega.
Nemam volju gubiti vrijeme na razmišljanje o glupostima. I tako pokušavam prestati. Pokušavam biti ona stara, vesela, poletna, bez nekih veza koje me vuku natrag. Prošlost je prošlost. I gotovo. Život ide dalje, ja biram ići s njim. Što će se dogoditi? Nemam pojma. Ali valjda je u tome čar.

Some nights.

Najteže bitke su one koje vodimo sami sa sobom.
To ovih dana shvaćam. Pa se skrivam sama od sebe, pokušavajući skriti koliko sam slaba i naivna. Koliko ne želim slušati gluplju stranu sebe. Ali od sebe se ne mogu skriti.
I tako... Glupa kiša pada i pada, lagano ubija u mozak. Cipele su mi stalno mokre.
Ali se smijemmmm. Zadnjih dana stalno.
Volim dane, ne volim noći, snove i buđenje.

Sve što ti neću reći.

Nemam ti hrabrosti reći neke stvari. Odnosno, ne da mi se objašnjavati ti stvari koje vjerojatno nećeš shvatiti, ili ćeš pogrešno shvatiti. Muško si, moja razmišljanja su ti vjerojatno previše, moje emocije nepotrebne. Ne znam...
Izluđuješ me. Izluđuje me to što me ne želiš kraj sebe, a opet me ne puštaš na miru. Ne dozvoljavaš mi da te izbacim iz glave, da ohladim od tebe. Zašto?!
I kad te nema, tu si. Uvijek si tu. Žao mi je, ali se ne mogu pretvarati da nije ništa bilo. Meni je bilo. Ja sam bila ta koja je osjećala, koja još uvijek osjeća. A ti kao da se pokušavaš naslađivati s time.
Mi ne možemo biti prijatelji, barem dok ja osjećam prema tebi nešto više od toga. Kako da ti to objasnim? Kako da ti objasnim da me svakodnevnim javljanjem navikavaš na sebe, ne daš mi da ohladim?
Jer.. Hvatam se da mi srce skakuće kad si online, kad nisi pitam se gdje si. A ne smijem, ne bih trebala.
Glupa navika. Ne znam kako se odviknuti. Možda se i ne želim odviknuti. Od tebe, od nas... Ali moram.
Moji pokušaji da budem bitchy prema tebi u cilju da smanjimo komunikaciju završe time što me grize savjest jer to nisam ja, ali moram biti.
Koliko god ne želim da me pustiš, moraš. Moraš mi dati vremena i prostora da se odviknem od tebe, da ove osjećaje izbacim iz sebe, da dopustim nekome drugome da mi se približi. Ovako... Ovako to ide teže, gotovo pa nemoguće. Dan bez tebe prođe ok, onda sutra sve ispočetka - ti, fore, javljanje radi javljanja, gluposti. I smijem se, srce mi se smije, i pomislim da želim da to potraje. Ali istina je da nema šta potrajati.
Zato mi daj tog vražjeg vremena, vremena bez tebe. Treba mi.
Pusti me. 

Brlj - Mrlj.

Volim piti kavu. Ali nije to do kave, nisam ovisnik o njoj, nego volim onih 20 minuta mira koje imam za sebe dok pijem tu kavu. Malo vremena samo za mene, moje misli. Upaliti neku finu pjesmu i zaboraviti na svijet. Zaboraviti da poslije te kave moram na tisuću i jednu stranu. I ako imam 10 minuta da ju popijem, radije ju neću piti. Volim instant kavu, ali ne volim instant sreću, instant ljubav, instant živote. Promiješaj i eto ga. Ne pitaj kako i odakle, važno da je tu. E pa nije. Nekako imam osjećaj da sve što se brzo i lako dobije, kratko i potraje. Želim prave stvari, koje se namučiš da dobiješ, ali onda imaš dobar osjećaj jer znaš kako si došao do toga, imaš neku sigurnost da se to neće raspasti pri prvom jačem vjetru.
Ne znam što pričam, samo mi se priča. Ležim u krevetu i tjeram se da ustanem.
Dan k'o stvoren za šetnje i kavice na suncu.
Bit' će ovo jedan od onih dobrih dana, već vidim. Zato što ću ga sama sebi takvim učiniti.