utorak, 30. listopada 2012.

O povjerenju.

Dugo se nešto tjeram napisati ovaj post. U glavi mi se mota tisuću stvari, ali kao i obično, kad krenem tipkati izgubim sve što sam htjela reći. Ili skoro sve... Štabilo.

Nešto uspoređujem ljubav i povjerenje, k'o horoskopska vaga vagam to dvoje. Horoskop ne volim, baj d vej. I skužim ja da je meni bitnije nekome vjerovati, i da mi je draže kad mi netko kaže da mi vjeruje nego da me voli. Sto puta draže. Imam neki krug ljudi koje volim, a onda manji krug ljudi kojima baš vjerujem. Svede se to na 2-3 osobe (u to ne ubrajam mamu jer sve što sam joj do sada rekla čulo je bar još 10 ljudi).
Osobe koje volim, ali im i vjerujem, spremna sam im reći baš sve i znati da će to prihvatiti, da me neće osuđivati, zamrziti ili širiti priču dalje. Nije da se ima što širiti, to ja hipotetski pričam.
Eto, volim taj osjećaj da meni netko vjeruje i da ja nekome vjerujem.
To je više od ljubavi.

Kad smo kod ljubavi, volim svoju Inanu i jedva čekam opet na 3-satnu kavu s njom, pa da pričamo o svemu i svačemu. Još mi se nisu slegle emocije od one prošle. Lov ya bič.
Nađoh neku sliku, od prošle godine, barem akademske. Bad bičz.

Brat, Inana, ja.

Nema me baš u blogosferi. Neću se izvlačiti ni na što, samo ću nadoknaditi (nadam se).
Sutra ću doma, nakon 10-tak dana odmora od svega. Ne da mi se nikako. Jedino me raduje pošten internet.
Falit' će mi moj mir, da mi nitko ne ulazi u sobu, ne govori šta trebam, a šta ne. Ali o mojim ukućanima neki drugi put. :D

kuLa noć. :*
(Ovo k'o neki mostarski fazon, ove okrenute riječi, pa se eto i ja furam na to. Šta ću, prilagođavam se :D)

petak, 26. listopada 2012.

Za dušu sam te zašio.

U rijetkim trenucima kada ostanem sama uhvati me neka grozna tjeskoba, ne znam što bih i gdje bih sa sobom. Spadnu sve maske, i više se ne mogu truditi biti nasmijana, sretna i bezbrižna.
Pred sobom ne mogu birati koju ću masku staviti.
I stojim tu, puštam da me emocije ovladaju, odmor od hladne glave...

Samo da me prođe ova glupa ljubav, ovaj osjećaj nedostatka nečega što želim, a nemam, da me prođe ovo razmišljanje koliko bih sretnija mogla biti. Ne znam što se treba dogoditi da me prođe On. Treba li doći neki drugi koji će mi zavrtjeti glavom? Ili si to više neću dopustiti... Poslije svega što se događalo zadnjih godinu dana, imam osjećaj da sam hladnija, opreznija, možda me strah uvijek reći što osjećam. Od onih sam što se uvijek dočekaju na srce, zato nemam niti jednu sretnu ljubav iza sebe. A želim ju, baš ju želim.
Fali mi smješkanje bez razloga, nervoza, dugi pogledi... Fali mi ljubav!

Srediti ću ja misli, biti pozitivna, pustiti vrijeme da radi svoje i sve to... Ponovno.
Do tada slušam balade, pomalo maštam i puno želim.

Evo i vama pjesma:




četvrtak, 25. listopada 2012.

Sve se promijeni...

Napokon jesen kakvu sam čekala. Lišće, nema kiše, lagani vjetar, šetnje...
Napokon i promjena tempa. Od kronične ljetne dosade, pa do jesenjeg 'ne znam tko mi glavu nosi' tempa.
Faks, menza, spavanje, kave. Ne viđam internet baš. Uz ovakvu konekciju u domu, glava me zaboli samo dok mi bilo koju pjesmu otvori, da ne spominjem nešto drugo.

Tjedan mi prođe u prisjećanju na neka prošla vremena. Gledala sam slike stare 5-6 godina, neprepoznatljivi smo, ali bar smo se nasmijali. I prisjećam se prošle godine i kolika smo djeca bili. U silnom pokušaju da ne odrastem, shvatih da sam odrasla. Nije mi više sve smiješno, nije mi samo do zezanja, sada želim učiti, uspjeti. Nisam mislila da ću ikada reći da sam odrasla, ali očito se opet potvrdilo ono "nikad ne reci nikad". Drago mi je da sam zrelija, da drugačije razmišljam. Zadovoljna sam sobom. Uvijek ima sitnica koje se mogu promijeniti, ali...
Koliko god ludim tempom trenutno idem, dobro mi je. Živim u realnosti. Ja. U realnosti. Ne stižem maštati, i to je zapravo pozitivna stvar. Govorila sam si 'Real world can wait.' E pa, ne može i ne smije.
Sada sam ovdje, i trebam to napraviti vrijednim. Trebam živjeti, ne sutra, već odmah, jer današnji dan se nikada neće ponoviti i bilo je i vrijeme da to shvatim.

Izbjegavam ljude koji mi crpe energiju, družim se s ljudima s kojima mogu satima razgovarati, koji me raznježe i nasmiju... I u svemu tome shvaćam da imam divne ljude oko sebe, koje ne bih mijenjala ni za što.
To je moje bogatstvo, i sada se osjećam k'o najbogatiji čovjek (žena) na svijetu.

             "Ni mi, od nekada, nismo više isti." 
                                                Pablo Neruda



nedjelja, 21. listopada 2012.

Volim.

Bitchy je stavila slike stvari koje voli, pa se ja sjetih šta ja sve volim, da ne bude više crnjak na ovome blogu.
Neću stavljati slike jer sam ih stavljala i previše u zadnjim postovima, odmor od njih.

Dakle... Volim:

- uvući se pod deku dok kiša pada

- čajeve

-gledati po 100-ti put iste epizode How I met your mother

- muške parfeme i aftershave-ove

- dane kada ne moram paliti budilicu

- osjećaj kada tek osušim kosu

- mirisne svijeće

- jesenje lišće

- imati hrpu fotografija u albumu

- London, iako ne znam zbog čega točno.

- krijesnice

- šetnje

- sms-ove

- smajlove

- zvijezde

- miris knjiga

- vampire

- kad je hladno upaliti onu malu grijalicu da mi puše u facu

- lakirati drugima nokte

- osjećaj peckanja jesenjeg Sunca na koži

- hodati po kući u potkošulji i gaćicama

- pola dana sjediti i čitati blogove

- uskakati u lokve u gumenim čizmama

- "rozu boju, dječake i novce" :D

- zagrljaje

Pa stoga:

petak, 19. listopada 2012.

Frustracije.

Mislim da nisam do sada napisala dva posta u jednom danu. Obično nemam šta pisati ili zaboravim šta sam imala napisati. E pa, danas je dan za previše slova na mom blogu.
Nisam prije spomenula, ali imala sam blog prije ovoga. Neki teen blog, sa crnim dizajnom i crnim mislima. Takva sam tada i bila, depresivna. Onda sam postala sva poletna i sretnija, pa sam pomislila da je vrijeme promijeniti blog. I bijaše tako.

Kad sam tek počela pisati ovaj blog, za njega je znala samo moja najbolja prijateljica, a to je kao da znam ja sama, što je sasvim u redu. S vremenom bi me ljudi raznježili, ovo - ono, i tako sada par prijatelja zna za moj blog, bookmarkovan im je i čitaju ga. I meni je krivo zbog toga jer osjećam  neku kočnicu. Kao da ne mogu napisati sve što mislim i osjećam jer će oni to pročitati, a neke stvari ipak želim ostaviti za sebe. Kako to riješiti, nemam pojma.

Dalje, skužila sam da kad god dođem doma, većinu vremena provodim perući suđe i tipkajući po netu nešto. Zadnja dva vikenda se pravim bolesnija nego što jesam samo da ne bih bila prisiljena uraditi nešto kompliciranije od slaganja čiste robe. Baš nemam volje ni za što.
I tako ja gledam po kući i brojim ove anđele što ih je mama stavila gdje je god stigla. Deset samo u dnevnom boravku. Milijun puta sam joj rekla da to skloni sa vitrine, ali džaba. Da se mene pita, a ne pita, stavila bih samo jednog, maksimalno dva. Sve više je previše. Ali eto, mene se ne pita. A kako ja pričam i kad me se pita i kad me se ne pita, onda se počnu žaliti na moj ton, bezobrazluk, pa mi je bolje šutjeti. I tipkati.

Već više od godinu dana se s ekipom dogovaram za izlet u Sarajevo, i nikako se dogovoriti. Ili su predavanja, ili su ispiti, ili se nema para, uvijek nešto. E pa, meni dosadilo dogovarati  se i čekati.
Nas tri-četiri bi išle, al' nešto nas strah ići bez muških jer nijedna nije išla prije, nemamo pojma o Sarajevu, pa onda da nas neće netko opljačkati, silovati, da se ne izgubimo... Nagovoriti ću ja njih da se napokon ode, pa makar me glave koštalo. A nadajmo se da neće.

Mrzim svoju vagu. I bilo koju drugu. Ne znam kako se udebljam, majke mi. Još mi cimerica govori kako slabo jedem. Šta bi bilo da jedem više?! Mrzim i svoj organizam, metabolizam i sve to.




Nije da nisam pokušala...

Ne volim ovaj osjećaj kao da imam temperaturu, pa ju izmjerim, a ono 36,5. Onda nemam zašto popiti Paracetamol, mada mi se pije.

Kasne mi stvari s ebay-a, puno kasne. Stvarno nemam sreće ni s tim, ništa ne dođe na vrijeme.

Puklo mi je 50 % noktiju, pa sam i ostalih 50 % morala skratiti. Sada su svi mali i ružni. Nisam od onih koji kukaju zbog toga, ali isto volim kada imam što nalakirati.

Trenutno sam neprijateljski nastrojena prema svima i svemu. Da bar mogu okriviti PMS.

Kašljem k'o dedo od 80 godina, al' mi je to barem izlika da ne izlazim iz kuće. Ne da mi se ići u babe, ma koliko ju volim, niti mi se da šetati s frendicom iz osnovne škole koja se ponovno pokušava sprijateljiti sa mnom. Valjda je skužila kolika je bitch bila zadnjih... Pa, 10-tak godina.

Smiješni su mi ljudi koji ne izlaze baš vani, pa kad izađu zatrpaju fb slikama, poveznicama i statusima kako je bilo "extra", kako im je "gorilo"... Ako je toliko dobro vani, zašto ne izađeš češće? Hellou.

Baš me zanima kad ću se vratiti u svoje uobičajeno, super nice, raspoloženje.

Nisam odavno stavila svoju sliku. Nije da sam se i slikala nešto u zadnje vrijeme, ali smo to nadoknadili u srijedu. Baš su mi falile neke nove fine slike. Ne za fejsbuk, već za privatnu kolekciju. Izraditi, spremiti u album, pa pokazivati djeci za par godina, ako bude sreće. :D
Pa evo neka, bRezveze.



Zaboravih reći da me i mobitel frustrira. Volim ga k'o da mi je dijete, ali mu se ekran izgrebao, ne znam točno kako, pa ako je svijetlost nepogodna ne vidim ni poruku pročitati. A i ružno izgleda skroz.
Trebam li napominjati da od novog nema ni 'n'?

Bacam se na čitanje Bukowskog i fejsbučenje. Nemam pametnijeg posla. Imam, moram prepisati za fax nešto, ali to mogu i neki drugi dan.

Ljudovi, pusa vam. :)

Fuck off.

Jedva sam dočekala petak, da sam kući, da je internet donekle normalan, pa da mogu napisati kakav post. I nisam uopće imala ideju šta ću pisati, ali dođe onaj trenutak kad te nešto toliko naljuti, pa moraš o tome pisati.

Kako su ljudi nezahvalni!
Toliko vremena utrošiš na nekoga, uvijek si tu za njega, pomažeš i kada ti se da i kada ti se ne da, i na kraju dobiješ jedno veliko ništa. Ne traži to nikakvo 'hvala', ali valjda bi ta druga strana trebala uvidjeti da netko troši svoje vrijeme i živce na njega, pa pokazati malo obzira. Ali ne, već se usudi nabiti ti i najmanju glupost na nos. Rekla sam već da se ne znam ljutiti, ali današnja situacija me toliko naljutila da više ne mogu normalno razmišljati.
Dođe mi da se odmaknem od svih neko vrijeme. Da ne slušam tuđe brige i probleme i ne igram se psihijatra.
Jer... Kome se zapravo da slušati moje?
Volim pomoći nekome, osjećam se bolje poslije toga, ali postoje granice kada pomaganje postaje gnjavaža, kada ti se ne da po tisućiti put slušati istu priču. Postaje mi muka od svega toga.

Trebam vremena za sebe.
Da sredim misli, uvjerim se da u životu imam dovoljno boja i da mi ne treba više crne ili sive u njemu.
Hoću se smijati sa cimericom, šetati, družiti se s ljudima koji znaju i slušati i pričati.
Želim da ne moram paziti hoće li mi nešto izletjeti i kako će se svaka moja riječ protumačiti.
Nisam baš od onih koji stavljaju na vagu svaku riječ, da slučajno ne bi bila dvosmislena. Kažem što mislim i stojim iza toga. Samo, u zadnje vrijeme situacija mi ne dopušta da se ponašam tako.
Dosta mi je biranja strana i igranja savjetnika kako kome treba. Dosta mi je tuđih života i njihovih problema.
Imam ja i svojih jada, pa ne morim ljude s njima non-stop. Povremeno, to je ok.

Dođe mi da se zapitam da li sam okružena pogrešnim ljudima. I nema veze što ih volim, valjda bih sebe trebala voljeti više.

utorak, 16. listopada 2012.

те сакам.

Svi smo kao tinejdžeri imali nekog idola kojeg smo uzdizali u nebesa, koji nam je bio najbolji, najljepši...
Drugi su imali US5, 2Pac-a, a ja sam imala Tošu.
Pomalo opsjednuta njime, sakupljala sam sve što ima njegov lik ili ime na sebi.
 Ima toga puna velika kutija, čuvam ju i sada...

Danas je 5 godina od kada je Toše poginuo.
Kako sam starija, sve manje vremena imam za bilo što, mijenjaju mi se interesi, pa se puno puta sjetim kako već 100 godina nisam poslušala neku njegovu pjesmu, a u teen danima, kada i emocije i misli divljaju, sam u svakoj pronalazila dio sebe.


<3

"Toše je osvajao pored dobrog glasa i svojim srcem koje je zaista bilo veliko, a svoju dobrotu najviše je demonstrirao pomaganjem nemoćnim ljudima za što je dobio nagradu Majke Tereze, za rad kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje."

Meni trenutno najviše odgovara:


Toše, R.I.P.

I da, stigla mi je makedonska srećica od Ive.  Baš me obradovala, hvala puno! <3




Budite mi i dalje dobri, lijepi i pametni, a ja se bacam na krevet, ne osjećam noge više.
Držite mi fige da ovaj net u domu uspije otvoriti vaše blogove. :)
Love you all, M. :))  (Kako sam puna ljubavi danas ^^)

nedjelja, 14. listopada 2012.

I need a pill to help me forget.

Između onoga što bih trebala osjećati i onoga što osjećam.
Što uraditi kada znate da nešto nije dobro za vas, ali ne možete protiv toga?





Ne znam što više reći, pjesma sve kaže.

petak, 12. listopada 2012.

Ne podnosim.

Čitala sam kod Bitchy i Meow postove o stvarima koje mrze, a drugi ljudi vole.
Ne znam baš reći što mrzim, ali dosta toga ne podnosim ili me živcira.

Ne podnosim štikle. Ne znam hodati u njima, a i od male potpetice me zabole noge, pa tražim baletanke.
Rekoše mi nedavno da su štikle jedino oružje za koje nema lijeka. Eto, čuvam si kralježnicu, ako ništa.



Ne volim ljude koji su sa svima dobri, koji imaju milijardu poznanika i tri miliona prijatelja.
Pa se smješkaju svima kao da su im najdraža osoba na svijetu. Fuck off.



Kad smo kod ljudi, ne podnosim ni one koji od sebe uvijek prave žrtvu i uživaju u sažaljenju drugih.
Trebalo bi ih tješiti, a ne znam zašto.

Sjetila sam se što mrzim. Ljetne čizme. Koji k su ljetne čizme?! Čemu to služi? Ne kužim stvarno.





Ne podnosim kukce niti išta leteće. Dobijem napad panike da će me ugristi, uletjeti u nos ili usta...

Ne volim nepismene ljude, koji nikako da nauče da se ne znam, ne mogu i ne bi pišu odvojeno.
U kojem se to razredu osnovne škole uči?





Sjetiti ću se ja još stvari koje me živciraju, pa će vjerojatno ovaj post dobiti nastavak.
Što mogu kada me puno toga nervira? :D

utorak, 9. listopada 2012.

Akward.

Ima na MTV-u neka serija, zove se k'o i moj post.
I od cijele serije ime joj je najbolje.
Sramoćenje - priča mog života. Već sam se i navikla na to da sam rođena sa lošim smislom za ravnotežu i ponekad nedostatkom nekog takta, ali svaki put se iznenadim svom smotanluku.

Već dva dana izbjegavam D.-a. Onog D. u kojeg sam mjesecima bila truly madly deeply zaljubljena (bila?).
Pokušavala sam ga ne gledati, ne biti blizu njega, sve da ga ne bih morala pozdraviti. Nisam se psihički pripremila na to. I danas sjedne ispred mene. Ništa ja, pravim se luda, a ono propadam u zemlju.
I pođemo izlaziti iz učionice, ja sve kao tražim nešto po torbi da on izađe prvi. Nije upalilo. Pozdravi on, ja odzdravim. Onda je pitao šta ima, a ja se izgubila, nešto promrmljala, počela grabiti naprijed, u tom pohodu se sudarila s kolegicama koje su se ni krive ni dužne našle na putu. Izgubila sam se skroz, i opet ispala budala. To samo ja mogu. I sad to mene muči, pa evo otvaram ispušni ventil tipkajući ovo.

Evo vam fina pjesma.
Meni paše za ovo nikakvo mostarsko poslijepodne.


subota, 6. listopada 2012.

Blogonagrada II.

Drage kolegice blogerice Cynical Romantic i Meow mi dodijeliše Versatile Blogger nagradu, a kako volim čitati random stvari o drugim blogerima, valjda je pošteno napisati i par stvari o sebi (opet).
Sličan post sam već pisala ovdje, pa ću pokušati da se ne ponavljam.

Prije svega - pravila:


- zahvaliti osobi koja vas je nagradila, odnosno u mom slučaju osobama. Hvala cure :)





- staviti link na njihove blogove

Ponovno: Meow i Bitchy, za one koji linkove nisu skužili na početku.

- odabrati 15 blogera koje ste otkrili ili ih redovno pratite

And the Oscar goes to:

1. Sara ~ Sara's magical world
2. Violet fairy ~ Diary of beauty
3. Biberlee ~ Džumbus
4. Electric Anleah ~ Electric Anleah
5. Maja Sanela ~ Get Sparkly
6. Lexie & Angie ~ Lia's beautyland
7. Jagoda ~ Life is shabby
8. Elmedina ~ Neki novi klinci
9. Smizlicazaza ~ Smizlicazaza's Blog
10. Sura Dancer ~ There are short-cuts to happiness, and dancing is one of them...
11. Iva ~ My Perfect Lounge
12. Matea ~ Click 4 Chic
13. Matea ~ My Fashion Nook
14. Marija ~ Seed of joy
15. Snow ~ Snow White's beauty case



Uhh, ovo je bio najteži dio posla, pošto sam vidjela da je dosta vas već pisao ovakve nagrada - postove.

- nominirati ih za Versatile Blogger Award

Pa, nominirane ste, drage dame. Nadam se da će bar neke tipkati ovakve postove, da mi znatiželjni imamo što čitati. :D

- reći 7 random stvari o sebi

1. Uvijek nosim previše stvari sa sobom. Pretjerujem u pakiranjima, pa trenutno imam spremne tri putne torbe, a spremila sam pola stvari. (Sutra idem na fax, već u srijedu sam doma).




2. Ne volim mačke. Možda ih čak i mrzim. Uvijek su mi bile jezive sa onim očima, kandžama i dlakama koje opadaju posvuda.

3. Volim citate, pa ih dnevno pročitam bar desetak.






4. Ne volim mlijeko. Jedino mogu podnijeti kapljicu - dvije u kavi.

5. Obožavam bebe. A i one mene. :D




6. Volim kuhati, ali ne volim praviti kolače. Volim ih jesti, da.

7. Rijetko se javljam na mobitel jer ga gotovo nikad ne čujem. I volim sms-ove. 


Gotova sam.

Više mi ništa ni ne pada na pamet.

Uživajte, M.

četvrtak, 4. listopada 2012.

Durilica.

Ne ljutim se često.
Zapravo, mislim da se uopće ne ljutim, čak i na stvari na koje bi se drugi ljudi naljuti sto puta.
Jel se ljuti kad ne pričaš s nekim jer je bezobrazan / previše neozbiljan / i slično? Ne znam ja to.
Nekako to "progutam" i idem dalje.

Rijetko me što može izbaciti iz takta, ali ljuti me kad ne znam nešto što želim znati.
Nije da su to neke državne tajne ili stvari koje bi promijenile civilizaciju.
Da znam te stvari, i dalje ne bih osvojila Nobelovu nagradu ili bila milijunaš.
Sve bi bilo isto kao i sada, samo bih ja bila sretnija.
Pa zašto mi ne reći?
Ali ne...





Ne znam do kada ću odolijevati potrebi da neke ljude pošaljem u 3 pm.
Život će mi biti tužniji, ali manje kompliciran.
I neće više biti



raspoloženja. Ovo nije prijetnja, samo upozorenje. :D

srijeda, 3. listopada 2012.

Dvadesetprvi iliti Kako odrastam - dio III.

 Ima li boljeg dana za završiti triologiju o rođendanu nego na sam rođendan? Valjda nema.
Pa, sretan mi rođendan. :)
Nisam mislila da će biti ovoliko ovih b-day postova. Plan mi je bio ukratko se podsjetiti na sve stvari koje su prethodne godine napravile vrijednima pamćenja. Iz nekoga razloga su se ovi postovi svidjeli mojim prijateljima (uživaju u pažnji, da :D ).  Damir je rekao: 'Ja bi da ih bude deset, ili dvadeset, ili koliko budeš imala slika'. Dosta tri, možda i previše.
Nekako sam se odjednom od izbjegavanja stavljanja privatnih slika prebacila na stavljanje hrpe takvih slika.
To mi je dobro došlo, sada mi se ovaj blog čini više "mojim".

Nisam si za ovaj rođendan ništa kupila, nije mi baš ni palo na pamet.
Zato si poklanjam ove postove i sve ove divne ljude i trenutke na njima. Boljeg poklona mi nema.


Nekad je potrebno tako malo da učini mnogo više.

Umjesto da pričam zašto mi ovaj rođendan nije drag, usredotočiti ću se na ono zbog čega mi je drago da sam starija.

Prvo, s godinama sretneš divne ljude koji ti obilježe život.
Ljude s kojima se ne moraš vidjeti mjesecima, a kada se napokon sretnete, kao da vrijeme između dva sastanka nije niti postojalo.

Since 1992. ♥

Uživam u ozbiljnim raspravama, dubokim razgovorima, dijeljenju dobrog i lošeg...

Moje.

... kao i u lavinama smijeha, uvijek novim forama...

Miševi.


Zbog ljudi oko mene ni cjelodnevna predavanja nisu ni upola naporna. I ispričavam se svim kolegama kojima smo prouzročili traume našim smijanjem, pjevanjem ili nečim trećim. I ove godine ćemo.


Manageri moji.


U srcu čuvam sve one posebne trenutke, trenutke zbog kojih ne žalim što vrijeme previše brzo juri.
Sve ono što mi život čini ispunjenim.
I u ovim trenucima dosade, kad jedva čekam povratak u kolotečinu, raduje me pomisao na bezbrojne nove avanture i izazove koji su preda mnom...

Summer 2012. ♥

... i na bezbroj novih divnih trenutaka koje ću spremno pohraniti u srce.

MiMi.

Radujem se novih 365 dana koji su preda mnom.
Nadam se da će tu biti puno smijeha, kava, šetnji, ocjena u indexu, ljubavi...
Svega onoga što si želim, samo bez puhanja svijeće.
Zapravo, možda i zapalim bar jednu. Čovjek nikada nije prestar za to, zar ne?

Želim upoznati nove ljude, sklopiti nova prijateljstva. Želim putovati, svugdje, gdje me god put (i budžet) odnese. Želim i dalje biti sebi komplicirana, drugima jednostavna.

'All we need is candle light...'


Prilično sam zadovoljna kakva sam osoba postala. Uvijek ima nešto što želim promijeniti, ali u suštini drago mi je da sam još uvijek dijete koje se raduje svojoj, ali i tuđoj sreći. Maštam i sanjam, i to me čini sretnom.

Me.

Na kraju se sve svodi na

Love, oh love!

Ljubav. Najveća pokretačka snaga.
Ljubav prema pisanju, ljubav prema ljudima. Ljubav prema ljubavi.
Nje nikada dosta. Ne znam kako bih bez nje.
Zato hvala mojoj obitelji i prijateljima što me trpe i kad samu sebe ne podnosim, što su uvijek tu za mene.
Hvala vama blogerima na divnim komentarima, na tome što me vaši postovi tako često nasmiju i razvesele.
Volim vas sve.

Volim voljeti.

                                                                           - Kraj. -