Život nije fer. Zašto se ne mogu pomiriti s tim?!

Još jednom sam se uvjerila kako život nije fer. Po ne znam koji put. I kad čovjek misli da sve već zna, da je to doživio mali milion puta, da ga ništa više ne može iznenaditi, pogoditi... Mene opet pogađa. I opet sam ljuta, i najradije bih vikala na cijeli svijet.
Po stoti put vidim nepravdu, gledam kako ljudi koji to nisu zaslužili odnose nešto što je trebalo biti moje.
Ali i da nije trebalo biti moje, nisu to zaslužili. Kraj priče.

Ljuti me kada vidim kako zbog nekih glupih situacija većina ljudi prođe bolje od mene. U svemu, uvijek. I totalno, ali stvarno totalno, nezasluženo.
Neću pričati o svojoj lošoj sreći, nesretnoj sudbini, bla bla bla. Nema to više ništa s tim. Na sreću ionako ne računam više puta....

Zašto jednostavno neki ljudi uvijek dobiju više nego što zaslužuju?
Primjera radi, gledam ljude na svojoj godini fakulteta. Znam da su prošlu godinu odspavali na faxu (ako su uopće dolazili), znam da su izlazili tri puta tjedno, da nisu učili, da nemaju nikakve volje za fakultet. Evo što nemaju volje, nego oni uopće nisu u mogućnosti nešto naučiti. Ali oni su upisali drugu godinu. I dalje se ponašaju kao izgubljen slučaj, ali nema veze, mogu se pohvaliti da su druga godina, redoviti studenti. I onda se pitam vrijedi li uopće što se toliko trudim, cijelu godinu radim, borim se da uspijem. Na kraju sve ionako dođe na isto.

Na ovom svijetu ne postoji pravda. U mom životu ne postoji pravda.
Da postoji stvari bi bile puno drugačije. Sve bi bilo drugačije.
Da mi bar jednom život da onoliko koliko zaslužujem. Ništa više.
Ali ne, ja gledam dok drugi uživaju u plodovima nepravde, u sreći zbog toga, makar znaju da po svim kriterijima to nisu zaslužili.
I na trudu, radu, životu drugih grade tu svoju 'sreću', 'uspjeh', šta li već.

Nema veze. Neću se prestati truditi. Ne bi to bila ja.
Naučena sam da se za sve izborim sama. Mogu ja to.
Nekada ću valjda dobiti ono što zaslužujem. Ali na temelju svoga truda, rada, znanja, sposobnosti.
I bit' ću sretna.
Nekada...