Božić i sve što on nosi.

Prvo, svima koji slave Božić želim sretne i blagoslovljene ove dane! :)

Još jedan Božić. Već sam se naviknula na sve što on nosi. Ili sam barem mislila da sam se navikla. Malo kolača, malo pjesme, veselja, malo svađa, depresije i tako to. Sve je to kod mene donekle normalno. Svake godine isti scenarij, iste priče. Nije više zanimljivo. Svi furaju svoj neki film, i imam osjećaj kako su svi pobrkali Božić s nečim drugim. I ja sam, vjerojatno. Više Božić ne predstavlja rođenje Isusa, spasitelja i otkupitelja, već je to 'tada ću se srediti, da mi svi vide nove štikle'; 'uuu, bit' će sarme' i slično.

I svake godine slušam iste priče. Muka mi je od drugih. Doslovno. Trenutno imam osjećaj da samo želim pobjeći. Bježati negdje daleko, daleko... Gdje me nitko neće naći. Nikada.
Otići od svih koje znam, zaboraviti tko sam, da me više ništa ne veže za ove ljude, ovo mjesto. Kad bi sve bilo tako jednostavno, tako izvedivo...

Nije mi ovaj Božić bio ni topao, niti obiteljski. Prošao mi je, a da nisam ni shvatila. Prošao je u sjaju kuglica sa bora, u izobilju na stolu, u previše izgovorenih riječi... I u svemu tome se nekako izgubio na putu do mog srca. Između dva uzdaha shvaćam da mi se opet previše toga gomila u srcu. I pokušavam, stvarno pokušavam, ali ne ide. Kao da sam zarobljena negdje pod vodom, teško dišem, samo sa željom da se izvučem odavde. Da se izvučem, pobjegnem od tuđih riječi, dijela, misli. Od svega što me žalosti, ljuti. Da pobjegnem negdje gdje se nitko neće bez razloga izderati na mene, gdje me nitko neće optužiti za nešto za što nisam kriva. Negdje gdje me netko neće omalovažavati zato jer nemam momka, a sve druge cure imaju.

Fali mi netko samo moj, tko će mi reći da zaslužujem nešto više, ali da ovaj put u to i povjerujem. Treba mi netko tko će uvijek biti tu. Netko tko bi samo jednim pogledom obrisao tugu i suze, donio neku sreću. Donio razlog postojanja. Nešto zbog čega bih se budila ujutro.
Treba mi nešto stvarno, ovdje i sada.

I treba mi baš netko kao ti.

Najsavršenija pjesma koju sam čula u zadnje vrijeme. Nemam riječi. Kao da mi se Nina uvukla u glavu, pokupila sve ono što mislim,a ne govorim prečesto.

Tjedan dana do Božića. U mene se uvijek miješaju osjećaji u ovo blagansko vrijeme. Opet me hvata neka depresija, tuga zbog onoga što želim, što nemam... Sretna sam, oko mene su ljudi koje volim, ali osjećam da nije potpuno.
I još u meni živi ta neka nada, iako ne znam što ju još uvijek drži. Nadam se da će sve doći na svoje, ali ne znam kada. A iskreno, dosadilo mi je čekati.
Dosadilo mi je praviti se sretnija nego što jesam.
Dosadilo mi je gledati tuđu sreću i pitati se kakav je to osjećaj.

'I trebam nekog da podmetne mi leđa, da skloni ovaj umor s mojih vjeđa... Da u nečije se dane uselim, iz ladice da srce izvadim...'

Pa, tako nekako.

Život nije fer. Zašto se ne mogu pomiriti s tim?!

Još jednom sam se uvjerila kako život nije fer. Po ne znam koji put. I kad čovjek misli da sve već zna, da je to doživio mali milion puta, da ga ništa više ne može iznenaditi, pogoditi... Mene opet pogađa. I opet sam ljuta, i najradije bih vikala na cijeli svijet.
Po stoti put vidim nepravdu, gledam kako ljudi koji to nisu zaslužili odnose nešto što je trebalo biti moje.
Ali i da nije trebalo biti moje, nisu to zaslužili. Kraj priče.

Ljuti me kada vidim kako zbog nekih glupih situacija većina ljudi prođe bolje od mene. U svemu, uvijek. I totalno, ali stvarno totalno, nezasluženo.
Neću pričati o svojoj lošoj sreći, nesretnoj sudbini, bla bla bla. Nema to više ništa s tim. Na sreću ionako ne računam više puta....

Zašto jednostavno neki ljudi uvijek dobiju više nego što zaslužuju?
Primjera radi, gledam ljude na svojoj godini fakulteta. Znam da su prošlu godinu odspavali na faxu (ako su uopće dolazili), znam da su izlazili tri puta tjedno, da nisu učili, da nemaju nikakve volje za fakultet. Evo što nemaju volje, nego oni uopće nisu u mogućnosti nešto naučiti. Ali oni su upisali drugu godinu. I dalje se ponašaju kao izgubljen slučaj, ali nema veze, mogu se pohvaliti da su druga godina, redoviti studenti. I onda se pitam vrijedi li uopće što se toliko trudim, cijelu godinu radim, borim se da uspijem. Na kraju sve ionako dođe na isto.

Na ovom svijetu ne postoji pravda. U mom životu ne postoji pravda.
Da postoji stvari bi bile puno drugačije. Sve bi bilo drugačije.
Da mi bar jednom život da onoliko koliko zaslužujem. Ništa više.
Ali ne, ja gledam dok drugi uživaju u plodovima nepravde, u sreći zbog toga, makar znaju da po svim kriterijima to nisu zaslužili.
I na trudu, radu, životu drugih grade tu svoju 'sreću', 'uspjeh', šta li već.

Nema veze. Neću se prestati truditi. Ne bi to bila ja.
Naučena sam da se za sve izborim sama. Mogu ja to.
Nekada ću valjda dobiti ono što zaslužujem. Ali na temelju svoga truda, rada, znanja, sposobnosti.
I bit' ću sretna.
Nekada...