Želim toliko toga, osjećam mi je glava puna misli, želja, snova. Negdje sam naletjela na ovu sliku i odlučila učiniti isto: u teglicu ubacivati papiriće sa željama, svim nekim čudnim mislima koje mi se motaju po glavi. Sutra kupujem papiriće i počinjem. Radujem se tome. Nekako, ma kako to suludo zvučalo, kada su želje na papiru, u nekom vidljivom obliku, osjećam kao da ih je lakše ostvariti. Kao da će se ti snovi dogoditi. Možda neka čarobna ruka bude izvlačila papirić po papirić i ostvari sve te moje prikrivene težnje.
Smušena sam, znam. Ali volim kad sam takva, kada me brinu i gluposti, ali se radujem i najmanjem osmijehu. Njegovom osmjehu. Pa se sva zbunim, pišem previše smajlića u porukama, pričam nebuloze, vrtim se i najradije bih skakala, trčala, vrištala. Bilo šta, samo da ne moram sjediti par mjesta od njega i pretvarati se da mi je trbuh prazan, dok se ovi leptiti (istina, još u čahuri) već udomaćuju u njemu.
I onda se pitam što to stvarno želim. Lakše bi bilo reći što ne želim.
Trenutno... Hmmm. Želim da položim sve kolokvije, a da ne učim. Želim šetati mostarskim ulicama, a da nema smeća okolo, da je lišće i dalje svih onih jesenskih boja,a ne ovo smeđe kakvo je sada obasulo ulice. Želim da ga držim za ruku, da ga gledam. Želim Ness od vanilije i čašu vode, pijuckati je sa svojom Ninom, pričati o glupostima, a da pričamo o onome što nam je stvarno u srcu i glavi. Želim da mi dođe Mara iz dosadnog Dubrovnika, da pričamo satima. I opet želim Njega. Nije fer. Previše ga ima u mojim željama. Ali uvijek mi je tako, uvijek želim nešto što ne mogu imati.
Pitam se želim li ove leptire, pterodaktile, ili što već oni jesu.
Isprva sam mislila da ne želim, ali nekako mi daju neki smisao. Nije da sam prije njih bila bezvoljna, da mi život nije imao nikakvog smisla, ali ipak.
Ne volim biti zaljubljena. Sva se izgubim, i onda samo sanjam, i sanjam, i sanjam...
Ali uvjerila sam se da previše snova vodi željama, želje očekivanjima, a neispunjena očekivanja razočaranjima, razočaranje slomljenom srcu... I tako u krug.
U mene nije nikada ni bilo drugačije.
I zbog toga se trudim ne nadati se, ne čekati, ne misliti o tome... Ali uzalud.
Srce već ima svoj plan.
Volim biti zaljubljena?!
Opet ta jesen.
Osjećam ju na obrazima dok šetam ulicom.
Možda je svaka jesen slična, ali meni svaka donese nešto novo. Ipak, jedan osjećaj ostaje iz godine u godinu - neka tjeskoba, kao da mi netko stišće želudac. Ne znam bolje opisati taj osjećaj.
Gledam u nebo. Iako je noć tek na pomolu, zvijezde su već brojne. Ne znam što je u njima da me tako privlače. Dižem pogled ka nebu, po ne znam koji put u zadnje vrijeme. Tiho izgovaram već izlizanu molitvu. Sama sam sebi dosadila s njom, ali sama mi bježi s usana čim ostanem sama.
Zamišljam mu lice, pokušavam se prisjetiti njegova osmjeha. Ne, ne opet leptiri. Ne znam mogu li podnijeti još jedan napad tih stvorenja. Ne želim, ne mogu...
Polako u ove zelene oči stižu odavno poznati gosti. I opet plačem, a da ni sama ne znam pravi razlog, valjani razlog.
Što želim? Želim Njega. Želim da šetamo hladnim gradom u predvečerje, da se smijemo. Samo da ga gledam, da pamtim crte njegova lica. Da ne moram skrivati pogled svaki put kada mu želim vidjeti oči.
Želim ljubav, tu neku filmsku, idealnu, ogromnu ljubav. Ljubav od koje te srce boli, ljubav koja ti ne da spavati. Predugo želim istu stvar, već se pitam da li se isplati uopće nadati se.
Prokleta jesen. Ma koliko volim šareno lišće po cesti, zvuk vjetra, trnce u predvečerje, ruke u džepovima, toliko mrzim ovu svu tugu koju budi u meni.
Sve što želim je jedna drugačija jesen, sretnija.
I mislim da ju zaslužujem. Napokon. Dosta je 20 godina hladnih i tužnih jeseni, vrijeme je da i ja dobijem svoju jesen iz snova.
Samo ne znam slaže li se Onaj negdje gore sa mnom.
