ponedjeljak, 30. srpnja 2012.

Samo mi treba zagrljaj.

Dođu oni dani kad te uhvati sjeta. I spoji se par takvih dana, onako, bez najave.
Pa šutim i mislim se, maštam i pokušavam staviti osmijeh na lice. Ne ide baš, jer sve što želim se trenutno čini tako daleko, neostvarivo. Znam da ću se opet smijati, voljeti... Da ću opet biti zadovoljna svojim životom, sretna onime što imam, i neću se zamarati onime što nemam. Ali sada nije to vrijeme. Sada mi fali taj netko moj. Opet. Kad svi pobjegnu na svoju stranu, da on ostane tu, na mojoj. Da ne mislim ni o čemu osim o nama.
Nedostaje mi moja ekipa, druženje po Mostaru... Kave, šetnje, ma sve. I mislim da će za par dana, kad ih sve ponovno vidim, stvari biti bolje. Još kad dođe jesen, svo ono lišće, opet smijeh od jutra do mraka... Neću ni stići misliti ni na što drugo. Jesen, da, to je ono što trebam. Svoje ljude, slobodu. :)
I sad samo želim da me netko čvrsto zagrli. Ne treba reći da će sve biti u redu, ne treba reći ništa. Samo da osjetim da u mom životu postoji bar jedna sigurna stvar. Nešto što neće propasti, okrenuti mi leđa, nestati...


nedjelja, 22. srpnja 2012.

Sve što mi treba ispod ovog neba.

"I ne znam kako ni kada, ali u svim tim našim pričama, ludostima..." - zastao je i pogledao me, sa onim malim osmijehom u kutu usana. Uzvratila sam mu sličnim, čekajući da nastavi. "U svemu tome postala si jedino o čemu razmišljam. Volim te, znaš? Ali ne ono da te volim danas, sutra ne... Ili da te volim samo kad si kraj mene. Ne znam... Volim i tvoju najveću glupost, eto."
Napokon je prevalio te riječi preko usana. Znam da mu nije bilo lako, preponosan je on. Kad se sjetim naših početaka! Nije mi davao nikakav znak da mu je bar malo stalo. A vidi sada... Do čega smo došli.
Gledala sam ga i smješkala mu se. Znam da je očekivao da mu kažem da i ja njega volim. Mislim da to već pomalo i zna. "Pa, znaš da i ja tebe, ovaj, pa volim i ja tebe."- rekla sam zbunjeno.
Gledali smo se sekundama, a meni se činilo da je vrijeme stalo. Bio je tu, preda mnom, onako savršen, neiskvaren. Onaj koji mi je stavljao osmijeh na lice i bio razlog zbog kojeg sam svaku večer gledala kroz prozor, pokušavajući smiriti misli i zaspati. A sad je tu, uz mene. I tako će i ostati.





I napokon je sve bilo na svom mjestu. On, ja, pogledi. Naša srca, poljupci, razgovori, smijeh.
Sve je bilo baš onakvo kakvo je odavno i trebalo biti, baš onakvo kako sam se oduvijek nadala da će biti.
Dok su nam se prsti isprepletali znala sam da je to sve što trebam.

utorak, 17. srpnja 2012.

I maštam, uvijek maštam.

Maštati nije ništa loše, zar ne?
Maštati o stvarima koje se nikada neće dogoditi, o onima koje se možda i dogode...
Znam da silno maštanje stvara očekivanja, ali što ako sam sretna maštajući?
Napokon mi se vraćaju sve stare misli, stara "ja". Odmaram, gledam zvijezde. Ponovno su mi drage.
I maštam, uvijek maštam. Nekako mi je postao običaj uspavati se nekom pričom. U glavi si razvijem neki film, ma kako nestvaran, i zaspim k'o beba.
-Do what makes you happy.- netko je nekad rekao.
Ako je tako, onda si mogu dopustiti maštanje bez ozbiljnih granica, tipkanje do ranojutarnjih sati, druženje s najdražom ekipom... Mogu si dopustiti sate i sate gledanja u ovo zvijezdano nebo. Sve dok mi je osmijeh na licu. :)


I sada
koračam sretnija,
koračam hrabrija.




subota, 7. srpnja 2012.

Ljeto on, mozak off!

Zapostavila sam blog, i sad počinje vrijeme ispravljanja. Ispiti su (skoro) gotovi, ljeto mi je napokon počelo. Falio mi je blog, falili ste mi vi. Trebat' će mi sto godina da pročitam sve zaostatke, ali polako. :)
Pisala sam ovih dana, švrljala po papirima gotovo svaki dan, podsjećajući se na onu sebe od 14-15 godina, koja je svaku večer pisala dnevnik i čitala ono napisano prethodnog dana.

Novosti?
Dobro sam. Mislila sam da ću nakon velikog priznanja i cijele te priče biti danima nikakva, ali nisam. Došla sam doma, smirila se, prihvatila stanje kakvo jeste i odlučila u potpunosti uživati u ljetu, bez razmišljanja i brige oko nepotrebnog. I bilo je tako par dana... Dok se nisam čula s njim neku večer, a onda ga i vidjela jučer. Here we go again. Sve po starom, ali tješim se da će proći. I gore stvari su prolazile...
Počela sam se radovati ljetu, stalno pravim nove planove i nadam se da će se bar pola od njih ostvariti. Sretna sam jer sam doma, jer sam se vratila u svoju sobu. Ne nedostaje mi Mostar ni stan ni upola koliko sam mislila. Volim svoju vagu, sluša me u zadnje vrijeme. Volim svoje prijatelje, koji mi već sada užasno fale, i jedva čekam da ih sve vidim. Neke ću viđati češće, neke malo rijeđe, neke nikako do jeseni... Ljudi, volim vas, ja bez vas ne bih mogla ništa. Tek sad vidim kolika je sreća biti okružen ljudima koje voliš i koji te vole, u koje imaš potpuno povjerenje, s kojima ti sati prolete u minuti... S kojima i šutnja zna biti ugodna. I ne treba mi ništa više od toga. Oni su moja doza sreće, hrabrosti, realnosti, smijeha i suza, sve po potrebi.
Raduje me pomisao na jesen. Ovo je bila dobra godina, ali iduća će biti još bolja, uvjerena sam u to.
Čekam more, vrućine, lijenčarenje i gledanje filmova po pola dana. Tek se privikavam kako je to ne učiti. :P

Stavljam osmijeh na lice. To je dodatak koji ću cijelo ljeto nositi.
Imam i previše razloga da budem sretna, moram postati toga svjesna. Neću više kukati zbog onog što nemam, već naučiti više cijeniti ovo što imam. Uživati, izlaziti, sređivati se, pisati, šetati, kupati se, piti kave i koktele... Ići na nova mjesta, pročitati ove 3 nepročitane knjige sa police. I još milijun drugih stvari.

A on... Bit' će mi u mislima vjerojatno još neko vrijeme. Ali u svakom slučaju mi je drago da sam mu rekla što osjećam, da sam to breme skinula s ramena. Ogromno je to olakšanje, vjerujte mi. Sad... Ne znam što nosi budućnost. Imam još neke male nade, za koje nisam sigurna trebam li ih ostaviti na miru ili smaknuti. O tome ću misliti nekada drugi put.

Želim vam ljeto za pamćenje, i čitamo se sada malo češće. :-*