utorak, 27. studenoga 2012.

Gluposti.

Baš onda kad ti treba koncentracija, sve sile svijeta se urote da ti odagnaju misli na milijun različitih strana.
Zadnje šanse za usredotočiti se na tu jednu stvar, a meni u glavi milijun i jedna, sve osim te koja bi trebala biti. Ne znam kako mi toliko gluposti padne na pamet, pogotovo onda kada ne bi smjele i/ili trebale.

Sjedim u čitaoni nekih dva i nešto sata, pokušavajući čitati to nešto što me ne voli, a u glavi kaos. 
Pa se mislim:

1. Šta ću sutra obući? Hoću li stići uviti šiške? Moram ustati malo ranije. Kako volim doći na kolokvij sređena, a oni jadni ljudi k'o pokisli. Ha-ha!
2. Stvarno se sramotim po onom Facebook-u sa svim glupim objavama koje su valjda smiješne samo meni. I možda još 2-3 jaranice. Ma neka sam.
3. I ovaj Branko mi dođe tu kad ne treba... Nisam ja kriva što se zbunim, on je kriv. Trebali bi previše zgodni ljudi plaćati neki porez, naknadu neku. Pa ti budi ikstrimli hot... 
4. Kako ću pasti ovaj kolokvij! Nemoj se sekirati, nemoj se sekirati.
5. I onaj kreten Z., što se ne javi? Glupan.
6. Ja sam još gluplja što se brinem oko toga. 
7. A smijala sam se nekadašnjoj cimerici kad je pila one tablete za koncentraciju. Sad će i meni trebati. Zapravo sam se smijala tko ih pije, a ne što pije. E vidiš, trebala bi napisati post o njoj. Zvat' će se "Zlo".
8. Ako mi Dž. dođe.... Huhuhuuu. Šta ću obući? Moram se fino našminkati. Di ću ju odvesti uopće?
9. Treba ujutro kopirati materijale iz RT-a. Kvragu i kopiranje!
10. I moram otići kupiti onu paleticu sjenila k'o u Mile, rekla mi je da je samo jedna ostala.
11. A da ju mami kupim? Meni i ne treba baš. Ma sebi ću. Ako budu dvije spašena sam.
12. I po rumenilo moram otići, ali to ne moram odmah sutra.
13. Ni sutra neću u kino. Čekaj bleso još tjedan dana...
14. Opet sam se udebljala.
15. Tko zna šta po blogovima ima nova...
16. Odo na fb na mobitelu. Čisto sekundu...
17. I zagrcnuti se vodom zbog Branka i njegovih mišića... U mislima se ispričavam ovih 15-tak ljudi što uče oko mene.
18. Jel' mi vrijeme ići u sobu?
...

Samo jedan od onih dana kad sam energična bez razloga, a prisiljena sjediti i čitati nešto da mi savjest bude mirnija.

‎''Reći ću vam što je ovaj svijet u haosu.

 Ljudi su stvoreni da se vole, stvari da se koriste. 

Ne obratno. Insane, ne obratno!''

ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Luda kuća.

Došla ja kući za vikend i priča mi sestra da je prije par dana tata (u daljnjem tekstu po 'ercegovački - ćaća) došao s posla i govorio im kako je pričao sa mnom na telefon sat vremena, da sam mu rekla da imam momka. Treća godina prava, Mostarac... Složio on priču, laže sve u šesnaest.
Sestra iz šale kaže "Ma znam ja za to." Mama se na to rasplače i naljuti jer njoj nitko ništa ne govori i ona jedina ništa ne zna. Nije ona jadna skontala da je to sve zezancija.

I počinje mama sa mnom navečer ozbiljnu priču, a ona to baš nema običaj. Nema ona vremena za to...
Mama: Kad ćeš se ti udavati?
Ja: Za tri-četiri godine. Zašto?
Mama: Eto tako... A nećeš prije?
Ja: Pa neću. Jedino ako se ne desi nešto.
Mama: Šta će se desiti?
Ja: Beba.
Mama: Neće ako ju ne tražiš.
Kraj priče.

Nedjelja poslijepodne, došla mi baba na kavu, a moja baba je jaranica, s njom se možeš smijati do mile volje. Je da malo dosadi objašnjavajući sve te silne turske sapunice i pokušavajući mi dokazati da svaka od njih ima neku životnu pouku, ali saslušam ja to nekako.
Krene priča o izlascima, momcima.
Baba: Tebe će onaj tvoj biciklist odvesti.
Ja: Neće, on je meni k'o brat.
Baba: Neka ti, s godinama će se to razviti.
(Nakon 10 minuta razgovora)
Baba: Ja ti kažem, tebe će biciklist odvesti.
Ja se umorila od opravdanja i objašnjenja. Nek' misli šta hoće.

Nakon toga se ćaća uključuje u razgovor.
Ćaća: Baba, znaš li da Tina ima momka?
Baba: Neka, samo se nemoj puno zaljubiti.
Ja: Neću se zaljubiti.
Baba: Njezin je onaj s biciklom.
Ja: Nije, moj je s autom.

I odem u sobu učiti.

A ja nemam momka, niti sam im rekla da ga imam.
Ljudi moji... Izludiše me.
Mom ćaći džaba govoriti, on kad vidi da se smijem ili da sam vesela kad pričamo na mobitel odmah pomisli da sam zaljubljena i da imam momka.
Ne da mi se uvjeravati ih ni u što.
Bar im se nasmijem ovako.
Živili, pozdravljam.

subota, 24. studenoga 2012.

One and only.

Moja "Anđelka Čuvarica" me već neko vrijeme pita kad će dobiti post.
Uporno joj govorim da ga je već dobila (dokaz!), ali uzaludno.
Onda malo razmišljam i shvatim da je ipak zaslužila još par riječi, nakon što sa mnom provodi doslovno 22 i pol sata na dan, a još ne pokazuje znakove ozbiljnog psihičkog ili fizičkog oboljenja.

Tibomira je organizirala igricu, a zadatak je napisati nešto posvećeno nekome posebnom.
Nisam se mogla odlučiti hoću li napisati kratki tekst ili pjesmu, pa evo oboje. :)
Sljedećih par redaka je posvećeno najdražoj mi osobi na svijetu.


Da nisam srela tebe


Ti šašava djevojko!
Kako je čudno zamisliti život bez tebe. Nemoguće. Toliko si prisutna u njemu, toliko mi značiš, da više i ne znam kako da ti to kažem i pokažem. Znaš me bolje nego što sama sebe znam, ne moram ti ni reći što me muči, razumiješ me u potpunosti... I tako je lako disati s tobom, pričati s tobom, smijati se i plakati.
Nemaš pojma koliko mi znači spoznaja da si ti uvijek tu za mene, ma kakva ja bila i ma što uradila.

Hvala ti što trpiš sve moje mane, što se smiješ na moje šale. Ostani uvijek takva - čista srca, bistre glave, hrabra, zabavna i iskrena. Jer... Bolja zapravo biti ne možeš. 



                              Tebi


Ako ikada poželiš otići iz ovog našeg svijeta
u neki tuđi, dalek i stran - nemoj.
Ako odeš, s kim ću dijeliti misli i snove,
sve gluposti koje mi se u glavi roje?

Tko će mi čitati iz očiju
ono što riječima ne mogu reći?
S kim ću dijeliti tuge i sreće,
sve ljubavi, manje i veće?

Ne znam jesi li ti nekada bila ja,
ili sam ja nekada bila ti...
Samo nemoj ni pomisliti
pobjeći, otići, nestati...
Kud god kreneš ti - idem i ja,
jer bez tebe ne vrijedim ni upola.


"Bezobrazno su zelene."



četvrtak, 22. studenoga 2012.

Ovih dana.

Nekakvi bezlični dani...
Turobni, nezanimljivi, pomalo ubitačni.
Dođe mi da se zavučem u krevet i čekam neku promjenu.
Trebaju mi boje. Treba mi više smijeha...

Ali sada si to ne mogu dopustiti.
Ne mogu se glupirati s najdražom rajom, već se moram zatvoriti u sobu s knjigom u ruci.
Zadnjih mjesec i pol - dva dana moglo bi se sažeti u ovu pjesmu.
Zato sada ne mogu zamisliti da se moram smiriti i učiti satima. A baš mi se ide u šetnje, na kave, vani, plesati, u kino, piti višnju... I još milijun stvari.

Moram se organizirati.
Smiriti. Smijati.
Učiti, ali i živjeti.
Nekako ću ja to...

ponedjeljak, 19. studenoga 2012.

(Ne) volim te.

Jesam ja jedina osoba koja ljudima ne govori da ih voli?
Nemam tu naviku...
Povremeno se zalomi da nekoj od prijateljica to kažem/napišem, ali rijetko.
Ne govorim to ni svojim ukućanima. Ni mami... Iako ih sve volim.
Nikada nisam rekla nijednom momku da ga volim. Valjda zato jer nijednog nisam baš voljela.
Jednog sam potpuno ignorirala kad mi je rekao da me voli. Zločesta ja. Al' davno je to bilo.

Teška je to riječ, tj. dvije. Volim te.
Sad da mi netko to kaže iz čista mira, prvo bih stala, pogledala ga nekim 'WTF' pogledom i vjerojatno promucala neko "Oke...".
Volim ljude, volim popriličan broj ljudi, i oni to znaju iako im to ne govorim.
Nekako to pokažem. Gestama, sitnicama, ponašanjem...
To mi je draže nego izjavljivati tu ljubav od koje ni traga, a skoro ni glasa.

Don't tell me, show me!


Upravo to.
Voliš nekoga? Pokaži!
Uradi za tu osobu najmanju glupost za koju znaš da će joj značiti.
Volim mamu. Ostavit' ću joj parfem ujutro kad krenem, nek' zna da brinem o njoj.
Volim sestru. Poslati ću joj poruku da zna da mislim na nju.
Volim prijatelje. Pošaljem im glupu poruku, tipa '<3'  ili ':*'.
To bude dovoljno. Zagrljaj, poruka, pozdrav.
Pokazati da ti je stalo do nekoga, a ne govoriti...
Riječi ne vrijede ništa ako nisu potkrijepljena dijelima. Barem ja tako razmišljam.
Može mi netko propovijedati tri dana, ali ako se i sam ne drži toga, sva mu priča pada u vodu.

I dalje neću govoriti 'Volim te' na svakom koraku.
To nisam ja.
Ona sam koja će biti tu za tebe kad ti je potrebna, koja će te saslušati makar i niste najbolji prijatelji...
I tako pokazati da joj je stalo, da nema srce od leda... Dapače.
Možda je razlog moje averzije prema izražavanju ljubavi riječima upravo moja pretjerana emocionalnost.
Možda me strah da netko na moje 'Volim te' neće imati isti odgovor...

Možda...
A možda je vrijeme isključiti mozak na par sati i samo spavati.

petak, 16. studenoga 2012.

Me, myself and I.

Kako je lako savjetovati druge!
Lako je igrati se psihijatra, davati savjete, govoriti što je ispravno da učine...
Barem meni.
Za tuđe probleme ću uvijek bez poteškoće naći riješenje. 
Ako ne riješenje, dati ću barem podršku, okrenuti im misli na pozitivno... 

Kad se radi o meni, odluke mi nisu jača strana. 
Gubim se u mislima, nekim glupim strahovima i nadanjima.
Trenutno imam blokadu u glavi. Nemam nikakvih ideja, planova...
Možda to i nije tako loše. Isključiti sva ta silna razmišljanja i premišljanja i jednostavno živjeti.
Pa šta bude. Ako bude dobro - biti ću sretna, ako ne bude dobro - valjda je to još jedno iskustvo.
Još jedna greška sa kojom ću se naučiti nositi. 

Zapravo niti ne znamo koliko smo jaki dok se ne nađemo u situaciji koje smo se pribojavali...


Podsjeti me slika na dragu mi pjesmu.


 
Ovaj ovdje  momak nam je novi kolega. Zanimljiv je lik, checkirajte. :)

četvrtak, 15. studenoga 2012.

Jednom kad ti dosade nedovršene priče...

Ne znam gdje je granica između ponosa, hrabrosti, kukavičluka i gluposti.
Zadnjih dana mi se ti pojmovi miješaju.
Što učiniti kada ne znaš što je najpametnije?

Trudim se ostati hladna, ponosna, a opet... U meni toliko toga viče da uradim tu glupost. Glupost kao da mu se javim. I mislim se što će pomisliti...

Pitam se zašto uvijek ja moram biti ta koja će izložiti svoje srce, pa šta bude s njim.
Hrabra sam, barem mislim, ali upitno je koliko sam spremna na sve to.
Koliko sam voljna još jednom izložiti svoje misli i osjećaje buri koja će ih uništiti. Ili možda neće...

Vidjet' ću što će prevladati, hladna glava ili pomalo toplo srce.



utorak, 13. studenoga 2012.

Slikotjedan.

Dani mi lete. Ili ima nešto brže od letenja... Ako ima, e to onda.
Prošli tjedan je protekao uz ovu pjesmu:


A evo i slika, nisam odavno. :D

Ponedjeljak - učenje za kolokvij dan prije. Stvar je spasio puding od tamne čokolade, otkriće mjeseca.



Utorak - druženje s mojim ljudima, glupiranje satima. Ne znam samo što smo se na kraju počeli grliti i plakati... Whatever.



Uobičajena srijeda, medvjedi se slikali po putu poslije susreta. :))



Četvrtak je bio dan za shopping, hvala Betmenki na preporukama. I da, četvrtak je bio dan za 10 cm kraću kosu, napokon.



Petak. Ono kad svi idu doma, a ti ostaješ preko vikenda, nagovoriš cimericu koja inače ne pije kavu da ju popije s tobom i od smijeha prospeš sve po krevetu. Imala sam još incidenata taj dan, ali neću da se sramotim opisujući ih. 



Kupila sam još crveni lak i sivu kapicu, a kako još nije vrijeme za nju, nosila sam ju po sobi cijeli dan. 
Još samo da nađem crvenu... :)



I evo jedna nedjeljna, kao (ne)moralna podrška Dajdži. :P
Da zna da blogerice drže do njega i to... 




ponedjeljak, 12. studenoga 2012.

Blogorođendan. ♥

Maloprije mi je palo na pamet provjeriti kada sam napisala prvi post na ovom blogu, kad tamo - prije točno godinu dana.  Brzo mi je prošla ta godina...

Počela sam pisati blog, vjerojatno kao i većina blogera, jer sam trebala ispušni ventil. Umjesto da vikanje, plakanje i depresivne momente pokazujem u "stvarnom životu", odlučih ih izraziti ovdje. Mislila sam da će to biti jedina svrha ovog bloga, da mi olakša kad mi je teško. Nisam ni sanjala da ću ovdje dijeliti sreću, ljubav, primati i učiti toliko lijepih stvari... Nisam mislila da će blog postati sastavni dio mog života, a svi vi blogeri dio mene. Sada ne mogu zamisliti da prekinem čitati druge blogove ili švrljati po svome s vremena na vrijeme. Eto, samo sam htjela reći da mi svi vi, vaši postovi, komentari, šale i utjehe puuuno značite.



subota, 10. studenoga 2012.

Note to myself.



Ne očekuj.
Ne radi po stoti put istu grešku.
Ako se treba dogoditi - dogoditi će se.
Nemoj maštati, nadati se...
Pusti neka stvari idu svojim putem, ne trebaju tebe da ih usmjeravaš.
Shvati da samo loše radiš sebi time što se nadaš. Zanemari!
Na razmišljaj o tome, ne puni si glavu fantazijama.




srijeda, 7. studenoga 2012.

Predrasude i tako to.


Bila sam maloprije na jednom predavanju, a tema je bila "Robovi predrasuda".
Mislim se kakve su mi predrasude ostale, a kojih sam se uspjela riješiti.
Čini mi se da nemam baš nekih predrasuda. Nekako sam s godinama naučila poštovati razlike među ljudima, to da je svatko na neki način drugačiji... Pa i ja.

Trenutak u kojem su moje predrasude pale u vodu bio je onaj kada sam se sprijateljila s curom koju sam gotovo pa mrzila, a da ju nisam niti poznavala. Prošlo je od toga 3-4 godine, a moja Zlatka je sada udata ženica s malom predivnom bebom.

Imam još nekih predrasuda kojih bih se voljela riješiti jer mi ne trebaju.
Ne znam što vi pomislite kada vidite curu sa zlatnim satom promjera 10 cm i još toliko dugim geliranim noktima, u krznu i sa vidljivim umetcima u kosi? Ili kada vidite cure koje povraćaju na sred kluba od previše alkohola? To su moje predrasude, bar mi se tako čini...

Pokušavam ne suditi na temelju izgleda jer ne želim da meni to rade.

Kako bi lijepo bilo živjeti u svijetu gdje druge nije briga što si obukao, kako izgledaš, s kim hodaš ili ne hodaš, što radiš, koje si spolne orijentacije, boje kože ili religije.

Ljubav se jedino broji, barem ako se mene pita.
I tu nikakva oznaka nema učinka.

ponedjeljak, 5. studenoga 2012.

She's a little runaway.

Pobjegla sam natrag u Mostar i prije no što sam mislila.
Ne mogu više biti u onoj kući, kao da se zidovi sve više ruše na mene sa svakom minutom provedenom tamo.
Pa bježim. Ne toliko daleko, ali meni dovoljno.
Dovoljno da ne slušam bespotrebnu viku, provokacije i svađe. Dovoljno da ne gledam ljutnju i nervozu.
Nisam više toliko tolerantna da mogu sve podnijeti. Sada volim svoj mir, bez galame i nereda.
Kad se sjetim da sam do ove godine živjela za vikend i povratak doma, a sada živim za prvi autobus koji će me vratiti u ovaj sobičak od cca tri kvadrata. Sobičak bez svađe, vike, bespotrebnog "istresanja gaća" na drugima, bez treniranja živaca i mjerenja granica tolerancije.
Volim ovu sobicu punu ljubavi, topline, sreće i mira.
Volim osjećaj da se nitko neće derati na mene, da me nitko ne optužuje bez valjanog razloga.
Ovdje mogu što hoću i kada hoću. Nije da sam neka razuzdanka, pa da mi smeta malo kontrole...
Samo, ovaj osjećaj da sam ovdje svoja ne bih mijenjala ni za što.
Smijem se kad hoću, vrištim kad hoću, spavam kad hoću.
Živim u miru, ne ljutim se, ne slušam gluposti ako to ne želim...
Zato bježim i ne vraćam se "doma" bar neko vrijeme.
Jer taj dom... Ne osjećam više da tu pripadam.
Sada pripadam ovdje jer sam tu sretna.

petak, 2. studenoga 2012.

Guardian Angel.

Stvarno znam puno Damira. U zadnje vrijeme čini mi se da je to najčešće muško ime u mom životu.
Ali imam jednog posebnog Damira. Onoga kojemu je ovaj blog bookmarkovan, pa će ovo vidjeti prije ili kasnije. Evo ti post, luđače moj.

Damir (ili kako ga ja zovem - moj Damir) je moj najbolji prijatelj, ako to već moram nekako definirati. Zapravo mi se svaka definicija čini pogrešna, manjkava, ali eto...

Moj Damir je doza optimizma i kad ju trebam i kad ju ne trebam, ono rame na kojemu mi je nekako najdraže i najlakše plakati. Tjera te na hrabrost, smijeh, napredak. Jedini me uspio natjerati da se popnem na Staklenu banku, držao me za ruku dok mi je srce tuklo u grlu, a u glavi se vrtjele misli kako sam viša od svih okolnih zgrada i zašto nema ograde. Za to mu se još nisam osvetila.
Volim što voli dobru muziku i šetnje. Nas nećete baš sresti u kafiću. Ali zato po gradu, u parku, na Trimuši, na Starom mostu... :)
Pravio mi je milijun dvd-ova s filmovima kada ja nisam pojma imala o torrentima i svemu tome. Onda me naučio downloadati filmove. :D
Kupio mi je kapu kada sam govorila da mi treba kapa, ali da to meni ne stoji nikako. I to kapu koja mi stoji.
Danas je razmijenio 50-tak sms-ova sa mnom jer je meni bilo fino ležati u krevetu umjesto da sam na kompjutoru. Nasmijava me do suza. S njim se ne moram pretvarati da sam pametnija, zabavnija, ljepša. Niti to mogu. I volim ga jer je uzeo moju traku za kosu s leptirom, udario ju i vikao na nju jer mi je non stop spadala s kose.
Malo ga ne volim jer sada ima samo srijede za druženje sa mnom. Točnije, ne volim njegov fakultet zbog toga. Bit' će bolje. :)
Tišina s njim nije neugodna, nego onako... Divna.
Pokušavam se sjetiti situacija s njim koje su mi ostale baš urezane u sjećanju. Ljetos je jednom rukom vozio bicikl, a drugom me zagrlio. To mi je bilo nekako slatko, ne znam... I glumili smo izvanzemaljce, mazali ogromnog psa, učili svirati na vlasima trave... Išli smo na mise u 6 h ujutro, pa poslije njih na čaj. Gubili smo se po šumi u gluho doba noći, igrali remija u parku...

Smiruje me kada pravim paniku jer nemam što obući za izlazak. Napravio mi je milijun papirnih čuda (origami), koja su sada izložena na polici u mojoj sobi.
Volim ga jer sam mu jednom poslala ovu sliku, a on mi je vratio: 'Yes, I would.'
S njim mogu pričati i tipkati na engleski jer mi je tako lakše reći neke stvari... A i njemu.
Danas mi je rekao da me čeka poruka u inboxu na Facebooku, ja tamo, a tamo:

<3

 Iliti 'Volim te' na znakovnom jeziku. Ja se raznježila i previše...
Ne pitah ga kome je još slao ovu sliku. :D

Velikim dijelom sam zbog njega ovo što jesam, jer me naučio da je u redu imati svoj stav, reći kad nešto ne želiš ili ti se nešto ne sviđa. Zbog njega sam hrabrija, jača, sretnija. Na tome mu nikada neću moći zahvaliti, jer da sam ostala ona plaha, plačljiva djevojčica do sada bih dobila slom živaca. Ovako smo cool, ne brinu nas životi drugih ljudi, pričamo o svemu i svačemu, tu smo jedno za drugo i vjerujem mu u potpunosti.

I volim ga, da. :)