četvrtak, 28. veljače 2013.

I moja sjena se od mene odrekla.

Ni sama sebe ne slušam u zadnje vrijeme. Govorim, ponavljam, ali ova "ja" unutra neće da sluša.
Tvrdoglava ja. Koliko god da se trudim uvjeriti se u neke stvari, ne uspijeva mi. Padam pred vlastitim željama, ciljevima, odlukama. Poželim da se mogu uključiti u struju i napuniti nekim naponom.
Treba mi snage. Stvarne snage. Jake želje, odlučnosti, ustrajnosti. Ne ove snage kakvu glumim da imam, kada nabacim osmijeh ujutro u 7 sati, pa ga skinem navečer pred spavanje. Jer se očekuje da sam dobro, da sam sretna i nasmiješena. A i uvijek je bilo lakše reći da si dobro, nego objašnjavati zašto nisi.
Evo što lažem druge da sam bolje nego što jesam, ali gore od toga je što i sebe lažem, pokušavam se uvjeriti u nešto što nije potpuna istina. Kao da će me priznanje da me neke stvari smetaju, pogađaju učiniti krhkom poput stakla.

Ovo slušam  zadnjih dana. Divna pjesma. "Zaboravom tugu pokrijem." Tako nekako...
Nađem si pjesmu za pojedine faze. Sad je ova na repertoaru, pa do daljnjega.

Dobro sam ja... Bit' ću dobro.

ponedjeljak, 25. veljače 2013.

Bajke su za laku noć.

Kad cijeli život živiš u nekoj vlastitoj bajci, teško se naviknuti na stvarnost i spustiti na zemlju.
Stvoriš si u glavi fikciju, sliku kakvo bi nešto trebalo biti, nesvjestan toga da takva slika stvari nije realna.
A onda odjednom... Udariš nosom o zid i shvatiš da cijelo vrijeme ganjaš neku iluziju, umjesto da živiš zbilju.
Ljudi nisu kakvim ih zamišljaš, nije niti život, ni ljubav. Ništa od toga nije bajkovito i savršeno, ali može i dalje biti lijepo. I bajke su lijepe, prekrasne, ali nisu stvarne. Dobre su kao uspavanke, ali ne i kao životne vodilje. Jer... Nikada ništa nije savršeno, i ako cijelo vrijeme živimo u uvjerenju da stvari nisu dobre jer nisu savršene, nikada nećemo biti sretni, radovati se sitnicama. Nećemo naučiti zanemariti sitne gluposti i cijeniti nesavršene stvari. Upravo to na prvi pogled nesavršeno, ono koje se ne uklapa u naš svijet, u našu viziju onoga što želimo, na kraju može biti sve što trebamo. Živjeti danas, u stvarnosti. U groznom, okrutnom, nimalo bajkovitom svijetu. Ali i svijetu punim prekrasnih sitnica koje će nas obradovati i podsjetiti koliko je važno voljeti male stvari. Koliko je lijepo u svakom danu naći pozitivu, a onda se pred spavanje umjesto bajkom uspavati vlastitom srećom i iščekivanjem novog, najstvarnijeg, dana.

nedjelja, 17. veljače 2013.

Pravo - kriva stvar.

Vjerujem da smo svi nekada u životu uradili nešto za što smo od početka znali da nije dobro za nas. Vodili se onom "Pokušat' ću, pa šta bude.", nadajući se da će to "šta bude" biti ono što želimo i čemu se nadamo.
Kad znaš da je nešto od početka osuđeno na propast, ali si i dalje spreman boriti se za to. Kada osjećaš da je sve u vezi toga krivo i niti blizu onome što si očekivao, ali i dalje pokušavaš i trudiš se. Jer je to ono što u tom trenutku želiš, trebaš, što te usrećuje. Bez obzira što nije ni blizu tvojim očekivanjima i nadanjima.
Cijelo vrijeme znaš da činiš pogrešnu stvar. Pogrešnu ponajprije za tebe. Ali te nije briga jer te ta pogrešna stvar u tom trenutku čini sretnim, pa osjetiš da bi mogao letjeti, skakati i još tisuću čudesa koje sreća donese sa sobom. Ali... Sve to završi i shvatiš da ono što želiš i ono što je dobro za tebe često nije isto. Htio - ne htio moraš se pomiriti s tim da je nekad bolje uraditi pametniju stvar. Jer ne živimo od danas do sutra. Bilo bi super da jesmo. Danas uradiš što želiš, to se sutra ne broji, i tako u nedogled. Ipak, sve naše odluke će i sutra biti bitne, njihove posljedice ćemo duže od dana osjećati. Lako je danas živjeti s nekom odlukom, nekim činom, ali što će sutra biti s tim već je drugo pitanje. I onda kada znamo da ovo od danas sutra, prekosutra ili za godinu dana neće izaći na dobro, bolje je riješiti odmah. Sam sebe uvjeriti da se želje mogu promijeniti, da se ljudi mogu zamijeniti. Staviti sebe na vrh liste prioriteta. I biti sretan sam sa sobom. Ostatak sreće će već doći, vjerujem.

petak, 15. veljače 2013.

The end. Fuck it.

Valentinovo. Jebeno Valentinovo. Nikad ga nisam voljela, ali ove godine sam za Valentinovo u vezi s 
momkom u kojeg sam zaljubljena. Još uvijek u toj nekoj vezi, čekajući da dođe pa da i službeno prekinemo. 
Jer se on ne može zaljubiti. Jer je kreten, kako kaže. Prekinuti na Valentinovo... Divno. Nemam riječi za 
opisati kako se trenutno osjećam. Uvijek kada ne znam što uraditi krenem tipkati. Da bol izađe kroz 
tipkovnicu u slova koja će me nekada podsjetiti da je sve to bilo stvarno. Sutra bi nam bilo dva mjeseca 
veze. Dva mjeseca kraj njega. I sad ću ga posljednji put vidjeti. Možda se nećemo ni poljubiti. I to boli, 
najgora moguća bol. Više od činjenice da prekidamo boli me to što ne znam kamo sa svime ovime što 
osjećam. Time što mi prestajemo kao par ne prestaju moji osjećaji prema njemu. I puštam njemu najdražu 
pjesmu. Gle ironije, "Kako posle nas". I vrte mi se momenti s njim, trenutci kada sam se osjećala tako 
sretnom, kao da mi više ništa na svijetu ne treba. Ti trenutci koji se više neće ponoviti. Šta da radim s ovim 
osjećajima? Znam da zaslužujem bolje, ali ne želim to bolje. Kad hoću samo njega. A naša priča završava.

subota, 9. veljače 2013.

Samo ostani tu.

U noćima poput ove prizivam u misli one trenutke s tobom koje sam pokušala zalediti u 

sjećanju. Fali mi da mi srce kuca u ritmu tvoga disanja, tvoreći neku uspavljujuću melodiju. 

Pa onda malo ubrza kada ti ruka okrzne moje rame. Ti, ja i tišina. Baš tada se osjetim 

najsretnijom, kao da je taj trenutak, taj osjećaj sve što mi treba. Poželim ti šapnuti "Samo 

ostani tu.", ali riječi bi samo pokvarile sve. Tvoj dah na mom licu, tvoje tijelo uz moje. Zar 

je stvarno toliko malo potrebno za sreću?




utorak, 5. veljače 2013.

Mobitel ne zvoni. Mora da si ti.

Zatičem se kako prečesto zurim u mobitel, očekujući da zazvoni. Nadajući se da će zazvoniti.
Kao da mislima pokušavam prizvati tvoje ime na ekranu. Ne pali.
I iako se još uvijek dio mene ljuti, znam da bi me tvoj glas otopio. Otopio bi sve ove moje pokušaje da budem bitchy, da smanjim sa osjećajima i pustim da se za promjenu ti trudiš.
Stvar je u tome da što si bolji - ljudi te uzimaju "zdravo za gotovo". Misle kako se ne moraju truditi oko tebe jer ćeš ti ionako biti tu za njih, ma što rekli i učinili. Uvijek ćeš imati osmijeh i utjehu, sve ćeš shvatiti i dočekati ih raširenih ruku. Jer si takva. Ja bih se nazvala glupom. 
Sve ima svoje granice, pa i dobrota, shvaćanje i ljubav. Nije sve bezuvjetno. 
Mnogo toga trebaš i zaslužiti.