Mislim da nisam do sada napisala dva posta u jednom danu. Obično nemam šta pisati ili zaboravim šta sam imala napisati. E pa, danas je dan za previše slova na mom blogu.
Nisam prije spomenula, ali imala sam blog prije ovoga. Neki teen blog, sa crnim dizajnom i crnim mislima. Takva sam tada i bila, depresivna. Onda sam postala sva poletna i sretnija, pa sam pomislila da je vrijeme promijeniti blog. I bijaše tako.
Kad sam tek počela pisati ovaj blog, za njega je znala samo moja najbolja prijateljica, a to je kao da znam ja sama, što je sasvim u redu. S vremenom bi me ljudi raznježili, ovo - ono, i tako sada par prijatelja zna za moj blog, bookmarkovan im je i čitaju ga. I meni je krivo zbog toga jer osjećam neku kočnicu. Kao da ne mogu napisati sve što mislim i osjećam jer će oni to pročitati, a neke stvari ipak želim ostaviti za sebe. Kako to riješiti, nemam pojma.
Dalje, skužila sam da kad god dođem doma, većinu vremena provodim perući suđe i tipkajući po netu nešto. Zadnja dva vikenda se pravim bolesnija nego što jesam samo da ne bih bila prisiljena uraditi nešto kompliciranije od slaganja čiste robe. Baš nemam volje ni za što.
I tako ja gledam po kući i brojim ove anđele što ih je mama stavila gdje je god stigla. Deset samo u dnevnom boravku. Milijun puta sam joj rekla da to skloni sa vitrine, ali džaba. Da se mene pita, a ne pita, stavila bih samo jednog, maksimalno dva. Sve više je previše. Ali eto, mene se ne pita. A kako ja pričam i kad me se pita i kad me se ne pita, onda se počnu žaliti na moj ton, bezobrazluk, pa mi je bolje šutjeti. I tipkati.
Već više od godinu dana se s ekipom dogovaram za izlet u Sarajevo, i nikako se dogovoriti. Ili su predavanja, ili su ispiti, ili se nema para, uvijek nešto. E pa, meni dosadilo dogovarati se i čekati.
Nas tri-četiri bi išle, al' nešto nas strah ići bez muških jer nijedna nije išla prije, nemamo pojma o Sarajevu, pa onda da nas neće netko opljačkati, silovati, da se ne izgubimo... Nagovoriti ću ja njih da se napokon ode, pa makar me glave koštalo. A nadajmo se da neće.
Mrzim svoju vagu. I bilo koju drugu. Ne znam kako se udebljam, majke mi. Još mi cimerica govori kako slabo jedem. Šta bi bilo da jedem više?! Mrzim i svoj organizam, metabolizam i sve to.
Nije da nisam pokušala...
Ne volim ovaj osjećaj kao da imam temperaturu, pa ju izmjerim, a ono 36,5. Onda nemam zašto popiti Paracetamol, mada mi se pije.
Kasne mi stvari s ebay-a, puno kasne. Stvarno nemam sreće ni s tim, ništa ne dođe na vrijeme.
Puklo mi je 50 % noktiju, pa sam i ostalih 50 % morala skratiti. Sada su svi mali i ružni. Nisam od onih koji kukaju zbog toga, ali isto volim kada imam što nalakirati.
Trenutno sam neprijateljski nastrojena prema svima i svemu. Da bar mogu okriviti PMS.
Kašljem k'o dedo od 80 godina, al' mi je to barem izlika da ne izlazim iz kuće. Ne da mi se ići u babe, ma koliko ju volim, niti mi se da šetati s frendicom iz osnovne škole koja se ponovno pokušava sprijateljiti sa mnom. Valjda je skužila kolika je bitch bila zadnjih... Pa, 10-tak godina.
Smiješni su mi ljudi koji ne izlaze baš vani, pa kad izađu zatrpaju fb slikama, poveznicama i statusima kako je bilo "extra", kako im je "gorilo"... Ako je toliko dobro vani, zašto ne izađeš češće? Hellou.
Baš me zanima kad ću se vratiti u svoje uobičajeno, super nice, raspoloženje.
Nisam odavno stavila svoju sliku. Nije da sam se i slikala nešto u zadnje vrijeme, ali smo to nadoknadili u srijedu. Baš su mi falile neke nove fine slike. Ne za fejsbuk, već za privatnu kolekciju. Izraditi, spremiti u album, pa pokazivati djeci za par godina, ako bude sreće. :D
Pa evo neka, bRezveze.
Zaboravih reći da me i mobitel frustrira. Volim ga k'o da mi je dijete, ali mu se ekran izgrebao, ne znam točno kako, pa ako je svijetlost nepogodna ne vidim ni poruku pročitati. A i ružno izgleda skroz.
Trebam li napominjati da od novog nema ni 'n'?
Bacam se na čitanje Bukowskog i fejsbučenje. Nemam pametnijeg posla. Imam, moram prepisati za fax nešto, ali to mogu i neki drugi dan.
Ljudovi, pusa vam. :)